U fokusu

Nastanak i razvoj institucije predavanja i fenomen kućnih naučnih sijela (II)

shutterstock_214754998

dr. SAMIR BEGLEROVIĆ

Studentski domovi uz džamije (mesdžidi-hân)

Naredna faza razvoja islamskih odgojno-obrazovnih institucija nastala je kao izravna posljedica novonastale političke situacije. Jedan strašan period u povijesti vladara tadašnjega islamskoga društva započeo je u rebiu-l-evvelu 218., odnosno u aprilu 833. godine,kada je tadašnji halifa El-Me’mûn (vladao od 813. do 833.) četiri mjeseca prije svoje smrti poslao pismo namjesniku Ishaku b. Ibrahimu u Bagdad, u kojem mu je naredio da ispita, da kuša (mehane) tamošnje sudije o njihovim stavovima vezanim za pitanje stvorenosti ili nestvorenosti Kur’ana.

Stav tradicionalnih učenjaka bio je da je Kur’an nestvoren (gajr mahlûk), da je oduvječan (kadîm evvel). S druge strane, iz razloga koji nikada nisu do kraja utvrđeni, tadašnji halifa Me’mûn zagovarao je ideju da je Kur’an, premda stvarno Allahov Govor (kelâmullâh), ipak stvoren (mahlûk). Općenito se govori da je halifa Me’mûn potpao pod utjecaj mu’tezila, jer je ovo bio jedan od članaka njihovoga vjerovanja. No, ovakve tvrdnje su prilično neprecizne, naročito uzevši u obzir da su uz halifino mišljenje pristali i neki tradicionalisti, te da su žrtve progona ovoga halife i dvojice njegovih nasljednika Mu’tesima (833-842.) i Vâsika (842-847.) bile i neke mu’tezile.

Možda najbolji odgovor na dilemu zašto su se halifa Me’mûn i njegovi nasljednici opredijelili za progon (mihna), i to, prije svega, tradicionalnih učenjaka, može biti dat kroz motrenje konteksta položaja halife u tadašnjemu društvu. S obzirom na narav posljednje Božije objave odnosno teologiju deriviranu iz nje, muslimanske mase uvijek su poštivale autoritet vladara ali su, također, posebno cijenile učenjake.

Od samoga početka, još od vremena vladavine prve četverice halifa, upravo su učenjaci bili oruđe kontrole i korekcije odluka halife. Baš na ovome tragu, a izvedeno iz sâmoga Kur’ana, od prvih dana vladavine četverice pravednih halifa došlo je do ustanovljenja principa halifinog savjetodavnoga tijela (šûrâ).

Najvjerovatnije je halifa Me’mûn, a nakon njega i halife Mu’tesim i Vâsik, osjetio da u narodu sve više raste ugled učenjaka koji se nisu slagali s pojedinim segmentima halifinoga upravljanja državom, te je odlučio iznaći način i riješiti se njihovoga utjecaja, a istodobno učvrstiti vlastitu poziciju. Pored toga, insistiranjem na principu da je Kur’an Božiji Govor bio je osiguran položaj halife kao „pravovjernog“ u očima naroda, a, s druge strane, insistiranjem na stvorenosti Kur’ana autoritet sâmoga Kur’ana doveden je u pitanje ili je barem doveden na ravnu autoriteta halife.[1]

 Kao dodatna potvrda prethodno izrečenoga stava može se uzeti sudbina jednog od vodećih tradicionalnih autoriteta, hazreti imama Ahmeda b. Hanbela koji je, odbivši prihvatiti nauk o stvorenosti Kur’ana, svirepo mučen[2].

Konačno, period vjerskoga progona –mihne, kako je nazvan, okončao je petnaestak godina kasnije halifa Mutevekkil (847-861) nakon preuzimanja vlasti. Ugled halifa bio je u očima naroda ozbiljno narušen, a mnogi učenjaci, finansijski nezavisni od halife (a takvih je u to vrijeme, ipak, bio veći broj), definitivno su prestali biti podrška halifi. Izuzev vjerske obaveze načelnoga pokoravanja vladaru, nisu prestajali kritizirati ljude na vlasti. Tako je došlo do još većega udaljavanja između vlasti i znanstvenika. U takvim prilikama se znanost, uz odgojni proces, počela sve više izučavati po džamijama (mesdžidima).

Učenjaci su predavali po džamijama radeći kao imami (hodže) i osiguravajući nužna sredstva za funkcioniranje džamije od dobrovoljnih priloga (sadaka). Znatan broj njih bavio se privatnim poslovima, što im je omogućavalo već spomenutu nezavisnost od halife. Sve veći broj studenata koji su dolazili iz različitih krajeva svijeta nije mogao stanovati u džamijama[3], te su se uz džamije počeli osnivati konaci –hânovi.

Veliki značaj izgradnje hânova uz džamije prepoznat je naročito u slijedećem stoljeću, kada je upravitelj nekoliko provincija pod vladavinom dinastije Buvejhida, inače Kurd, Bedr b.Hasanawejh (umro 1014. godine), izgradio cijeli kompleks takozvanih mesdžidi-hânova. Postavši tako pokrovitelj znanstvenih skupova i patron studentskih domova, Bedr b. Hasanavejh je dobio izvanrednu priliku da se, s jedne strane, poveže s ulemom koja će već naredno stoljeće prerasti u izdvojenu i sve utjecajniju sociološku grupu[4], a, s druge strane, ponovno se poveže s narodom. Na taj način je pridobio ulemu, istodobno zadobivši i ugled među običnim ljudima, od isposnika-lutalica do trgovaca[5].

Da li je razlog upravo sve veća povezanost halife i sudske vlasti s ulemom ili i još nešto pored toga, tek, od samoga početka ustanovljavanja mesdžidi-hânova osnovna tretirana znanost bila je šerijatsko pravo, te se općenito za studij u mesdžidi-hânovima upotrebljavao termin tedrîs (doslovno „predavanje zakona“)[6].

Vremenom će u upotrebu ući i identičan pojam, ali izražen u množini, tedârîs, sa značenjem „studiji prava“. Naime, ući će kasnije u praksu da jedan znanstvenik predaje nekoliko disciplina prava. Na tragu ovoga, pojam ders imao je značenje „predavanje“ ili „čas“, dočim je profesor oslovljavan pojmom muderris, „profesor prava“. Tek kasnije, u upotrebu će ući pojmovi derivirani iz glagola „f-k-h“ (razumjeti,razumijevanje). Tako će imenica fekîh imati značenje „doktor prava“, „učenjak prava“.

Također, zavisno od konteksta, ista imenica mogla je označavati i studenta prava, naročito svršenika pravnoga studija, dočim je imenica mutefekkih označavala onog studenta kojega danas nazivamo dodiplomcem.

Kao svršenik studija, fekih je mogao aplicirati na mjesto profesora prava – muderrisa, ili na mjesto osobe osposobljene za davanje pravnih rješenja na različita pitanja – muftije.

Po okončanju studija, apsolvent prava morao je proći određenu vrstu ispita, poput odbrane diplomskoga rada ili, možda preciznije, današnjega usmenog ispita po Tezariju[7], koji se zvao disputacija[8] (munâzara). Ukoliko bi taj njegov javni znanstveni nastup bio ocijenjen pozitivno, dobio bi dozvolu (licencu) da predaje pravo i daje pravna rješenja (idžâza lit-tedrîs veliftâ’)[9].

Sve u svemu, izučavanje prava bilo je najatraktivniji studij, studiran najčešće u vremenskom okviru od četiri godine, po tačno utvrđenom planu i programu i pred samo jednim profesorom. Završivši temeljni studij (ono što danas nazivamo višom pravnom školom), studenta je njegov profesor mogao prihvatiti za svoga asistenta (sâhib), koji bi nastavio svoje studije neograničen vremenski period, dakle, konstantno se usavršavajući pred svojim mentorom, a neki od njih istodobno su radili kao poučavaoci (repetenti)[10].

Uz porast broja mesdžidi-hânova, te profesora i studenata, sve više je rasla i potreba za knjigama, radnim materijalom, koji bi bio čuvan na jednome mjestu, blizu univerziteta, što je izravno utjecalo na nastanak nove obrazovne institucije – biblioteke.

Javne i privatne biblioteke (dâri-hikma)

Još odranije je postojala praksa da svaka velika džamija u svome kompleksu sadrži i biblioteku. Bibliotečki fond formirao se uglavnom darovima. Postojao je običaj da svaki odrasliji učenjak donira biblioteci jedan prijepis svoga rada, ili, pak, original, ili nekoliko prijepisa. Ovim su se bibliotekama služili uglavnom profesori i studenti, te su najviše i sadržavale literaturu pravnoga sadržaja.

Iz tog razloga se počelo s otvaranjem manjih biblioteka poluotvorenog tipa, koje su sadržavale literaturu iz oblasti logike, filozofije, geometrije, astronomije, muzike, medicine i alkemije.Ove znanosti nazivane su drevnim znanostima (ulûmi-kadîma) ili prvim znanostima (ulûmi-evâ’il). Tako je, još ranije, spomenuti halifa Me’mûn (IXstoljeće) osnovao biblioteku kao preteču instituta (bejti-hikma), u kojoj su se mnoga djela prevodila s grčkog jezika.

Vremenom je osnivanje biblioteke poluotvorenoga tipa bilo znak prestiža te su neki bogataši uz svoje palače gradili nevjerovatne bibliotečke komplekse, koje su nazivali riznicama mudrosti (hizânei-hikma). Takoje u IX stoljeću Alija b. Jahja (umro 888. godine), poznat pod imenom El-Munedždžim, sagradio hizâne-i hikmuuz svoju palaču, bibliotečki kompleksna kojem se moglo besplatno istraživati, a na kojemu je naročito bilo cijenjeno istraživanje iz oblasti astronomije.

Ove riznice mudrosti imale su i svoje osoblje: direktora (ve-kîl), jednog asistenta (hâzin) i nadglednika ili inspektora[11].Vrhunac razvoja bibliotečkih kompleksa desio se u XI stoljeću, kada je El-Hâkim 1005. godine u Kairu osnovao Dom znanja (dâri-ilm) ili Dom mudrosti (dâri-hikma). Ovaj kompleks sadržavao je biblioteku, čitaonicu, sale za naučne rasprave i sale za predavanja. Kompleks su opsluživali bibliotekari i asistenti, sa svojim pomoćnicima, a znanstvenici na ovome kompleksu dobivali su i stipendije za svoja istraživanja.

Pored striktno islamskih znanosti, studirane su i druge discipline, među kojima i astronomija i medicina. Ovaj i slični kompleksi ubrzo su postali centri za širenje teološko-političkih ideja. Tako su kompleksi El-Hâkima služili kao centri šiitskoga nauka, a među sunnijama su osnivani kompleksi-centri identične namjere, ali pod nazivom centri poslanja (dâr-ida’va), od kojih se često ističe centar Fahr el-Mulka, sagrađen u Halepu 1113./1114. godine[12]. S osnivanjem dâri-hikma, a po ocjeni tadašnjih kritičara, muslimani su nastavili njegovati helenističku tradiciju. Okončanje fatimidske vladavine značilo je i kraj ustanovljenih El-Hâkimovih kompleksa.

(Nastavit će se…)

[1] Vidi više: Muahammad Ahmad ‘Ali Mahmod, Al-Hanabila fi Bagdad, Bejrut, Al-Maktaba al-islamiyya, 1986., str. 67.-80.

[2] Suprotno očekivanome, ugled hazreti imama Ahmeda porastao je u narodu, a od vremena toga zlostavljanja oslovljavan je i otvorenim Božijim prijateljem ( evlija, keramet-sahibija), jer postoji predaja da mu se, usljed žestokoga bičevanja, odjeća na tijelu počela raspadati. Kada se pretpostavilo da će veliki imam ostati i bez panatalona, viđena je „zlatna ruka“ koja je, prvo zaklonila njegova stidna mjesta od očiju ljudi,  a potom imam Ahmed bijaše zaodjenut drugom, potpuno novom, odjećom. Vidi: M. Hinds „Mihna“, u: Encyclopaedia of Islam, Leiden – New York, Brill, 1993., tom VII, str.4.

[3] Po već ustanovljenome običaju, u džamijama su samo kraći period mogli boraviti putnici-namjernici (ibnus-sebîl) i isposnici (zuhhâd).

[4] Usporedi: Daphna Ephrat, A Learned Society in a Period of Transition: The Sunni ’Ulama’ of Eleventh-Century Baghdad, New York, State University of New York Press, 2000., str. 33.-58.

[5] R. Hillenbrand, Madrasa, str. 1124.

[6] Danas bismo rekli „izučavanje prava“ ili „nauk prava“.

[7] Tezarij je usmeni sveobuhvatni ispit kojim student treba da dokaže da je ovladao prethodno studiranim, a planom i programom precizno utvrđenim znanstvenim oblastima, nužnim za daljnji nastavak studija.

[8] Disputacija ili javno verbalno nadmetanje, javna naučna rasprava u kojoj jedna strana (oponent) nastoji da opovrgne tvrdnje druge strane (respondent ili defendent). Usporedi: Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, Beograd, prosveta, 1980, str. 232.

[9] R. Hillenbrand, Madrasa, str. 1124.

[10] Repetenti ili repetitori, učitelji koji ponavljaju s đacima/studentima gradivo pređeno na prethodnome času ili prethodnim časovima. Vidi: Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, str. 796

[11] R. Hillenbrand, Madrasa, str. 1125. 12.

[12] Vidi: Ibid.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 31. mart 2009. godine.      

Comments

Comments are closed.