U fokusu

Damask

Kada je Ibn Batuta 1326. godine posjetio Damask, zapisao je:

„Jedan od hvale vrijednih običaja stanovnika Damaska je da niko od njih tokom mjeseca ramazana ne iftari potpuno sam. Oni na položajima emira, kadija i uglednika pozivaju svoje prijatelje i brojne pobožnjake u svoje kuće da s njima iftare. Poslovni ljudi i trgovci slijede istu praksu i iftare zajedno. Siromasi, seljani i beduini se, opet, okupe svake noći u kući nekog od njih ili u džamiji, svako donese ono šta ima od hrane i onda svi zajedno iftare.“

Kada bi danas Ibn Batuta prošao Sirijom našao bi mnoga opustošena naselja i gradove. U nekima ne bi zatekao ni uglednike, ni trgovce, ni zanatlije, ni seljana, a možda čak ni siromahe. Duh ramazanskog zajedništva, darežljivosti, nesvakidašnjeradosti i slavlja koji je Damask činio tako posebnim mjestom tokom ramazana još u vrijeme Ibn Batute, održavao se stoljećima. Sve do ovog rata. Kažu da je upravo ta ramazanska slika velikodušnosti i susretanja jedna od tužnih slika koje su skoro pa iščezle u današnjoj Siriji izranjavanoj ratnim strahotama. Porodice su razbijene i razdvojene, a ljudskim životima upravljaju smrt, strah, neimaština, otuđenost, izoliranost i podjele.

„…a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio.“ (65:2,3.)

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *