Čekaonica

Maksida Agić-Skrobo

Naša Planeta je, zbog dostupnosti tehnologije, polahko, ali sigurno, postala globalno selo. Pristup informacijama nosi sa sobom, dakako, ogromne blagodati no, kako je sve čemu svjedočimo „medalja koja ima dvije strane’’, tako i pristup informacijama nosi sa sobom opasnosti koje su, potencijalno, ozbiljnije od onoga kako to izgleda. Zbilja kojoj svjedočimo nedvojbeno nam komunicira činjenicu da su ljudi umorni od informacija koje to nisu, od tuđih i svačijih istina, i da se naš mentalni sistem, lagahno, zagrijava.

No, kako je zakon života balans, tako je ljudska psiha, taj veličanstveni Božiji dar, iznjedrila tendenciju ka lahkoći življenja, u najširem kontekstu te sintagme. Postao je to mainstream, subkultura, konačno način života za već milione ljudi širom Planete.

Tendencija da se život objašnjava pozitivnom psihologijom, na način motivacionog govorništva, da se ljudi inspirišu sagledavajući život, ne izazove, iz novoga ugla, postala je ozbiljno snažna snaga koja je uveliko uzela maha. Ovakav način gledanja na život, općenito, „uvukao’’ se, ne samo među stručnjake iz branše, nego je ozbiljno shvaćen kao koncept i način funkcioniranja u mnogim respektabilnim svjetskim kompanijama koje svoje stručnjake „čuvaju” od stresnih situacija, na način da na njih „gledaju” upravo iz ugla pozitivne psihologije.

Kako definirati stres, kako ga savladati i okrenuti u svoju korist, šta podrazumijeva borba sa životnim izazovima, kako se nositi sa životnim gubicima, teškim i tegobnim emocijama i, najvažnije, kako spoznati vlastite potencijale i biti svjestan osobne vrijednosti te se asertivno zauzimati za sebe?

U redovima koji su pred vama slijedi osvrt na važnost biranja pozitivnog razmišljanja, bez obzira na to šta nam u život dolazi. Bereket je u kretanju.

(Arapska izreka)

– Šta ti misliš, što ja ništa ne sanjam? – pitala me prijateljica.

Njezino me pitanje iznenadilo jer sam, pokušavajući da joj odgovorim, shvatila da se ni sama ne sjećam kad sam posljednji put nešto sanjala.

– Kako misliš – ništa ne sanjaš? Ni lijepo ni ružno?

– Ma, ne mislim, bona, ’sanjam – sanjam’, nego, znaš ništa ti ja ne sanjam. Ne sanjarim.

Sjećam se kako sam, nekad davno, s lahkoćom obuvala svoje cipele za skitnju… njuškala pustopoljinama kosmičkim, razgledala predjele koji su živjeli u mom umu… kovala planove, gradila kule, vraćala se s puta oko svijeta…

– Lunjala stepama i savanama, izazivala lavove i žirafe, jahala indijske slonove, bježala od zmija…

– Onda bih se vozila avionom, upoznala magiju kod ljudi u najudaljenijim krajevima Kugle… Jednom sam čak i u šoping otišla. Sad… ništa. Već dugo ništa ne sanjam…

Paa, možda su ti sve želje ispunjene?

Hjoj, tebe s tim tvojim crnim humorom! Mislim da više ne sanjam jer, nekako, duboko u sebi ne vjerujem da bih ja mogla biti jedna od sretnika…

– Sretnika, za šta?

– Pa, znaš – da putujem, da uživam u životu, da imam para… I onda, dan po dan… i nema više snova…

– Ali, snovi su besplatni. Sanjaj, ko ti brani?

– Eh, kako bona, besplatni? Dok ja razmišljam o tome, već se obradujem, rastopim od ljepote… onda shvatim da mi fali… paa… sve pare… onda, uuuhhhh, nasekiram se… ih… i eto ti belaja. Vadi onda samu sebe iz melanholije, a ni s mjesta se pomakla nisam. Ovako – nema snova, nema tuge. Pride. Samo ona uobičajena…

Kasnije sam razmišljala o našem razgovoru. Imam utisak da se većina ljudi koje poznajem upravo tako osjeća. Svakodnevno se razračunavamo s onim što se izračunati ne da, štitimo se od vlastite realnosti, vjerujući da je to jedina koja postoji, krijući se od nas samih… da preživimo još jedan dan.

Gledamo kako naši životi prolaze pored nas, odoše da se više ne vrate. Sviknuti na tegobu, na tupi bol koji pritišće sve naše receptore. Zato životarimo, ni živi ni mrtvi, u nekoj paralelnoj realnosti, čekajući da nas neko izbavi… u bolje sutra.

Vremena rezervisanog za sve i svakoga, zarađujući novac onima koji odoše živjeti one naše živote iz snova, ostavljajući nam bajate mrvice…

Mi, brigom načeti, ispraćamo svoje dane nesvjesni da naše sutra niko neće doći i popraviti – da, ovako tromi nećemo uspjeti uskočiti u brzi voz života koji ode. Ode.

I neće napraviti puni krug. Ne. Nije to taj voz. Ovaj ide samo u jednom pravcu.

Zaglavljeni u čekaonicama svojih života, kao da vrijeme ikoga čeka. To vrijeme je vozač onog brzog voza u koji ne možemo uskočiti…

Što ne možemo?

Eh…

Što?

Još odonda kad smo sebi dozvolili uzdah od života, od tegobe, te boli koja nam se svidjela, postali smo svoji najozbiljniji neprijatelji. Jer, život zaista ponekad boli pa smo bol pretvorili u izgovor.

Sad sjedimo, čekamo da bol prođe i lažemo da je ne volimo k’o krv svoju pa nemamo… ne možemo… ne ide.

Zaboravili smo da smo se nekad, davno, uplašili veličanstvenog života i svaka sjena dvoglavi je zmaj koji je krenuo baš na nas.

Ja, eto, vjerujem da se divljenjem veličanstvenosti prirodnoga može ozdraviti. Kad bismo se samo sjetili kad smo posljednji put istinski sretni bili, zbog čega i koliko dugo, već pri samom sjećanju sve bi se promijenilo.

Ja, naprimjer, volim jabuke. Volim suncokrete. Podsjećaju me na mene. Volim duga, samotna polja i u njima svjetove od Boga. Volim pozdraviti pčele i zahvaliti im na njihovoj veličanstvenoj svrsi.

Oduševljavaju me rana jutra, u toplini ljeta i vrhuncu mirisa i okusa, ali i oštrina hladnih zimskih dana, kad Milostivi prospe po nama Bijelu Milost. Jednom sam sanjala da sam se na neku planetu popela.

Pješke.

Bila sam jako umorna. I odozgo sam vidjela naš Svijet. Bio je divan.

Volim prve pahulje. I svake zime ih čekam s nestrpljenjem. I kad počne padati, radujem se toliko da se svi oko mene smiju. Od mene.

Volim prvi zov proljeća, onaj koji se još ne vidi, onaj sa sabaha u zraku, koji govori da se Zemlja otvara da opet rodi. Ljepotu.

Ja, eto, zabranjujem sebi da prestanem sanjati. Jer, snovi su sjajni! U njima možete, punim plućima, cijelim svojim bićem plivati uzvodno.

Gore su nova iskustva, ona što nam mame osmijeh na lice, od kojih se ponašamo kao bezbrižna djeca, bića puna radosti.

Ja, inače, ne znam plivati. Ali, znam voziti. I to se broji.

Sjajno je plivati uzvodno, voziti uzbrdo. Mah, može i nizbrdo ako znate kada kočiti. Tako, da vozite dovoljno brzo, da iskusite sreću, da je ne propustite, da vam ne prođe neopaženo. Jer, sreća ponekad nije vidljiva „na prvu“. Ona često mijenja oblik. Izgleda drugačije od onoga kako očekujemo, manja je od onoga kako je zamišljamo… Ali, kad joj se približimo, pokuca na vrata naše Radosti podsjećajući nas koliko smo lijepi u svojoj esenciji.

Od svojih smo života napravili čekaonice. Iz straha da ne povrijedimo sebe, pristajemo na ono što poznajemo, iako teško, turobno i zlo po nas. Bježimo od svojih života, nesvjesni da vrijeme nepovratno odlazi, da se dani neće vratiti kako bismo uživali u njima kad budemo znali bolje…

A sreća, ona osobna, zapravo dolazi već od samog plivanja. U mome slučaju – od vožnje. One uzbrdo.

Uglavnom.