U fokusu

Da li bi trebalo insistirati na (ruko)pisanju?

Almedina Imširović

Živimo u tzv. digitalnom dobu, dobu u kojem ljudi u svakodnevnom životu sve više upotrebljavaju tastaturu, a olovka i papir polahko iščezavaju. Ovo doba za sobom neminovno povlači i pitanje modernizacije nastavnog procesa pa danas sve više možemo čuti zahtjeve da se u nastavu uvede upotreba sredstava moderne tehnologije (upotreba aplikativnih softvera putem mobitela, laptopa, tableta i sl.).

Zagovornici ove ideje kažu da su prošla vremena u kojima je svaka osoba izvrsno poznavala umijeće lijepog izražavanja na papiru. Kao argument ističu činjenicu da su sredstva moderne tehnologije sveprisutna u životima djece, a kako škola treba da priprema za život, onda je svojevrsna priprema za to upotreba navedenih sredstava u nastavnom procesu. Pisanje rukom i insistiranje na rukopisu u vremenu tastature, touchpada, nepotrebno je opterećenje djeteta.

Tako npr. u SAD-u, prema važećem Nacionalnom nastavnom planu, učenje pisanih slova ne spada u preporučene korisne vještine, a i većina ispitanih roditelja u SAD- u smatra kako je pisanje gubitak vremena.

Rezultati britanskog istraživanja (Clark i Dugdale, 2009.) pokazali su kako 49% mladih smatra da je pisanje dosadno, a 12% mladih smatra da pisanje rukom nije važna vještina. Ono što je zanimljivo jeste i to da 38% dječaka ne voli pisati, smatraju da je pisanje dosadno te da im kompjuteri pomažu u pisanju. Djevojčice smatraju da bolje pišu u odnosu na dječake. Ohrabrujuće je da većina mladih piše svaki dan, 15% mladih rijetko piše, dok 6% mladih uopće ne piše izvan škole.

S druge strane, oni koji insistiraju na pisanju rukom, tvrde da je bitno razvijati tu ljudsku vještinu, uprkos činjenici kako današnjoj djeci u budućoj poslovnoj i privatnoj komunikaciji pisanje rukom neće biti nužno potrebno.

Zašto je važno razvijati vještinu pisanja?

Grafomotorika je motorička sposobnost pisanja odnosno sposobnost držanja olovke i pisanja. Ona obuhvata sljedeće:

  • finu motoriku šake – dohvatanje i hvatanje,
  • vizualnu percepciju, pamćenje i pažnju – razumijevanje, analiziranje i interpretacija okoline, učenje čitanja, računanja i drugih vještina (može se vježbati uočavanjem sličnog, istog i različitog te uočavanjem razlika na slikama),
  • koordinaciju oko-ruka – precrtavanje oblika, bojenje unutar zadanih okvira, vizualna percepcija zadatka,
  • upotrebu dominantne ruke – dijete samostalno odabire dominantnu ruku, pokazujući sklonost upotrebe jedne ruke u većini aktivnosti do pete godine života,
  • glasovnu analizu i sintezu – interpretacija okoline.

Stručnjaci tvrde da razvoj grafomotorike započinje već od 18. mjeseca i traje do polaska djeteta u školu.

Da bi dijete moglo uspješno pisati, bitno je da ima dobro razvijenu finu motoriku mišića šake i prstiju. Obzirom da je fina motorika značajna za pisanje, potrebno ju je intenzivno razvijati u predškolskoj dobi.

Evo nekih od prednosti pisanja rukom:

– Pisanje rukom drugačije je od pisanja na tastaturi jer ono zahtijeva oblikovanje slova, a ne samo odabir slova kao kod odabira na tastaturi.

Stručnjaci tvrde da pokreti rukom aktiviraju regije u mozgu koje su zadužene za razmišljanje, pamćenje i produkciju jezika, odnosno regiju koja je zadužena za pohranjivanje i zadržavanje informacija.

U jednom istraživanju, u kojem su se djeci pokazivala slova prije i nakon određenih instrukcija pisanja, fMRI (postupak koji daje prikaz povećanog dotoka kisika u krvi u aktivna područja mozga te omogućuje detekciju aktivnih područja u mozgu tokom obavljanja različitih zadataka za vrijeme snimanja) pokazala je veću aktivnost mozga kod djece koja inače pišu rukom (Berninger, 2012.).

Pišući, učenici treba da usmjere pažnju na to što pišu, pamte sadržaje koje zapisuju ili aktivno slušaju, treba da prate i vode računa o prostornoj organizaciji na papiru te koordiniraju pokrete ruke i oka. To zahtijeva ogroman moždani „angažman“.

– Zapaženo je da djeca u osnovnoj školi, koja pišu rukom, pišu više i brže, imaju više ideja tokom pisanja.

– Jedno drugo istraživanje, provedeno na području pisanja i rukopisa, utvrdilo je kako djeca koja su vještija u pisanju i imaju uredniji rukopis, postižu i bolje rezultate tokom školovanja. Uzrok može biti u samom procesu razmišljanja tokom pisanja. Djeca koja imaju određenih poteškoća s formiranjem slova na papiru, prilikom pismenih radova velik dio koncentracije i napora uložit će upravo u pisanje. Kada je dijete toliko usmjereno na to da slova na papiru izgledaju pravilno, često se događa da „ispašta“ sadržaj napisanog i odgovori koje je dao nisu jasni. Dijete koje nema te vrste teškoća neće se toliko koncentrirati na taj aspekt u radu te će njegovi odgovori sigurno biti bogatiji i potpuniji.

– Upotreba vlastitih ručica za oblikovanje i formiranje slova na praznom papiru može imati velik utjecaj na način djetetovog razmišljanja, a kasnije i na pozitivnu sliku o sebi.

– Samostalno kreiranje slova na papiru također pomaže djetetu da više pažnje posvećuje upravo pisanoj riječi. Nerijetko su to djeca koja imaju razvijene i čitalačke navike.

Bitno je naglasiti da do polaska u školu roditelji imaju najvažniju ulogu u razvoju djetetove grafomotorike. Već od najranijeg perioda djetetova života oni će ga poticati – ispočetka da razvija grubu motoriku (kroz aktivnosti kao što je samostalno sjedenje, puzanje, hodanje, penjanje, trčanje, igre loptom itd.), a kasnije i finu motoriku (hvatanje cijelom šakom, hvatanje kažiprstom i palcem…). Nakon polaska u školu, pored roditelja, učitelji i nastavnici trebali bi poticati razvoj ove vještine kod učenika.

Kako škola može pomoći?

– Nastavnici bi trebali djecu poticati na pisanje. Pri tome je potrebno upotrebljavati adekvatne metode, tehnike i osmisliti interesantne aktivnosti koje će potaknuti učenika na pravilno pismeno izražavanje.

– Nagrađivati učenike kada je primijetan njihov trud i napredak u pisanju.

– Dobro je da učenici povremeno imaju i diktate. Dobit je višestruka – treba da pišu, razvijaju brzinu pisanja, vode računa o pravopisu i aktivno slušaju. To je posebno značajno za učenike razredne nastave.

– Potrebno je poticati na svakodnevno pisanje kako bi učenici savladali pisanje svih slova te pisanje kao vještinu. Savjetuje se da učenici svaki dan prepišu nekoliko rečenica ili strofu pjesmice, ne kako bi se učenici opteretili domaćom zadaćom, već da razvijaju grafomotoriku. Na taj način vježbaju pokrete šake i akomodaciju oka, a ujedno razvijaju radnu naviku – imaju nešto za zadaću, odnosno neku obavezu.

– Učenike bi trebalo poticati na urednost, na ispravljanje pravopisa. Ovdje je bitno istaći da učitelj ne bude rigidan u svom insitiranju na popravljanju rukopisa jer to može izazvati kontraefekat kod djeteta.

Npr. ako se utvrdi da dijete ima određenih poteškoća s pisanjem, insistirati da svaki dan prepiše nekoliko stranica teksta da bi popravio rukopis može dovesti do toga da dijete odustane, da se osjeća nesposobnim i sl.

Nerijetko se dešava da učitelj stalno učenika „proziva“ pa čak i etiketira da je lijen, da se ne trudi- što može izazvati stid kod djeteta i proizvesti negativnu sliku djeteta o sebi. Ima i onih najekstremnijih primjera gdje se kaže da zbog „lošeg rukopisa“ učenik ne može da postigne odličan uspjeh te ga kažnjavaju iz svih predmeta gdje radi pismene radove, na taj način dovodeći u pitanje ukupne djetetove potencijale (iako ih dijete posjeduje), samo zato što dijete ima „loš“ rukopis. Razvijati rukopis je bitno, ali ne po svaku cijenu. Razvijati ga na način nepovoljan za ukupan djetetov razvoj je krivi put.

Zaključak

Iako tehnologija napreduje iz dana u dan, pisanje je odlika ljudi i vještina koju bi trebalo njegovati u školi, ali i izvan nje, prvenstveno zbog stimulacije i aktivacije moždanih struktura. Koliko god se u današnje doba ta vještina činila nepotrebnom i doživljavala kao gubljenje vremena, vrlo je važna za razvoj mozga od najranije dobi. Nedovoljnom ranom stimulacijom razvijaju se razni problemi te djeca imaju razne poteškoće, od nepravilnog držanja olovke, sporog pisanja, lošeg dešifriranja vlastitog rukopisa…

S obzirom na vrijeme u kojem živimo, djeca će se svakako u jednom momentu prebaciti s papira na tastaturu, ali to bi se trebalo dogoditi postepeno, i to tek nakon što su usvojili vještinu pisanja i čitanja na papiru. Do tada, što više olovka i papir, a što manje laptop, tablet i mobitel u rukama.

I još nešto: prije nego dijete etiketirate da je lijeno, nesposobno zbog (ruko) pisanja, provjerite da li je uzrok tome objektivne prirode. Ako dijete ima jedan od sljedećih siptoma: vrlo neuredan i nečitak rukopis, nepravilno držanje olovke prilikom pisanja, pisanje slova u suprotnim smjerovima, razlika u veličini i razmaku slova u pojedinim riječima, upotreba velikih/malih slova na krivim mjestima u rečenici, izostavljanje riječi iz rečenice, nepravilan red riječi u rečenici, upotreba pogrešnih glagolskih vremena ili padeža, pisanje rečenica izvan određenih linija u svesci, usporeno pisanje, razgovor sa samim sobom prilikom pisanja – obratite se stručnoj osobi jer je velika vjerovatnoća da dijete nije „lijeno“ nego je u pitanju disgrafija-poremećaj učenja, tj. nesposobnost savladavanja vještine pisanja.

U tom slučaju, bitno je na vrijeme uočiti problem i adekvatno reagirati i na taj način omogućiti djetetu uspješan napredak u akademskim postignućima, i pored teškoće koju ima.

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *