U fokusu

Moj otac Mustafa

JASMINA MRKONJIĆ

U novembru 1993. pao je veliki snijeg. Kada se počeo topiti pala je ledena kiša i sve zaledila.
Da nije bio rat i da se nije moralo za životom baš po onom ledu, bila bi to divna zimska idila, uživana iz vruće sobe, ali mi smo morali u Tuzlu.
Pješke.
Rat je.
Nedjelja oko podne. Sa ruksacima hrane krenuli smo put Tuzle.
Noćit ćemo u Srebreniku, a onda rano ujutro vozom za Tuzlu.
Sabina je studirala, ja sam bila prva godina medrese.
Samo Bog zna kako smo uspjeli da se krećemo, stopu po stopu. Sve je zaleđeno oko nas. Sve.
Dok smo se spuštali u Srebrenik, po noći, negdje se ukaza malo rasvjete, u oca na francuskoj kapi su se uhvatile ledenice. Bi mi žao.
Nosio je težak veliki ranac sa hranom za nas obje.
Moja marama je sva bila zaleđena, u Sabine duge trepuše u mrazu.

– Djeco, došli smo –  reče nam baba tiho, promuklo.

Nisam znala tačno kome idemo, nije bilo telefona da se najavimo, ali je mati imala puno rodbine u Srebreniku.
Redovno su nam prije rata dolazili, tako da je ideja da prenoćimo u nekog od njih bila najnormalnija stvar.
Baba pokuca na vrata. Iz kuće je izbijala svjetlost i toplota.
Mi smo drhtale od zime, gladi i umora.
Na vratima se pojavi muškarac.

– Zahide, ja sam, Mujo, zet tetke Hane. Idem s curicama u Tuzlu…

Ženski glas iz kuće prekide oca.

– Zahide, ko je to?
– Tetke Hane zet, da noći…
– Ne vodi mi nikoga! Zatvori ta vrata!
– Ama, zet…
– Zatvori!

U meni se nešto slomi.
Pogolemo.
Nije meni za mene, ni Sabinu, ni zimu, meni je za njega, mog oca, ovog velikog čovjeka…

(Moj je tata
najviši tata.
On može bradom
doseći vrata.
Moj je tata
najsnažniji tata – to je pjesma duše moje mom ocu tad pa i dan danas.)

A sad tako bespomoćnog.
Ni one ledenice još nije otresao sa kape, francuzice, što mu tako lijepo pristaje, tom lijepom čovjeku.

– Na kraju ulice živi Đulaga, hajte, blizu je. De, nemojte plakat.

Mi smo plakale. Kako samo curice znaju da plaču.
Tiho. Al’ se čulo sve do našeg sprečanskog polja, sigurna sam u to.
To je jedini put da sam požalila što krenuh u medresu i što stavih oca u ovaj belaj da me voda po Tuzli … a rat je.

Vrata nam otvori stariji čovjek.
– Pa, Mujo odakle tebe po ovoj zloj hođi? Ma, ulazite! Vidi dječica se smrzla.

Niz cestu, samo tri – četiri kuće dalje, u glavnoj srebreničkoj ulici, nas ljubav Adile i Đulage ugrija još na onom pragu.
Griju nam ruke svojim rukama, grle nas, obuvaju suhe, vruće čarape, pijemo čaj, jedemo… Al’ nas najviše grije njihova dobrota.

Sestra se sjeća da su nas pokrivali nekim novim, iz celofana jorganima i da su govorili da smo lijepe. 
Toga se ne mogu sjetiti jer sam neutješno plakala, cijelu noć.
Nisam plakala što mi je bilo zima, već sam plakala radi njega – oca.

Prošlo je od toga puno godina.
Gospođa iz priče se izvinjavala nakon rata.
Nije znala da smo mi, mislila ‘izbjeglice’.

Sve je to meni nevažno.
Bitna mi je uspomena na ljubav i dobrotu Adile i Đulage, njihovog sina Muhameda i moga oca u mećavi rata i nemoći.

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *