U fokusu

Asertivnost: kako komunicirati nenasilno?

MAKSIDA AGIĆ-SKROBO

Asertivnost je vještina koja nam omogućava da se izborimo za svoja prava na način koji je nenasilan, osiguravajući da se naše mišljenje i osjećanja poštuju, pri tome ne uzurpirajući prava drugih.

Riječ asertivnost potiče od engleske riječi assertive, što znači biti uporan, samouvjeren, samopouzdan.

Živimo u svijetu prenaglašenosti i osebujne slobodoumnosti u svakome smislu – pretjerivanja koje, kako vrijeme pokazuje, daje svoj suprotan efekat.

Kako je jedan od izazova s kojima se susrećemo određeno odsustvo normi (u najširem duštvenom kontekstu), informacije koje svakodnevno ulaze u polje naše (mentalne) percepcije nedvosmisleno nas opterećuju, umaraju i frustriraju. Komunikacija je, dakle, sve što nas okružuje.

Svjedočimo drukčijim tokovima u socijalnom funkcioniranju, drukčijima od onih kojima smo, kao generacija koja je hronološki zrela, standardizirani. To na različitim nivoima ljudskog djelovanja podrazumijeva prilagođavanje, učenje novih vještina i socijalnih kompetencija.

Svakodnevno smo u prilici vidjeti plastične primjere nametanja volje drugima radi postizanja ciljeva ili, prosto, nanošenja boli, emocionalne i fi zičke, uglavnom potpuno nesvejsni da (takvi ljudi) funkcioniraju po samoj defi niciji nasilja kao takvog.

Osim što jedni drugima proizvode nelagodu (u najmanju ruku), ljudi se često konfrontiraju na način koji je apsolutno neprihvatljiv inteligentnome ljudskom biću.

Znanost je jasno definirala različite stilove u komunikaciji:

  1. Agresivni stil
  2. Pasivni
  3. Pasivno – agresivni
  4. Asertivni

Prvi karakterizira tzv. sirovi odnos prema okolini. Osobenost ovog tipa je, prije svega, sklonost nasilju, nametljivost, nerazumijevanje, naprasno djelovanje, odsustvo empatije, sklonost nasilju u njegovom najširem kontekstu, onom u samom nastupu i u percepciji svijeta u kojem živi.

Pasivni stil karakterizira konformizam, nemogućnost izražavanja vlastitog mišljenja, agoniju, strah ili barem grč s kojim permanentno žive. Potreba da NE ulaze u sukob jača je od bilo kakve nepravde koja im se potencijalno nanosi. To su oni koji prate i drugima ispunjavaju želje.

Pasivno – agresivni tip je, po mišljenju struke, najkompleksniji u konceptu funkcioniranja. To su tzv. tihi (ili prikriveni) agresivci, osobe koje su uvijek „heroji poslije bitke’’; nikad ne izražavaju svoje mišljenje u potrebnome trenutku; funkcioniraju po principu „zar nisam rekao/la da će tako biti?’’, u komunikaciji s okolinom često upotrebljavaju emocionalnu ucjenu kao jedan od svojih ’najmoćnijih’ alata itd.

Asertivni način je jedna od vještina koja nam omogućava da se izborimo za svoja prava.

„Uspjeh u životu temelji se na dobroj komunikaciji i samopoštovanju.’’

To je snažan alat kojim čovjek uči vještinu komuniciranja kroz različite tehnike s ciljem da, osim što razumije i zalaže se za prava drugih živih bića, bori se i za vlastita.

To podrazumijeva jasno izražavanje misli, osjećanja i uvjerenja na direktan, iskren (pošten) i socijalno adekvatan način uz uvažavanje drugih. No, kako to izgleda u praksi?

Često smo (nažalost) u prilici svjedočiti mobingu na poslu. Neuređenost (u praksi) poslovne politike u smjeru radnika očigledno (poslodavcima) pruža ingerencije koje su dijelom (u hirurškim rukavicama) nasilja prema pravima radnika.

Zamislimo situaciju u kojoj poslodavac sedmicama insistira na prekovremenom radu. Takvo je insistiranje komunicirano esencijalnim nepoštovanjem (jer podrazumijeva maksimalno iskorištavanje kapaciteta koje radnik ima, uz minimalan iznos novca i neplaćanje prekovremenih sati), često ucjenom i prijetnjom otkazom, ukoliko se isti ne povinuje zahtjevima poslodavca te, po automatizmu, nametanjem osjećaja bezvrijednosti i ništavnosti svome radniku. Tako agresivan, ”sirov” pristup, nažalost nije rijedak slučaj u podneblju u kojem živimo.

No, kako se ”odbraniti” od ovakvog nasilja?

 Osoba koja je agresivna, naprasno će djelovati i, kako i sama vjeruje u nasilje kao jedino moguć oblik komunikacije, odgovor na poslodavčeve ucjene i nerealne zahtjeve biće iznimno bučan, popraćen uvredama, eventualno pokojim razbijenim predmetom i sl.

Rezultat će (po prilici stvari) biti otkaz. No, ovakav način reagovanja je najčešći (ne i jedini) u ovome kontekstu.

Pasivni ljudi će se (iako ogorčeni nepravdom koja ima se čini) ponovo povinovati odluci poslodavca, iz straha od „autoriteta”, iz straha od novih poteškoća koje će, eventualno, njihova reakcija izazvati, iz straha, iz straha…

Pasivno – agresivni ljudi naizgled će se složiti sa šefom, no iskoristiće svaku priliku da prigovaraju (ne šefu), negodovaće (ne šefu), ali, za razliku od tipičnih pasivaca (koji će i dalje davati sve od sebe na poslu), ova kategorija ljudi će opstruirati (ne javno) i u poslu neće biti produktivni.

Asertivni ljudi će se u ovakvoj situaciji pokušati zauzeti za sebe. Pristojno, no jasnog stava o tome da pojedinac neće dozvoliti da mu se čini nepravda. To podrazumijeva jasno komuniciran stav (šefu) o tome da:

  1. Takav pristup dugoročno neće dati dobre rezultate.
  2. Odnos nepoštovanja i vrijeđanja ne može u povratnoj informaciji imati poštovanje.
  3. Radnik ima život izvan firme, ali i prava i dužnosti u skladu s tim itd.

Dakle, komunikacija koja podrazumijeva jasnu sliku o sebi kao kompetentnoj, samosvjesnoj zreloj ličnosti.

Zašto je dobro biti asertivan?

U psihologiji se asertivnost smatra optimalnim načinom reagiranja u socijalno frustrativnim situacijama te se svrstava u sredinu između pasivnosti i agresivnosti.

Asertivni ljudi, zapravo, češće od drugih dobijaju ono što žele, dugoročno gledajući, to sto ga što ovakvom komunikacijom ljudi poštuju sebe podjednako kao i druge; imaju zadovoljavajuću samokontrolu, uspješno vladaju stresom (!), imaju više povjerenja u sebe, ali i u druge, zalažu se za rješavanje konfl iktnih situacija, osjećaju se samopouzdano i kroz život koračaju samouvjereno.

Razlozi su to visokog nivoa samosvijesti, poznavanja vlastite ličnosti i njezine (emocionalne) zrelosti.

Zato asertivno orjentisane osobe komuniciraju sa svima, istinski slušaju ljude, kvalitetno procjenjuju okolinu, kompetentni su i uspješni u privatnim i poslovnim vezama. Otvoreno pitaju ono što ih zanima, bez ustručavanja traže ono što im pripada, potpuno svjesni prava kojima raspolažu, ne izvinjavaju se niti traže izgovore za ono što je, po prirodi stvari, njihovo. Ukoliko se „druga strana” ne slaže s njihovim izborom, uvijek su spremni ponuditi alternativu – takvu koja neće biti na štetu bilo koga.

Istinoljubivi su i prirodni. To znači da nisu usiljeni, izvještačeni niti skloni glumi (pretvaranju) u svojim relacijama. Glumi koja podrazumijeva slanje lažnih poruka o sebi. Nenasilna komunikacija, stoga, pomaže čovjeku da radi ono što već i sam zna da radi (intuitivno).

Materinska škola je „zaslužna” za prvu percepciju okoline u kojoj živimo i svoje temelje gradi u „svijetu kvalitete” svakog mladog pojedinca. Odluka da se „dijete odgaja 20 godina prije njegovog rođenja” ozbiljno je sjajan potez svakog roditelja. Čovjek je intuitivno, duhovno biće i u svojoj je esenciji dobar. Stoga, ukoliko je životna orijentacija kojoj težimo na strani dobra, i naša će tijela komunicirati na toj vibraciji, jer i ljubav i mržnja se nasljeđuju.

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *