By Piše: Mukelefa Behaderović
Umihana Čuvidina bila je bosanskohercegovačka pjesnikinja. Odrastala je u obrtničkoj porodici, a pjesme je počela pisati nakon pogibije zaručnika Muje. Umihana Čuvidina je prva poznata bošnjačka pjesnikinja i jedna od prvih pjesnikinja na bosanskom jeziku.
Rođena je u Sarajevu, na Hridu, oko 1794. godine. Rodna kuća joj je bila na uglu Mujezinova sokaka. Čuvide, njena porodica, bavili su se aščijskim, a kasnije bostandžijskim obrtom. Živjela je krajem XVIII stoljeća, a oko tačne godine rođenja i smrti autori se razilaze. Neki navode da je rođena 1795. godine, dok Sejfudin Kemura navodi preciznu godinu njena rođenja, tj. 1794. Porodično ime prvobitno je bilo Ćujda, ali je kasnije zamijenjeno u Čuvida. Po jednoj verziji, u neka bolja vremena, njena porodica pripadala je aščijskom esnafu. Prema nekim pričama, posljednji je od Ćujda živio u Sarajevu, bavio se kulukčijskim obrtom (izradom mačeva) i umro u vrijeme Husein-kapetanovog ustanka (1830–1832). Mnogo je više poznata pod pseudonimom „Sevda“. (Ova riječ dolazi od turske riječi sevdah u značenju ljubav.) Zanimljivo je da je ovaj nadimak dobila zbog svoje duboke I snažne ljubavi prema Muji Čamdži, bajraktaru, (s Bistrika) koji je poginuo u boju kod Loznice 1813. godine. Ta ljubav je trajala koliko I Umihanin život. Zbog ovoga se u narodu, poslije Drugog svjetskog rata, ustalila izreka voli kao Sevda. Za vjerenikovu pogibiju saznala je u oktobru ili novembru 1813. godine, kad se Derendeli Ali-paša vratio s vojne u Srbiji. Odlučila je ostatak života provesti kao vjerenica junaka Čamdži Muje, čuvajući uspomenu na njega. Ova će sudbina obilježiti i opisati cijeli njen pjesnički opus. Nakon ovog njenog postupka, neki su je žalili, a neki su je osuđivali. Međutim, njena ljubav je bila posebna, i baš iz te posebne ljubavi I specifične sudbine izrodila se pjesnikinja. Njene su se pjesme mahalom pjevale još za njena života i mnogi ih zbog toga smatraju narodnim pjesmama. Umihanin život pokazuje vjernost jer se ona zbog svoje ljubavi prema Muji povlači i živa sahranjuje.
Zvanični podaci o njoj ne postoje, sve što postoji zabilježeno je na osnovu usmenih predaja. Tada se moglo o nekome, zvanično, znati na osnovu šerijatsko-sudačkih zapisa: da je vakif ili vjenčana ili je ostavila oporuku ili umrla kao šehid. Ona nije bila ni vakif, niti je bila udata, niti je ostavila poruka, a nije umrala ni kao šehid, tako da o njoj ne postoje zvanični podaci.
Jedina njena, izgleda u izvornom obliku, sačuvana pjesma je ep od 79 stihova u osmercu i desetercu, pod naslovom Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije. Ovu pjesmu ona je ispjevala prije nego što je njen zaručnik poginuo.
Umihana Čuvidina je prva i jedina poznata bosanskohercegovačka pjesnikinja muslimanka koja pripada piscima alhamijado književnosti. To je književnost na bosanskom jeziku pisana arebicom. Pisali su je naši ljudi i u nju su unosili vlastito duhovno nasljeđe i elemente vlastite stvarnosti i zavičajnosti. Od dolaska Osmanlija na naše prostore počinje se upotrebljavati arebica pa se i književna djela pišu ovim pismom. Dio alhamijado književnosti posvećen je ljubavnoj lirici, a samo tri autora s našeg prostora pisali su ljubavnu liriku. Jedan od znamenitih pisaca ljubavne lirike pisane arebicom je i Umihana Čuvidina.
Mnoge muslimanske žene i djevojake pjevale su u svojim kućama, ali im se za ime ne zna pa je zato Umihana prva po imenu poznata pjesnikinja iz Bosne.
Mnoge Umihanine pjesme se danas smatraju narodnim. Postoje dvije verzije njene pjesme Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije, jedna sačuvana u Travniku, druga u Mostaru. Prvu pjesmu zabilježio je Kamilo Blagajić iz Travnika, a nastala je između 1827. i 1850. godine. Pjesmu iz Mostara je, prema kazivanju svoje majke Nazife, zabilježio Mehmed Dželaluddin u svojoj klasičnoj zbirci.
„Zabuna je došla i otuda što je Halid Kreševljaković zabilježio na Vratniku jednu pjesmu u desetercu, za koju se gotovo može tvrditi da pripada Umihani. Jezik ove pjesme je čist narodni, jedino na mjestima u kojima se opisuje janjičarska odjeća upotrebljava turcizme, jer ne nalazi adekvatne izraze u našem jeziku. Po svojim unutarnjim i stilskim kvalitetima također se ni po čemu ne razlikuje od narodne epsko-lirske pjesme, ali predstavlja zanimljiv pokušaj poetskog stvaranja po ugledu na nju. To ujedno svjedoči i o domenu i djelokrugu ove alhamijado literature moralističkog karaktera i pokazuje da je jednoj ženi pjesnikinji narodna poezija bila daleko poznatija i bliža kao pjesnički uzor negoli ozbiljno i usiljeno stihotvorstvo.“ (M. Rizvić, 1972.)
Još joj se pripisuju pjesme: Pogibija aga Sarajlija pod Loznicom 1813. i Čamdži Mujo i lijepa Uma. Njena pjesma Čamdži Mujo i lijepa Uma prva je pjesma kojom je ona, inspirisana lirskom narodnom pjesmom, opjevala vlastitu tragediju. U toj pjesmi je opjevan i povijesni događaj, bitka kod Loznice 1813. godine, u kojoj je poginuo njen zaručnik. Ogromna ljubav i bol zbog zaručnikove smrti su u njoj probudili književni dar pa je Bosna dobila prvu pjesnikinju muslimanku.
Obzirom da Umihana Čuvidina nije poznavala orijentalne jezike, njen stil jeste pjevanje srcem, bez bilo kakvog stranog utjecaja. Zbog spomenutog i jezik pisanja jeste čist, narodni, osim onih mjesta gdje je nužno upotrebljavati turcizme zbog nemogućnosti pronalaska riječi istog značenja u bosanskom jeziku. Iako nije poznavala orijentalne jezike, njene pjesme zapisane su na arebici. To je pismo koje je bilo zastupljeno na prostoru Bosne i Hercegovine odmah nakon dolaska Osmanlija. Postoji mogućnost da ih je sama zapisala, ali i da ih je neko drugi zapisao.
(Izvor: Abdurahman Nametak, Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Sarajevo, 1981., str. 76 -79)
Comments