U fokusu

Nastanak i razvoj institucije predavanja i fenomen kućnih naučnih sijela (III)

shutterstock_214754998

dr. SAMIR BEGLEROVIĆ

Institucionalizacija javnog predavanja

Kako smo vidjeli u dosadašnjim dijelovima rada, fenomen predavanja je nastao još za života hazreti Muhammeda, alejhisselam, i to u obje svoje forme – i javnoj i privatnoj, odnosno otvorenoj i zatvorenoj.

Uvažavajući primjedbe prof. Tibawija kako se ne može govoriti o spomenute dvije forme svjesno razvijane u doslovnom značenju tih riječi[1] , ipak se opredjeljujemo za naznačenu, makar načelnu, podjelu slijedeći u tome prof. Makdisija[2], a radi jasnijeg uočavanja razlika u posljedicama između tih dvaju posljedica budući da smatramo da se u slučaju poistovjećenja ili nedovoljnog diferenciranja dvaju formi minimizira značaj zatvorenog, privatnog, predavanja što je, sigurni smo, jedan od osnovnih razloga zašto fenomenu kućnih naučnih sijela do sada nije posvećivana veća pažnja.

Javni ili otvoreni oblik predavanja svoj vrhunac doživio je u XVIII st.[3] za vrijeme Osmanlijskog carstva. Riječ je o instituciji ders-i âm (dosl. opće predavanje, ili javno predavanje) čiji je nastanak datiran nešto prije XVI st.

Naime, slijedeći jedan dokument kojim se izvjesni Selanik Mustafa-efendija postavlja za muderisa može se zaključiti da je ders-i âm bio ustanovljen i prije XVI st.[4] Od XVI st. pa kroz XVII i XVIII st. često će se pojam ders-i âma koristiti kako za instituciju tako i za sâme muderise koji će biti imenovani na mjesta službenih predavača na otvorenim predavanjima.

U to vrijeme je u Osmanlijskom carstvu služba muderisa u medresama bila dobrano razvijena te je postojao cijeli spektar zvanja vezanih za zadaću predavanja. No, ono što je za nas ovdje bitno, samo neki od muderisa medresa bili su imenovani i kao muderisi ders-i âma. Premda je, načelno, svaki muderis medrese mogao biti i predavač u smislu ders-i âma, za tu funkciju trebalo je imati posebnu dozvolu, dopuštenje (idžâza), o čemu svjedoče brojni sidžili kadija.

Naravno, postavlja se pitanje, za nas od ogromnog značaja: Zašto je imenovanje muderisa za ders-i âm bilježio baš kadija? Odgovor je jako zanimljiv. Još od XV st. služba predavača (muderisa) imala je i veoma snažan politički značaj. Pozicija učenjakâ (al-ulama) donijela je dvije novine. Prvo, učenjaci, budući da više nisu tek “učitelji”, već u nekim slučajevima pomagači vladara, dobivali su i određene povlastice. Na tom tragu, premda dojakošnji izvori to ne navode, vjerski učenjaci postali su zasebna društvena grupa. Za razliku od klasičnog razumijevanja vjerskog učenjaka koji ljude samo vjerski “opismenjuje” za ovaj život i “priprema” ih za drugi, vječni, život, učenjaci su sada postali važan faktor na koji podjednako računaju i narod i vlast. S takvih pozicija, učenjaci su nerijetko bili u situaciji birati između pravde i karijere, ili između zadovoljenja potrebe naroda i pristajanja uz bezrezervnu podršku nekoj vladarevoj odluci.

Jednom riječju, vjerski učenjaci postali su dio političke i socijalne moći. Stoga se naglasak više stavljao na pojam “znanje” (al-ilm) do kojeg treba doći, a koje se, skoro sasvim konkretno, može “uzeti”, a da za to nije neophodno duhovno sazrijevanje[5] . Tako je u logičku vezu stavljen odnos ‘ilm – ‘alim – medresa (dar al- -‘ulum).

Nadalje, insistiranje na vezi konkretnog vladara i konkretnog religijskoga autoriteta doprinijelo je strančarenju i lokalizaciji religijskih autoriteta. Za dokaz u vezi s ovim mogu nam najbolje poslužiti dvije činjenice. Otprilike do IX st., biografije koje su pisane, kao i učenjaci koji su ih pisali, više su se koncentrirali na znanosti poput hadisa, tefsira, tesavvufa i fikha. Također, osobe koje su u biografijama spominjane svrstavane su shodno oblastima kojima su se bavile: muhaddisi, mufessiri, mutesavvifi i fekihi. No, od IX st. pa nadalje, biografije su, pored znanosti kojom su se pojedini učenjaci bavili, u prvi plan stavljale njihove mezhepske pripadnosti, a karakterizacije kao muhaddis, mufessir, mutesavvif i slično, ustupile su mjesto terminima hanbelija, šafija, hanefija, malikija, maturidija, ešarija i sl.[6]

Postoje sasvim konkretni podaci da je, naprimjer, sultan Mahmud II putem službe ders-i âma obavještavao narod i uopće okupljene o reformama koje su se sprovodile.[7] M. Ipsirli navodi da su od XVI st. ispiti za muderise bili redovna pojava. Ispiti su održavani u velikim džamijama, najčešće u džamiji sultana Fatiha u Istanbulu. Kandidati bi ranije dobivali temu koju su bili dužni spremiti a potom u određeno vrijeme u džamiji održati predavanje. Najuspješniji među kandidatima dobivali su namještenje, a broj kandidata koji su konkurirali na jedno mjesto bio je veliki[8].

Muderisi u medresama visokog ranga su imali povlašten položaj, prisustvovali su velikim ceremonijama odjeveni u posebnu odjeću. O njihovom radu, s druge strane, mogla se sprovesti istraga i, u slučaju veće pogreške, muderis je mogao biti smijenjen. Do XVII st. o muderisima se starao kaziasker, a od XVII st. brigu o njima preuzima šejhulislam[9].

[1] Vidi: A. L. Tibawi, “Origin and Character of Al-Madrasah”, Bulletin of the School of Oriental and African Studies, London, University of London, tom XXV, br. 1/3, 1962., str. 228.

[2] Vidi: George Makdisi, “Muslim Institutions of Learning in Eleventh-Century Baghdad”, Bulletin od the School of Oriental and African Studies, London, University of London, tom XXIV, br. 1., 1961., str. 4-12.

[3] Na ovu instituciju pažnju mi je skrenuo prof. dr Ismet Bušatlić pa mu se i ovom prilikom najtoplije zahvaljujem. Vrijedi istaći da je pod njegovim mentorstvom na postdiplomskom studiju na Fakultetu islamskih nauka 2005. god. urađen jedan esej pod nazivom: “Uloga i značaj službe dersi-âm” čija je autorica Mahira Šeko, koji vrijedi da bude registriran zato što je riječ, barem koliko je nama poznato, o prvom radu napisanom na našem jeziku koji tretira spomenuti fenomen.

[4] Vidi: Islam Ansiklopedisi, Istanbul, Türkiye Diyanet Vakfi, 1988., tom IX, str. 185.

[5] Daphna Ephrat, A Learned Society in a Period of Transition: The Sunni ‘Ulama’ of Eleventh-Century Baghdad, New York, State University of New York Press, 2000., str. 10., 11.

[6] Ibid, str. 12. (O ovome smo opširnije pisali u radu o ‘Abd al-Qadir al-Gaylaniju i derviškom redu kaderija.)

[7] Islam Ansiklopedisi, tom IX, str. 185.

[8] Vidi: M. Ipsirli, “Uređenje ilmije”, u djelu: Historija osmanske države i civilizacije, Sarajevo, IRCICA Istanbul i Orijentalni institut u Sarajevu, 2004., str. 317., 318.

[9] Ibid, str. 319.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 33. novembar, 2009. godine.    

Comments

Comments are closed.