Ramazanski kandilji

Kanita Šabić

Poseban doživljaj su bili ramazani na selu, a meni najdraži momenat u njima je onaj kada se mi – djeca, okupimo na brežuljku u mahali, odakle smo mogli pogledom dohva­titi sam vrh džamijskog krova i ono najvažnije, munaru i tre­nutak kada se upale kandilji. Dva niza svjetlucavih iskrica koje titraju kroz krošnje drveća u prvi sumrak i najavljuju kraj posta za taj dan. Na prvi treptaj svjetla i prvi zvuk ezana, začulo bi se gromoglasno: „Kandiiiiilji, upalili se kandiiiiljii…“

Topot nožica i povici su odjekivali sokakom i odraslima bili očekivani signal da se mogu omrsiti i osvježiti suha usta i grlo. Post u toku ljetnog perioda, koji pamtim, bio je dodatno is­crpljujući, ali bez obzira na to okrepljujući za onu dušu koja priznaje samo robovanje svome Gospodaru i prihvata i težinu i iskušenja onoga što mu je naređeno da čini, pa bilo u koje go­dišnje doba da dođe. Vjera i nada daju neslućenu snagu, samo ako su dovoljno čvrsti i nepokolebljivi da istraju u onome što čine, pa i postaču, pogotovo onome koji pod užarenim nebe­skim svodom završava poljske radove, okopava, kupi suhu travu i u velikim snopovima je zabacuje na sijeno, a užareno i mokro lice od kapljica znoja, svjedoči golemom naporu. Samo jedna kap hladne izvorske vode kroz, kao barut suho grlo, donijela bi dodatnu snagu i brže bi se posao okončao… Ipak, ne pokvariti post, ne odustati i istrajati, misli su koje naviru i nadjačava­ju potrebu da se udovolji potrebi za hranom i pićem. Čovjek izvuče i zadnje atome snage, ustraje u iskrenoj namjeri da učini ono što treba i isposti dan, uz ogromno zadovoljstvo i ponos što je uspio i naučio da i kada se čini da posustaje, uz Njegovu pomoć, uspjeh je moguć.

Mirisnim šerbetom od ruža, limunadom, a najčešće hlad­nom izvorskom vodom, prekidao se post u neninoj kući i iftari­la ukusna i njenim znalačkim rukama pripremljena jela. Poku­šavala sam i ja, iako mala, da ispostim taj jedan dugi ljetni dan, ali mi nekako nije uvijek to uspijevalo. Nena je pronalazila i za to rješenje kao i za druge dječije probleme. Utješno mi je nudila opciju da našijem post, davala da jedem i pijem i onda dozvo­ljavala da nastavim post, jer to djeca smiju raditi, ali odrasli ne. Osjećala sam stid i tugu što uzimam hranu i piće, ali ona me je hrabrila i hvalila moju ustrajnost i želju da postim. Znala je naći upravo one riječi koje unose mir u srce i dušu i tjeraju nelago­du i bol, ali ne samo meni, nego i svakome ko bi joj došao da ispriča i povjeri svoje probleme. Nebrojeno puta bi posuđivala hranu i novac, onoliko koliko je mogla, onima koji bi joj, kriju­ći od drugih, zatražili na zajam, a ona to nikome i nikada ne bi spomenula ili, ne daj Bože, isticala kao dobro djelo.

(Iz knjige Na duši tragovi autorice Kanite Šabić)

Zainteresirani knjigu mogu nabaviti putem broja tel. 061 721 159