U fokusu

Psihoterapija u hladu avlije

Kanita Šabić

Ljudi, čini se, sve više tonu u apatiju i pesimizam, gube se u novonastalim okolnostima društvenih promjena, u kraj­nostima. Kao izgubljeni prolaze jedni pored drugih, svaki sa svojim teretom na leđima i u mislima. Nemoćni postaju u pokušajima da olakšaju svoju situaciju. To breme nosi svako za sebe, a otuđenje je oduzelo i ono malo nade da čovjek nekome otvori dušu i progovori o bolu koji nosi, o razapetosti između obaveza i nedovoljnosti onoga što zaradi da pokrpi sve one pu­kotine porodičnog gnijezda i sve drugo što ga muči. Kao sasvim suprotna slika svemu ovome, opet se javlja slika iz djetinjstva. Vidim moju rahmetli nenu i neke njene bliže i dalje rodice, koje su joj došle u goste, a ona još pozvala i najbliže komšinice, kako sjede iza njene kuće. Pronašle hladovinu, pobacale deke i  spužvice opšivene u šarena platna, vjerovatno od nekih neninih iznosanih dimija, zasjele oko tepsije – dimirlije, a na njoj kahva, neka slatka pita, najčešće od domaćeg pekmeza, voće ubrano tu negdje, sa obližnjih stabala… Raskomotile se, podvezale šamije, obrazi im se rumene, a smijeh zvoni… Pričaju, prekidaju jedna drugu, uskaču u riječ, pa opet smijeh, priča, a poneka se i suza otkidala i brisala ćoškom šamije…

Sunce počinje da zahvata taj njihov kutak avlije i one jedna po jedna ustaju, namještaju podvezane mahrame pod bradu i nabrajaju šta treba do mraka uraditi. Nena ih prati, a one usput dodiruju poneki cvijet u gredicama oko kuće i raspravljaju kako se koji zove i kako se sadi… Tako ta šarena kolona gega prema drvenoj kapiji, na ulazu u neninu avliju i polahko se razilaze… Gotovo! Njihova “psihoterapija” za taj dan je završila! One su svoje radosti i tuge podijelile, i smijale se, i plakale i tako raste­rećene otišle da iznova biju svaka svoje životne bitke.

Kakvi su naši današnji životi, kakva su druženja, kakve priče – ne znam! Ono što sigurno znam je da bih jako željela jednu takvu avlijicu i jedno takvo društvance! Eh, zaboravih reći… Mene su ponekad ostavljale da im čuvam stražu, ako nekim slu­čajem naiđe koji od muževa, da im javim, jer su ponekad i neku cigaru znale krišom odnekud izvući, pa da i kroz duhanski dim ode dio onih njihovih tegoba – a bilo ih je na pretek! Mnogi bi dušebrižnici našli u tome raznorazne grijehe, a dabome i loš primjer za dijete u opisanom ponašanju odraslih! A, ne, nisam preuzela “nevaljalu naviku” i prihvatila se duhana! Slika ovog neninog društvanceta mi naročito zna iskočiti pred oči dok s nekom od mojih drugarica i pokušaja druženja sličnog njiho­vom, pričam, iznosim neke jade, pa i suzu koju pustim, a ona moja navodna drugarica me nekako čudno pogledava, pa se ja u taj mah trznem i pomislim da ona u tom momentu, vjerovatno, razmišlja ovako: „Jeste dosadna, što me umara svojom pričom, kao da ja nemam svojih briga”, pa se zašutim i sve kontam, kako li ona ima lijep i skladan život, sav nacifran, a ja joj dosađujem mojim problemima!? Eh, mene, jesam nekakva…

Nema toga u ovom vremenu. Imaš problema, onda put pod noge i traži terapiju kod ljekara, njemu ispričaj svoje te­gobe. Nemaju ljudi više vremena za takve priče, ili ih je vrlo malo ostalo koji imaju, jer način života kojim danas živimo i društvo koje je prošlo kroz nenadane i velike promjene, pri hvatilo je i počelo da živi po pravilima koja u skorijoj prošlosti nije ni sanjalo da mogu doći. Vrijednosti koje su poznavali od ranije i sistem koji je nekada važio u svemu, nestao je i odjednom se čovjek suočava sa onim novim, koji poznaje i koji ističe samo one materijalne komponente, svemu određu­jući cijenu. Vrijednost je u vanjskom izgledu, sjaju, glamuru i bogatstvu. Važno i vrijedno je sve što je markirano, izre­klamirano i kao takvo precijenjeno, do vrtoglavih visina, a ono nevidljivo i duboko u nutrini čovjekovoj, živo i toplo, ljudsko osjećanje za lijepo i prirodno, zaboravljeno je ili skri­veno, bačeno u zapećak kao zaostalo i nevažno. Mnogi ljudi su postali poput svraka, reaguju na sve što svjetluca i zalijeću se za takvim stvarima, kupe ih i gomilaju, fascinirani njihovim blještavilom, stvaraju privid glamura i ekstravagancije, a duša pusta i nesretna, unatoč svom tom sjaju.

(Iz knjige Na duši tragovi autorice Kanite Šabić)


Zainteresirani knjigu mogu nabaviti putem broja tel. 061 721 159

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *