U fokusu

Vrata prošlosti

Kanita Šabić

Dugo pokušavam otvoriti vrata koja vode u moju proš­lost, spoznati njen sam početak, pronaći neku polaziš­nu tačku, neki tračak svjetlosti koji bi se ukazao kao znak prvog susreta sa svijetom u kojem živim. Razgrćem i skla­njam nježnu svilu paučine i taloge sitne, oku jedva vidljive pra­šine, sa slika koje se u tim momentima javljaju i svim snagama vlastitog uma, upirem i nastojim da izoštrim ugao posmatranja i očistim od nebitnog i svega onog što ometa jasnoću prizora. Ukazuje se, pa nestaje i opet vraća, zamagljena i nejasna slika roditeljskog lica, nagnutog nad novorođenčetom koje trepće, bespomoćno maše rukicama oko sebe, grabeći zrak i kriveći usta, spremno da zaplače punim plućima u prvim pokušajima suočavanja sa novim okruženjem u koje je došlo.

Zatvaram oči, upinjem moždane vijuge – uzaludno. Nije to prva slika koju pamtim. Ne mogu se sjetiti ni tog momenta, a ni onoga prije, vremena kada sam sklupčana i dobro zaštićena, slušala otkucaje majčinog srca, iz čijeg sam tijela obilato crpila sve ono što me jačalo i spremalo da udahnem prvi udisaj izvan tog toplog gnijezda i iskoraknem u jedan novi svijet, za tako sićušno i krhko biće, kao što to samo beba može biti. Da, bila sam ma­lehni, smežurani smotuljak i moja duša je bila u meni, nesvjesna svega oko sebe. Ne sjećam se, zaboravila sam, jednako kao i svi drugi, jer smo takvi, zaboravni po samoj našoj prirodi, nejaki na početku, ali vremenom snažniji i svjesniji onoga što nas okružuje, a opet – nejaki. Zašto da tragam za tim slikama prošlosti? Šta me to tjera na taj tajnoviti i nepoznati put, u nepregledne i zavojite lavirinte u kojima se lahko mogu izgubiti? Tjera me golema želja i potreba da spoznam svrhu života, trebam odgovore koji će mi reći šta je cilj ovoga puta. Zar ovaj život nije put? Svaki put ima svoj početak i konačan cilj, kraj. Ili je taj kraj opet neki novi po­četak? Kako da prihvatim da je moj jedini cilj i misija na ovome putu samo ritualno ponavljanje radnji koje su tek puko zado­voljenje osnovnih egzistencijalnih potreba i ništa više od toga. Zar je to sve? Zar ništa drugo osim utomljavanja gladi i žeđi, iza kojih ipak ostaje neka velika i neobjašnjiva praznina, glad, koju ne mogu nahraniti i popuniti na ovakav način, pa da se ona osjeti zadovoljnom i ispunjenom? Zato nastojim traganjem po vlastitoj prošlosti i prebiranjem po njenim nejasnim slikama, da otkrijem ono što će mi ukazati šta je to što sam zaboravila, koje je to vrije­me od kojeg je duša počela svoje putovanje ka odredištu i šta je to što ona želi da spozna a što se podiže u neke mistične i nepoznate sfere. One se možda samo takvima, nedokučivima čine, kriju se iza nje, tjeraju da se odmaknemo od običnog i jednostavnog, da učimo, istražujemo, propitkujemo, zaključujemo…

Ako se ne sjećamo vremena u majčinoj utrobi, a bili smo živi i imali dušu, isto tako se ne možemo sjetiti ni vremena kada su postojale samo duše, kada još nisu imale materijalne oblike i okvire vlastitog tijela, kada su kružile i upoznavale se u tom prapočetku. Ne, ne radi se ni o kakvom deža vi fenomenu, onome kada vam se učini da ste osobu koju prvi put vidite, već negdje ranije vidjeli i kao da ste je oduvijek poznavali, niti kada vam se u snovima pojave likovi i događaji koje ne možete povezati sa stvarnim. To se duša prisjeća onoga što je davno već upoznala i zaboravila. Zaborav na vrijeme kada se duše, na po­ziv svoga Gospodara, okupiše i kada dadoše zavjet i svjedočiše da će samo Njemu, Stvoritelju, robovati i da neće priznavati nikoga drugoga Njemu ravnim. I, rađamo se takvi kao što je­smo – zaboravni, i počinjemo živjeti sa tom osobinom a potraga za datim obećanjem i ispunjenjem toga obećanja je svrha ovoga puta na koji krećemo činom našeg rođenja. A težak je taj dola­zak. Momenat rađanja u bolovima i mukama naših majki, baš kao što je i put koji treba preći, težak i trnovit, a nagrada za one koji na njemu uspiju da spoznaju ono što zaboraviše, obećana je i zagarantovana. Hoću li uspjeti da se izborim sa tom, nama ljudima svojstvenom osobinom, da zaboravljamo? Kako ću se izboriti sa svim preprekama na tom putu spoznaje i stremljenja jedinom zadatku za koji sam određena da ga ostvarim? Stalnom zapitanošću i razmišljanjem o znakovima koje uočim i onima koje sam možda previdjela, stalnim pokušajima prisjećanja svr­he ovoga puta i učvršćivanjem moralnih vrijednosti, jedini je način da ne izgubim orijentir, svakim danom, svakim udahom, izvjesnom i neizbježnom njegovom kraju.

Strah me vlastitog zaborava. Strah me zaborava i svih dru­gih, i bližnjih, i znanih, i neznanih, na pokornost prema dra­gom Allahu i vjerovanju da On postoji. Koliko god se priboja­vali, pokušavali ukazati nekome na ono što zaboravljamo kao prioritet u životu, nemoćni smo u toj misiji, jer tajna spoznaje i povratka stvarnoj svrsi postojanja na ovom putu, ne otkriva se u isto vrijeme i na isti način svakome, niti onako kako mi mislimo da treba. Jednako kao što smo različiti kao pojedinci, kao što nam nisu ista tijela, data nam kao ogrtač dušama iz preegzistencije, svako na njemu svojstven način – drugačije, do­segne i tu spoznaju, postepeno, učenjem i posmatranjem stvari i pojava oko sebe. Ili je nikada i ne dosegne. Kada god da otkrije i prihvati svrhu života, on postaje čovjek koji istinski vjeruje, sa svim onim vrlinama koje vjernike kao takve krase, skromnošću i poniznošću, a koje se vežu za momenat ezelskog svjedočenja svih ljudskih bića i priznavanja za svog Gospodara Allaha, dž. š. Tada se ljudskoj duši vraća smirenost i skromnost. Ona se prepozna na licima ljudi koji su postigli tu spoznaju, u svakom njihovom pokretu, načinu na koji govore i uopšte, načinu na koji žive. Neki, opet nikada ne uspiju dosegnuti ovu spoznaju i završe životni put u zabludi i neznanju, skončaju zavedeni svim onim nebitnim stvarima koje odvlače pažnju od stvarne svrhe postojanja. Vrijednost i uzvišeni položaj, kod takvih, zauzimaju prolazne, materijalne stvari, bogatstvo i sjaj predmeta, onih koji bi trebali da mu budu od koristi, da mu služe, a ne predmeti u koje se gleda sa divljenjem i nepotrebnom pažnjom, kojima se robuje i koje „zagospodare“ ljudskom dušom. Kao svrake, zave­dene svjetlucavim predmetima u travi ili na bilo kojem drugom mjestu, zgrabe ga svojim oštrim kljunom i spuste u gnijezdo, tek onako, samo radi sjaja. Vremenom mu pridodaju i druge slične, nevažne predmete, tako i mnogi ljudi, „skupljači nebit­nog“, propuste sjaj koji su trebali uočiti i koji bi donio mnogo više sreće i zadovoljstva i duši i srcu.

Na životni put polazimo, rađamo se kao nejaki i skromni i odlazimo sa ovog svijeta još skromniji, oslobođeni bilo čega materijalnog, ogrnuti bijelom odjećom, svjedokom dovoljnosti čistote i djela i riječi. Počinjemo u bjelini i skončavamo u bje­lini. Ono što smo upisali u našu nutrinu tokom dunjalučkog putovanja, kakvo i šta god bilo, na njoj nije vidljivo drugima, ali jeste Onome koji zna za svaki naš udah, svaku suzu i patnju; Onome koji bdi nad nama i koji neće ostaviti nijednu tugu ne­utješenom, nijedno srce neispunjeno srećom i zadovoljstvom, koje je čisto i iskreno osjećalo Njegovu ljubav i prije nego što dođe vrijeme kada će stati ispred Njega i odgovarati za svo­ja djela. Iskrenost u postupcima i riječima ne mogu stvoriti mnogo prijatelja, ali oni koji razumiju i koji su i sami dosegli stepen spoznaje razloga vlastitog postojanja, neće ni očekivati ništa drugo. Samo oni koji su licemjerni u svom životu i žive po pravilima koja njima odgovaraju, sve prilagođavajući sebi, neće cijeniti istinskog vjernika. Ovakvi su skloni pronaći nebrojeno mnogo razloga da opravdaju svoje nevjerovanje i ismiju onoga ko ne misli kao oni. To, na kraju, i nije važno, jer iskreni vjernik se ne obazire na otrov njihovih riječi i ne pomuti svoje duboko ubjeđenje, jer kako i bi, kada zna da je i njegov uzor u ponaša­nju, Muhammed, a. s., bio ismijavan, vrijeđan i kamenovan, ali nije odustao niti pokleknuo pred zadatkom koji mu je povje­ren. Ne želi to ni onaj koji je pronašao izgubljeni i davno zabo­ravljeni zavjet koji je dao, pa svoje molitve upućuje Gospodaru i traži snagu i zaštitu da istraje na putu kojim korača.

Čovjek koji svoj život provede imajući stalno na umu činje­nicu da je samo prolaznik na ovom svijetu i da je njegova misija da kroz to putovanje, ma koliko ono trajalo, da ne zaboravi zašto je stvoren i Kome robuje, borba da ne poklekne pred iza­zovima, žudnja da čiste savjesti svoja djela preda Gospodaru, onoga trenutka kada za to dođe vrijeme, postigao je željeni cilj i osjećaj istinske sreće na ovom svijetu.

(Iz knjige Na duši tragovi autorice Kanite Šabić)


Zainteresirani knjigu mogu nabaviti putem broja tel. 061 721 159

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *