U fokusu

Dva svijeta jedne sobe

Kanita Šabić

U đedinim pijanim monolozima (jer su uglavnom to i bili), u njegovoj nesposobnosti da prihvati druge, kao sudionike razgovora, slušali smo o stvarima koje su kod njega u toku dana ili nekada još od ranije izazivale pažnju, koje je smatrao izuzetno važnim kao što je činjenica da se odžak nije dimio na tim i tim kućama i da su žene, domaćice tih kuća lijene i nevaljale, zatim, ko je kuda prošao i kada se vratio i još mnogo drugih nebitnih stvari, ali koje su se morale pažljivo saslušati, jer ih je pričao – on. Redovno, u vrijeme njegovog meraklijskog zanosa, nena bi se lagahno podizala i kao sjena ne­stajala iz kuće i nedugo iza toga vraćala podignutih preko glave krajeva šamije, mokrog lica i ruku od vode kojom je abdestila na česmi ispred kuće. Odlazila bi u drugi kraj sobe i prostirala žutu serdžadu, oslikanu prizorima Ka’be, cvijeća i različitih or­namenata. Tačno tamo gdje su ovo nježno, plišano platno doti­cale glava, ruke i koljena, ukazivali bi se izlizani tragovi, nijemi svjedoci koji ostaše od njene svakodnevne molitve, pet puta na dan. Posmatrala sam njeno pregibanje i uzdizanje, slušala tiho pucketanje kostiju tijela i osjećala blagi titraj zraka koje bi stva­rao zamah dimija pri spuštanju na sedždu. Bilo je nečega po­sebno lijepog u tim pokretima i privlačnog mom dječijem oku. Možda svijest o nekoj njenoj udaljenosti iako je bila odmah tu, u mojoj blizini, ali samo tijelom. Kao da nije primjećivala i u vrijeme namaza nije je se doticalo ništa oko nje, kao da su iščezli i nepovezana i nesuvisla pijana priča njenog stalnog iskušenja, njenog muža i sve oko nje.

Skrušeno i redovno je izvršavala dužnosti prema Bogu u jed­nom kraju sobe, dok je na drugom kraju sjedilo, u alkoholnom deliriju, jedno od njenih ovozemaljskih iskušenja – njen bračni drug. Kada bi završila dovu i rukama izbrazdanim i ispucalim, što od rano stečenih bora, što od posjekotina u svakodnevnom radu, potirala svoje umorno lice, sa serdžade se podizala osvje­žena i jača. U mojim očima je dobivala neku sasvim novu viziju, produhovljena, smirena i nekom posebnom svjetlošću obasja­na. Prizor njene glave, uokvirene bijelom šamijom i sitnih šaka kojima je čvrsto i odlučno pomijerala sitne perlice tespiha, po­micanje usana u tihom šapatu dok ispruženih dlanova upuću­je dovu kao potpuna suprotnost slici sa druge stane prostorije. Bože dragi, pitala sam se tada, ali i sada kada se ove slike sjetim – šta li su te njene usne koje su se pomicale i nečujno šaputale, tražile i molile? Da li su molile Gospodara za snagu da izdržati sve što joj je kao ogroman teret pritiskalo dušu i tijelo, ili je mo­lila da njega – đedu uputi i prosvijetli mu misli kako bi spoznao svu težinu ove i drugih loših navika, koje unose nemir u srca njegovih bljižnjih?

Mislim da je tako dobivala snagu, nekako nadljudsku, ne­shvatljivo golemu za njenu sitnu građu, da podigne omlitavilo, pijano tijelo i uz njegovo opiranje i nerazgovjetno gunđanje, odvede ga do kreveta, pokrije i glasno odahne. Žustrim pokre­tom povukla bi zastore, koji su tada, iako tanki i već prilično isprani, postajali svojevrsna barijera između ta dva svijeta. Te dvije prostorije bi u jednom trenutku dobile obrnute namjene, pa se njegovo redovno opijanje završavalo u sobi u kojoj je ona do malo prije toga obavljala namaz, a prostor u kojem je još za nosnice štipao oštar i nekako kiseo miris alkohola, postajao mjesto njenog odmora za tijelo umorno od tereta koji je nosilo, ali i onoga koji je nosila na duši. Brzo bi odnosila posuđe i skla­njala tragove njegove pijanke, kao nepoželjne svjedoke te noćne more, još jednom otvarala ulazna vrata da udahne svježeg zraka, puštajući ga da nadvlada onaj unutar sobe, težak i zagušljiv.

Meraklijske noći moga đede su znale ponekad trajati veo­ma dugo, a to je najčešće bivalo u vrijeme dugih ljetnih noći, za drvenim avlijskim stolom. Tada bi mu se pridružili neki od poznanika, pa bi obavezno pozvali i komšiju koji je svirao saz. Onda bi uz njegovo muziciranje i njihove pokušaje prisjećanja i izvođenja nekih samo njima znanih pjesama, družili se i pili sve dok se jedan po jedan teturajući, ne bi razišli kućama na poči­nak. Glasno su se smijali i nepovezano pričali, prekidali jedan drugoga u toj pijanoj priči. Ponekad bi znali i ton povisiti, pa bi se tada začuo zveket posuđa na stolu, kada bi koji pesnicom udario o njegovu površinu, valjda tako negodujući zbog neči­jeg suprotnog stava, i po pravilu nebitnog svima ostalima, osim njemu. Nena je iznosila i unosila posuđe sa hranom i ugađala njihovim gurmanskim prohtjevima, a po završetku sijela, čistila i pospremala, pa bi jutro u avliji zateklo sve na svom mjestu i nigdje ne bi bilo ni traga pređašnje pijanke.

(Iz knjige Na duši tragovi autorice Kanite Šabić)


Zainteresirani knjigu mogu nabaviti putem broja tel. 061 721 159

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *