U fokusu

Knjiga “Ptice bijele” satkana od ljubavi, patnje i bola

Rat je najgore stanje koje čovjek može doživjeti, proživjeti i preživjeti, temeljna je poruka koju čitatelj može zaključiti nakon čitanja ispovijesti pod nazivom „Ptice bijele“, autorice Naze Mehmedović – Salkić. Knjiga sačinjena iz doživljaja rata i ratnih strahota iz sjećanja i zabilješki jedne zrele, samosvjesne žene, koja na senzibilan način opaža i proživljava vrijeme rata u području koje je okruženo i izolirano, i izloženo najbrutalnijim patnjama branitelja i civila u borbi za očuvanje porodice, imetka i teritorije, daje nemjerljiv pečat kulturi sjećanja Bošnjaka o vremenu agresije na Bosnu u Hercegovinu i posljedicama u poratnom području koje ostavljaju na pojedinca i kolektivitet.

Ova knjiga sjećanja i zabilješki autorice, iz ženske vizure, sačinjavaju dva noseća motivska koncepta – ljubav i strahote rata. Hronološkim redom ispričani događaji i doživljaji, sa retrospektivnim pripovijedanjem uglavnom u dijelovima kratkih podsjećanja na život nekoga od ubijenih ili umrlih likova – osoba iz bližeg okruženja autorice, daju snažan doprinos autentičnosti i vjerodostojnosti faktografskom prikazivanju jednog vremena, okrunjenog patnjom i stradanjem. Snažni literarni fragmenti zabljesnu iz prikaza čulne ljubavi i osjećanja, koje autorica, na jedinstven način oblikuje i prikazuje u svom odnosu prema mužu.

Iako obimom neveliko književno štivo, ova knjiga autorice Naze Mehmedović – Salkić, nosi snažan emotivni naboj, koji čitatelja neće ostaviti ravnodušnim, posebno one koji su doživjeli strahote rata na području koje je prikazano u ovoj knjizi. I čitatelju koji ne poznaje autoricu, i može zanemariti njene autobiografske motive i prikaze, nakon iščitavanja u ovoj knjizi napisanog, preovladat će snažni osjećaji empatije i saosjećanja, ali i užasa i boli zbog patnji koje su plastično i nefrizirano opisane.

Motiv ljubavi supruge prema mužu, koji je teško ranjen u herojskoj borbi za spas nejači, svoga doma, svoga kraja, dominira sadržajem ove knjige. Međutim, motivi smrti bliskih osoba, braće, prijatelja, poznanika, roditelja, rodbine…, emotivno su nabijeni osjećanjima neizmjerne  tuge koju autorica zatomljuje snažnom sviješću o Božijem određenju svega što se događa. Vjera da se ništa ne događa bez Božije volje, naglašena je u svakom autoricinom promišljanju o događajima i doživljajima koje prikazuje i protkana je cijelim štivom.

Čitatelj će u ovoj knjizi doživjeti i snažnu prisutnost motiva harmoničnosti i haosa, povjerenja i izdaje, ljubavi i mržnje, snova i stvarnosti, mogućeg i nemogućeg, života i smrti…

Prikazujući slike ratnih stradanja u svome okruženju, autorica nesvjesno zatomljuje osjećaje u trenucima kad svjedoči događanjima poput rođenja djeteta u šumi u zbijegu, ili patnje ranjenika na izdisaju, time pokazujući univerzalnu ljudsku osobinu da čovjekov mozak odbija memorirati u pamćenju strašne i teške doživljaje, da bi nada u bolje imala smisla. Zbog toga, često, ovakve slike nisu detaljno opisane, pa je na čitatelju da ih, po svojim osjećanjima, oblikuje. U takvim slikama autorica uspostavlja blisku vezu sa čitateljem, koji će potpuno biti svjestan autentičnosti napisanog. Autentičnost se postiže i narativnom ispovijednom formom kojom je ovaj tekst napisan, pa se stiče dojam, dok čitamo napisano, da je autorica prisutna i priča nam svoj bolni životni put. Njen je cilj – sačuvati od zaborava trenutke sreće, patnje, boli, ljubavi, sačuvati sjećanja na jedno okrutno vrijeme i ljude iz njenog bližeg i daljeg okruženja i podijeliti istinu u knjizi – u potpunosti ispunjen.

U svojoj ispovijesti satkanoj u knjizi punoj bola, sama autorica daje zaključak: „Postoje trenuci kad mi moji voljeni toliko nedostaju, nedostaju do bola. Ostala sam ih željna u ovom svom životu koji živim poslije njih, Allahovom voljom, na ovom svijetu. Moje voljene, koji su prerano preselili na bolji svijet, čuvam u srcu, i za njih me vežu sjećanja koja su jača i od vremena. Ni vrijeme, ni teško životno breme, ništa ih iz mog srca ne može istrgnuti. Allahu, dž.š., dovom se obraćam da nas sastavi u džennetu. Na mjestu gdje  je sve vječno: život, ljubav, prijateljstvo… Gdje neće biti rastanaka, boli, tuge, čežnje, patnje… U okrilju Negove milosti.

A život na ovom svijetu treba prihvatiti onakvog kakvog ti je Gospodar odredio, i živjeti ga u sladu s Njegovim odredbama. Moja draga mati govorila nam je često, kad smo bili mali: “Sve što je od Boga, slađe je od meda.“ A On, naš Gospodar, Sveopći Dobročinitelj, Milostivi, zna šta je za nas najbolje…“.

Stoga, ovu knjigu preporučujem izdavačima za štampu i publiciranje, a čitateljima za pomno iščitavanje i svjesno promišljanje o napisanom.

                                                                         Hazim Karić, prof.

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *