Edina Tokić
U prethodnim brojevima smo pisale o komunikaciji, poštovanju, dosljednosti, laži, profesionalnoj orijentaciji. Da ovoga puta malo razmislimo o ustrajnosti?
Postoji mnogo osobina koje roditelji pokušavaju „ugraditi” u svoje dijete, mnogo vještina i mnogo iskustava kojima žele obogatiti njegovu ličnost, nastojeći tako da ga pripreme za život, da mu pomognu da se suoči sa svim onim što ga u budućnosti čeka.
Teško je izdvojiti najvažniju osobinu koju dijete treba da posjeduje, ali zasigurno možemo konstatovati da je ustrajnost jedna od veoma važnih osobina koju bi trebalo izgrađivati kod djeteta.
Među psiholozima je poznat eksperiment koji je rađen s djecom predškolskog uzrasta. Djeca su odvedena u jednu sobu i tu im je rečeno da će im biti donesen kolač. Imaju pravo i priliku da ga odmah pojedu, a kao posljedicu neće imati nikakvu ni nagradu ni kaznu, međutim ako pričekaju, nakon što im se donese kolač, jedno izvjesno vrijeme, onda će nakon pojedenog kolača, dobiti i dodatnu nagradu.
Jedan broj djece se nije mogao strpiti i pričekati pa su kolač pojeli odmah, dok su ostala djeca kolač pojela nakon vremena predviđenog za čekanje. Oni su dobili obećanu nagradu. Kada su spomenuta djeca odrasla, psiholozi su potražili informacije o njima, želeći saznati postoji li razlika među njima i koji od njih su uspješniji u životu.
Ustanovili su da su djeca koja su bila spremna da se strpe i sačekaju svoju nagradu, postali uspješniji u životu.
Roditelji, što ranije, treba da postavljaju djeci slične zadatke: da li može uraditi zadaću, a nakon toga će dobiti kolač ili omiljenu igricu, da li može pomoći u kućnim poslovima, a nakon toga će moći ići da se igra s prijateljima, da li može pojesti zdravi obrok, a nakon toga će dobiti desert itd. Ovo je sve uvod za razvijanje ustrajnosti kao stabilne karakteristike ličnosti.
Svi znamo osobe za koje bismo, opisujući ih, kao prvo naveli da su izrazito inteligente. Međutim, znamo također, da nisu uspjele postići ni akademski ni neki drugi izrazit uspjeh, iako se „od njih mnogo očekivalo”.
Znamo druge koji su posjedovali izražen talenat u nekoj oblasti, ali su uspjeli da svega nekoliko mjeseci drže pažnju na razvijanju tog talenta tako da je on ostao kod te osobe samo kao potencijal. Poznato je da je posebno s razvijanjem talenata potrebno krenuti što ranije, bilo da je to sviranje, pjevanje, trčanje, neki drugi sport ili bilo koja druga aktivnost.
S druge strane, poznajemo osobe koje su imale prosječne sposobnosti, nisu bile izrazito „inteligentne”, ali su postigle mnogo u životu. Te osobe su nerijetko imale određeni šablon; postavile su sebi određene ciljeve koje su vremenom uspjele ostvariti. Ako dijete od ranog perioda bude učeno, uvježbavano da odvoji određeno vrijeme za zadate aktivnosti, velika je vjerovatnoća da će tako nastaviti i u kasnijim, zrelijim godinama. Kada dijete nauči da savladava prepreke, a ne da odustaje i prelazi s aktivnosti na aktivnost, onda će vjerovatno naučiti iz iskustva da je sposobno da savlada prepereke pa će nastaviti tako i kada roditelji ne budu bili u neposrednoj blizini.
Kao posljedica uspjeha se javlja i zadovoljstvo sobom jer je planirano ostvareno, a također se javlja i osjećaj samopouzdanja jer smo ostvarili ono što želimo. Time se utire put za nove projekte i nove uspjehe. U školskim uslovima ustrajnost se najčešće označava terminom radne navike.
Radne navike su ustrajnost, dosljednost, trud, zalaganje, motivacija…
Kako bi se razvila ustrajnost, odnosno radne navike, jedna od preporuka može biti postavljanje ciljeva.
S obzirom da je cilj – završetak škole, vremenski dosta daleko i učenici ga mogu izgubiti iz vida pokušavajući riješiti mnogobrojne prepreke, taj cilj se može podijeliti na više manjih.
Na primjer, u okviru jedne školske godine, učenik može imati cilj da na prvom polugodištu postigne odličan uspjeh, precizirajući koju ocjenu želi iz svakog, ili bar iz većine predmeta.
To učeniku može pomoći u pravljenju plana rada za svaki pojedini predmet. Na taj način će znati u učenje kojih predmeta da uloži više, a kojih manje energije. Ponekad učenici cijeli fokus stave samo na predmet koji im predstavlja problem, koji teško savladavaju pa izgube kontrolu nad cjelokupnom situacijom.
Međutim, često možemo čuti djecu, ali i roditelje koji se pitaju da li uopće ima smisla tražiti od djece da imaju dobre ocjene, a posebno zašto da uopće uči neki određeni predmet ko se tom određenom oblasti ne planira baviti u životu.
Kao odgovor na to pitanje možemo reći da se može očekivati da je učenik koji je spreman da postavi ciljeve, napravi plan i odvoji vrijeme za njihovu realizaciju, osoba koja će razviti naviku da planira i da ustrajno radi i u budućnosti, na fakultetu, kasnije u životu. Vrlo često je ocjena rezultat uloženog truda i informacija o učeniku – da li posjeduje ili ne posjeduje razvijene radne navike. Ta informacija, kako smo ranije naveli, može biti jedan vrlo važan prediktor uspjeha.
Možda danas više nego ranije roditelji moraju raditi na razvijanju ustrajnosti kod djece jer djeca imaju priliku da čitaju ili gledaju priče o ljudima koji su uspjeli u životu „preko noći”, a zaboravljaju da nakon nekoliko godina provjere šta se desilo s tim osobama, gdje se nalaze. Ako provjere, uglavnom će ustanoviti da je uspjeh već izblijedio.
U mnogobrojnim situacijama možemo primijetiti da ljudi više cijene ono što su postigli mukotrpnim radom u odnosu na ono što su postigli sticajem određenih okolnosti, ili čak prevarom.
Knjigu ćemo bolje čuvati ako smo je kupili, nego ako smo je dobili kao poklon i kao rezultat određenih protokola od osoba koje ne poznajemo dobro. Ovu drugu knjigu vjerovatno čak nećemo ni pročitati.
Ne smijemo zaboraviti podsjetitida roditelji svojim ličnim primjerom mogu podučiti djecu ustrajnosti. Majka i otac koji imaju dugogodišnje bliske prijatelje, možda čak iz srednje škole, uče dijete ustrajnosti u prijateljstvu. Roditelji koji imaju probleme i poteškoce na poslu, u komunikaciji s kolegama, ali koriste asertivnost kako bi ih prevazilazili, uče djecu ustrajnosti u razvijanju i održavanju kvalitetne komunikacije.
Roditelji koji čuvaju svoj brak i brinu jedno o drugom, uče djecu ustrajnosti
u ljubavi i poštovanju. Na kraju, naši poslanici su nam najbolji uzori u ustrajnosti. Zar svaki od njih nije imao ogromna iskušenja, ali su se strpili pa su uspjeli u svojoj misiji? Nuh, alejhisselam, živio je 950 godina i većinu tog vremena pozivao ljude u vjeru. Nikada nije odustao.
Poslanik Ejub, alejhisselam, bio je dugo bolestan, ali je ustrajao u svojoj vjeri pa je izliječen.
Poslanik Muhammed, alejhisselam, doživio je mnogo iskušenja i napada pozivajući u vjeru, ali nije odustao nego je ustrajao u svome cilju i osjetio slast pobjede i dočekao ostvarenje svoje misije.
Učimo djecu ustrajnosti kako bi što bolje iskoristili svoje potencijale, imali kvalitetniji i osmišljeniji život, razvili samopouzdanje da se suoče s preprekama i da osjete slast u postignutim rezultatima uloženog truda.
Comments