U fokusu

Komunikacija-začin uspjeha

Uspješna komunikacija osnova je za uspješne međuljudske odnose, bilo da se radi o međuporodičnim, prijateljskim ili pak poslovnim obavezama. Savladati vještinu komuniciranja na način da bude produktivna, da služi čovjeku u postizanju ciljeva, moguće je uz sistemski obuhvaćene faktore: standard moralno i društveno prihvatljive.

Piše: Maksida Agić-Skrobo

Već pri prvom pogledu na vanjski svijet, scenu iz saobraćaja i sl., možemo konstatovati da je najveći postotak ljudi iz našeg okruženja involviran u neku vrstu komunikacije.

No, unatoč prvoj asocijaciji (govor, upotreba jezika), komunikacija je zapravo, mnogo više od toga. Znanstvenici iz ovoga područja navode kako je više od 70% tog procesa neverbalna komunikacija, tj. Govor našega tijela. Ono, Božijim nadahnućem, razumijeva jedan univerzalni jezik u komuniciranju facijalnom ekspresijom (specifičnim ”govorom” našega lica) te govorom tijela koje, osim univerzalnog jezika, dakako, ima i svoje specifičnosti.

Ipak, svjedočimo različitim nerazumijevanjima među ljudima. Kako je to moguće?

Međuljudski odnosi

Dobra komunikacija temelj je uspješnih međuljudskih odnosa. Ako bismo krenuli od činjenice da svako ljudsko biće temelje odgoja (u najširem kontekstu te sintagme) gradi u “materinskoj školi”, onda je posve jasno da smo “obojeni” različitim uvjerenjima, stavovima, pogledima na svijet koji nas okružuje… Upravo ta uvjerenja doprinose različitom razumijevanju pojava oko nas što je razlogom da se ljudi mimoilaze u razmišljanjima, ne slažu u stavovima i sl.

Šta čini kvalitetnu komunikaciju?

Komunikacija je vještina, važno je to napomenuti, koja se uči. Jednako kao i druge socijalne ili tehničke vještine. Vremenom se izgrađuje i usavršava te stiču kompetencije potrebne da se zadovolje uvjeti važni za uspjeh u ovome polju.

Komunikaciju možemo definirati kao proces kojim prenosimo poruku od jedne do druge osobe koristeći se komunikacijskim kanalom. Uvjet uspješnog prenošenja poruke je razumijevanje sagovornika u odnosu na sadržaj poruke. Komunikacija je osnovna nit koja nas povezuje jer pomoću nje izražavamo osobne želje, ideje i osjećaje, te različite fizičke, emocionalne i psihološke potrebe. Ljudi posjeduju prirodnu predispoziciju da komuniciraju jedni s drugima i stvaraju socijalne interakcije. No, nije rijedak slučaj da sagovornici, iako su čuli sadržaj poruke, istu nisu razumjeli. Pri tome su govorili istim jezikom. Zašto se to dešava?

Porodica i društvo

Naime, kako je već spomenuta “materinska škola” period od rođenja do sedme godine, to podrazumijeva da ova životna faza obiluje utiscima, prvim emocionalnim kontaktima, generalno učenjem. Prvi djetetovi učitelji su roditelji ili osobe koje ga odgajaju i žive s njim. Te osobe neminovo pripadaju djetetovom prvom “svijetu kvalitete” i od njih dijete, bez mogućnosti biranja, usvaja prve životne stavove.

Komunikacija roditelji – djeca

Komuniciranje u odnosima roditelji – djeca najčešće je formirano kroz prizmu stilova roditeljstva. Roditeljski je “posao” jedan od najizazovnijih i najznačajnijh zadataka u životu jednog čovjeka. Uvjerenje o tome šta je dobro za naše dijete vodi nas i usmjerava u našem umijeću odgajanja.

Isključivost, njihovo nametanje vlastite volje u odgojnim procesima, nezainteresiranost, ravnodušnost isl., osobine su koje pogubno utiču na komunikaciju između roditelja i djece. Djeci je potrebna stabilnost (prije svega emocionalna), potom granice koje će im služiti (biti u svrhu njihove sigurnosti) uz postepeno (s obzirom na hronološku i mentalnu dob djeteta) odgajanje koje obiluje razgovorom (u kojem stvari i pojave nazivamo njihovim pravim imenom).

Aktivno slušanje jedna je od metoda koja se pokazala mnogostruko korisnom u uspješnom razvoju djetetove ličnosti. Naime, aktivnim slušanjem djetetu pokazujemo da nam je važno, da su nam važni problemi kroz koje ono prolazi… da je voljeno. Ovakav odnos koji podrazumijeva komunikaciju s respektom, uvažavanjem potreba (fizičkih, duhovnih i kreativnih) neminovno će ići ispravnim odgojnim tokom. Ispravnim po dijete. Jer, šta je odgoj do usmjeravanje potencijala, preferencija, talenata u one oblasti koje dijete čine sretnim. Svaki drugi oblik komuniciranja, nametanja vlastite volje, makar to bilo i uvjerenje da roditelj zna šta je bolje za dijete (njegovu budućnost isl.) značilo bi istinsko nasilje prema djetetu. Komunkacija u tom kontekstu nema svoju svrhu.

Naprimjer česta je porodična situacija u kojoj se nalazi dvoje djece, brat i sestra, ranog predškolskog uzrasta. Djevojčica se igra plišanim medvjedom, no brat joj otme igračku pa djevojčica počne plakati I pokušava vratiti svoju igračku, no dječak također reagira plačom i ljutnjom. Roditelji potom interveniraju tako da na lijep način, ali ljutog i ujedno i tužnog izraza lica pokušavaju dječaku pokazati kako takvo ponašanje nije lijepo i da se treba izviniti. Dječak vrati sestri medvjedića i ona je ponovo sretna.

Na ovome primjeru vidi se kako je dječak kroz vlastito ponašanje i vlastite emocije, koje su u tom trenutku bile negativne, uočio i reakcije roditelja na njegovo ponašanje koje također nisu bile pozitivne. Na temelju toga, dijete uči koje je ponašanje pozitivno i koje su reakcije pozitivne, odnosno uči kako se kontrolirano ponašati. Dakle, upravo socijalnim odnosima dijete stječe nova iskustva, spontano se uči razumijevanju drugih, poštivanju tuđih prava, želja i potreba, te uočavanju njihovih socijalnih znakova kao i načinima ispravnog reagiranja na njih. Drugim riječima, postaje socijalno vješto.

Ovakav koncept aktivnog slušanja svoje djece I pravovremenog i ispravnog reagiranja direktno utiče na razvoj njihovog samopoštovanja i samopouzdanja, usmjeravajući ih na kurs čiji su temelji emocionalna stabilnost.

Roditelji se često s tim u vezi konfrontiraju jer, možda, odgojni stilovi majke i oca nisu usklađeni. Stoga, nerijetko se može čuti kako jedno od roditelja kritikuje ono drugo zbog popustljivosti ili pak, prekomjerne strogosti i sl. Svi ovi elementi doprinose nepovoljnoj klimi u roditeljskom domu i porodičnoj atmosferi a potiču iz prostog, elementarnog nerazumijevanja i neispravne komunikacije među roditeljima.

Svoje stilove odgajanja roditelji bi trebalo da usklade prije same odluke da postanu roditelji. (Kako futuristički zvuči!). No, istina je da bi jedini cilj roditelja trebalo da bude sreća djeteta. Ne sreća po majčinom ili očevom uzusu, nego sreća koja podrazumijeva djetetovo otkrivanje vlastitog svijeta uspjeha. Sretno dijete je zdravo (psihički i fizički); raste bez unutarnjih konflikata, provodeći svoje vrijeme fokusirano na vlastiti napredak (prirodno zrenje).

Ključ uspješne komunikacije je postići da ljudi doista čuju ono što želimo reći.

Da bismo to postigli, važno je poznavati (prirodu) sagovornika, (etnopedagoško) društveno okruženje iz kojeg potiče te poštivati sve te norme koje su dijelom njegovog individualnog naslijeđa. Iskren, otvoren i pošten odnos ide u prilog ovoj tvrdnji.

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *