U fokusu

Ramazanski kandilji

Kanita Šabić

Poseban doživljaj su bili ramazani na selu, a meni najdraži momenat u njima je onaj kada se mi – djeca, okupimo na brežuljku u mahali, odakle smo mogli pogledom dohva­titi sam vrh džamijskog krova i ono najvažnije, munaru i tre­nutak kada se upale kandilji. Dva niza svjetlucavih iskrica koje titraju kroz krošnje drveća u prvi sumrak i najavljuju kraj posta za taj dan. Na prvi treptaj svjetla i prvi zvuk ezana, začulo bi se gromoglasno: „Kandiiiiilji, upalili se kandiiiiljii…“

Topot nožica i povici su odjekivali sokakom i odraslima bili očekivani signal da se mogu omrsiti i osvježiti suha usta i grlo. Post u toku ljetnog perioda, koji pamtim, bio je dodatno is­crpljujući, ali bez obzira na to okrepljujući za onu dušu koja priznaje samo robovanje svome Gospodaru i prihvata i težinu i iskušenja onoga što mu je naređeno da čini, pa bilo u koje go­dišnje doba da dođe. Vjera i nada daju neslućenu snagu, samo ako su dovoljno čvrsti i nepokolebljivi da istraju u onome što čine, pa i postaču, pogotovo onome koji pod užarenim nebe­skim svodom završava poljske radove, okopava, kupi suhu travu i u velikim snopovima je zabacuje na sijeno, a užareno i mokro lice od kapljica znoja, svjedoči golemom naporu. Samo jedna kap hladne izvorske vode kroz, kao barut suho grlo, donijela bi dodatnu snagu i brže bi se posao okončao… Ipak, ne pokvariti post, ne odustati i istrajati, misli su koje naviru i nadjačava­ju potrebu da se udovolji potrebi za hranom i pićem. Čovjek izvuče i zadnje atome snage, ustraje u iskrenoj namjeri da učini ono što treba i isposti dan, uz ogromno zadovoljstvo i ponos što je uspio i naučio da i kada se čini da posustaje, uz Njegovu pomoć, uspjeh je moguć.

Mirisnim šerbetom od ruža, limunadom, a najčešće hlad­nom izvorskom vodom, prekidao se post u neninoj kući i iftari­la ukusna i njenim znalačkim rukama pripremljena jela. Poku­šavala sam i ja, iako mala, da ispostim taj jedan dugi ljetni dan, ali mi nekako nije uvijek to uspijevalo. Nena je pronalazila i za to rješenje kao i za druge dječije probleme. Utješno mi je nudila opciju da našijem post, davala da jedem i pijem i onda dozvo­ljavala da nastavim post, jer to djeca smiju raditi, ali odrasli ne. Osjećala sam stid i tugu što uzimam hranu i piće, ali ona me je hrabrila i hvalila moju ustrajnost i želju da postim. Znala je naći upravo one riječi koje unose mir u srce i dušu i tjeraju nelago­du i bol, ali ne samo meni, nego i svakome ko bi joj došao da ispriča i povjeri svoje probleme. Nebrojeno puta bi posuđivala hranu i novac, onoliko koliko je mogla, onima koji bi joj, kriju­ći od drugih, zatražili na zajam, a ona to nikome i nikada ne bi spomenula ili, ne daj Bože, isticala kao dobro djelo.

(Iz knjige Na duši tragovi autorice Kanite Šabić)


Zainteresirani knjigu mogu nabaviti putem broja tel. 061 721 159

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *