U fokusu

Nastanak i razvoj institucije predavanja i fenomen kućnih naučnih sijela (I)

shutterstock_214754998dr. SAMIR BEGLEROVIĆ

Nastanak fenomena predavanja

Svi istraživači oblasti islamskoga školovanja složni su u tome da je, među ostalim obavezama, Poslanik Muhammed, alejhisselam, imao i zadaću predavača u pravome smislu te riječi. Analogno tome, tragajući za prvim oblicima islamske poduke, nužno je osvrnuti se na to prvo doba objavljivanja posljednje Božije Knjige – Kur'ana časnoga.

Iz brojnih studija očigledno je da su se sve kasnije islamske obrazovne institucije svojom metodologijom i principima pozivale na taj rani period širenja islamske poduke. Naravno, potrebno je istaći da se većina suvremenih islamskih obrazovnih institucija, pored pozivanja na prvi period, nalazi i pred izazovima konstantnog usaglašavanja plana i programa sa zahtjevima društva i vremena u kojem djeluje. Stoga i smatramo da predstavljanje tradicionalnog načina izvođenja islamske poduke, s jedne strane, te isticanje prije svega odgojnih i obrazovnih zahtjeva vremena, može itekako poslužiti u cilju analize i poboljšanja rada i islamskih i općih obrazovnih institucija.

Kućna sijela kao prvi oblik islamske poduke (medžâlis-i ilm)

U prvom periodu spuštanja posljednje Božije objave, časnoga Kur'ana, Muhammed, alejhisselam, je, iz poznatih razloga, poduku o vrijednostima islama obavljao u tajnosti, po kućama, prvo u svome domu a kasnije u kućama ljudi koji su prihvatali islam. Neprijateljstvo okoline, koje se razvijalo uslijed bojazni da im Poslanik Muhammed, alejhisselam, ne preotme visok položaj u društvu i brojne privilegije,[1] intenzivan rad s pojedincima kako bi se prije svega osigurao kvalitet pojedinaca koji prihvataju islam – samo su neka od racionalnih objašnjenja koja se nude na pitanje zašto je Uzvišeni Allah naredio Muhammedu, alejhisselam, da se na početku svoje poslaničke misije koncentrira na ljude oko sebe, prije svega na svoju porodicu, te bliske prijatelje, poznanike i njihove poznanike.[2]

Kako su kasnije djela iz oblasti Poslanikovog, alejhisselam, života prenijela, poduka na kućnim sijelima ipak je, mada Muhammed, alejhisselam, nikada nije doslovno iznio njihov program, imala svoj sasvim konkretan metod odvijanja.[3] Premda ćemo se ovome vratiti u posljednjem dijelu rada kada budemo govorili o običajima vezanim za predavanja, te za predavača i slušaoca, navest ćemo osnovne značajke tih susreta.

Prije svega, kućnim predavanjima, odnosno kućnoj poduci prisustvovali su samo pozvani pojedinci, oni koje je, izravno ili neizravno, pozvao sâm Poslanik, alejhisselam. Ovakav zatvoreni način poduke i kasnije je u povijesti islamskoga podučavanja imao sasvim konkretne posljedice, o kojima ćemo govoriti u narednome poglavlju.

Također, kako je Poslanikov, alejhisselam, autoritet bio neupitan kod slušalaca, za vrijeme njegovog obraćanja ostali su šutjeli.

Po završetku poduke, prisutni su postavljali pitanja vezana za konkretnu temu poduke ili za neki od aspekata vjere. Po odobrenju Muhammeda, alejhisselam, pojedinci koji bi odslušali jedan segment poduke, a shodno Poslanikovom, alejhisselam, poznavanju duhovnoga stanja pojedinca, dobivali su od njega dozvolu da naučeno prenesu drugoj grupi slušalaca, na nekom drugom kućnom sijelu na kojem nije bio prisutan Muhammed, alejhisselam.[4] Pri tome su se ovlašteni predavači morali držati one oblasti za koju bi im plemeniti Poslanik, alejhisselam, dao dozvolu (izun).

Ne bismo mogli sa sigurnošću tvrditi da li je po okončanju predavanja uslijedio jedan opušteniji dio sastanka na kojem bi se razgovaralo o nekim pitanjima nevezanim izravno za vjeru, ali, moglo bi se pretpostaviti da je, ipak, tema svakog razgovora bila vjera, budući da je poduku obavljao Božiji Poslanik.

Također, nemamo podataka o eventualnom čašćenju jelom i pićem nakon, uvjetno rečeno, službenijeg dijela susreta, ali mislimo da uslijed nastojanja očuvanja tajnosti susretanja to nije bilo praktično izvesti.

Postoje neke predaje da je ipak bila simbolična zakuska, veoma skromna, ali snažne simbolike, koja se sačuvala u tradiciji održavanja kućnih, poluotvorenih i zatvorenih, te i nekih specifičnih javnih predavanja, o čemu namjeravamo govoriti u posljednjem dijelu cjelovitog teksta.

Džamija kao obrazovna institucija

Nakon prinudnog iseljenja muslimana iz Meke, novouspostavljena država u oblasti grada Medine pružila je punu slobodu vjerske poduke. Običaji privatnih kućnih sijela uspostavljenih u Meki umnogome su učitani u novi vid podučavanja – džamijske naučne kružoke (halka). Dotadašnji princip zatvorenog kruga slušača, sada je zamijenjen potpuno otvorenim predavanjem koje je, ipak, zadržalo karakteristike privatnih naučnih sijela.

I dalje je glavnu riječ držao hazreti Pejgamber, alejhisselam, a ostali su šutjeli. Ali, s obzirom da su predavanja bila otvorena, posjećivali su ih i ljudi koji bi nekim poslom slučajno prošli kroz Medinu, te se znalo desiti da neki od njih veoma grubo prekrše uspostavljene običaje lijepoga ponašanja, o čemu svjedoče brojni hadisi[5].

Zadržana je i praksa Poslanikovog, alejhisselam, davanja dozvole (izun) zrelijim vjernicima da u određenim periodima, kad iz nekoga razloga on to nije u mogućnosti, odgajaju i drže predavanja zainteresiranima.

Ovakva praksa korištenja džamija kao obrazovnih institucija nastavljena je i u vremenu nakon Poslanikovog, alejhisselam, preseljenja na ahiret.

Okupljanja u džamiji imala su i posebnu simboliku, okarakteriziranu sa dva ključna simbola. Prvi je vezan za sâmu džamiju (doslovno „mesdžid“), s obzirom da je džamija, odnosno mesdžid mjesto gdje se čini sedžda dragome Bogu, što je čin koji označava čovjekovu najveću prisnost s Uzvišenim Gospodarom.

Drugi simbol vezan je za način prisustvovanja poduci, odnosno položaj koji i predavač i slušalac zauzimaju – sjedenje.

Izraz koji se upotrebljavao za ovaj položaj mogli bismo opisno prevesti kao sjedenje uz konkretnu svrhu (medžlis), za razliku od riječi sjedenje koja označava tek jedan od položaja tijela. Na ovaj način jasno je predstavljena poruka da je proces vjerske poduke čin izuzetno drag Uzvišenome Allahu, pomoću kojeg osoba povećava bliskost sa svojim Gospodarom, te da nije riječ o bilo kakvome, usputnome okupljanju, već o susretu sa sasvim konkretnim odgojno-obrazovnim ciljem.

U vremenu nakon Poslanikovog, alejhisselam, ovozemaljskog života, obrazovanje u džamijama imalo je tri osnovne karakteristike.

Prva je tendencija razdvajanja između procesa odgoja i procesa obrazovanja, pri čemu se više insistiralo na obrazovanju, a odgoj je, vremenom, prepušten drugim institucijama.

Druga karakteristika je način učenja. Slušaoci i kasnije učenici predavanja i poruke s predavanja učili su napamet. Tek u narednoj fazi ova karakteristika će postupno, do određene mjere, nestajati, te time i biti jedan od uzročnika nastanka novoga oblika predavanja.

Treća karakteristika se odnosi na sadržaj koji se predavao. Kako su protokom vremena iz vjerskih izvora derivirane različite vjerske naučne discipline, u džamijama kao obrazovnim institucijama izučavao se najčešće hadis, potom kiraet i tefsir.

Iz izučavanja hadisa i tefsira razvilo se kasnije i islamsko pravo, odnosno jurisprudencija – fikh.[6] Kako se broj zainteresiranih povećavao, bilo je nužno osigurati ne samo dostatan broj predavača već i prateće prostorije za studente, što je dovelo do nastanka novih obrazovnih institucija.

 (Nastavit će se…)

[1] Seyyed Hossein Nasr, Muhammed, Čovjek Božiji, Sarajevo, Institut „Ibn Sina“, 2007, str. 29, 30.

[2] Naprimjer: 214. i 215. ajet mekanske sure Eš-Šu'arâ’: “I opominji rodbinu svoju najbližu i budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede!”

Također usporedi: Annemarie Schimmel, Muhammed alejhi's-selam kao divan uzor, Sarajevo, Libris, 2007, str. 21.

[3] Od Poslanikovih, alejhisselam, životopisa prevedenih na naš jezik, o ovome pitanju najbolje je konsultirati: Ebu Bekr Sirad`uddin (Martin Lings), Muhammed – život njegov osnovan na vrelima najstarijim, Sarajevo, Oslobođenje, 1995, Annemarie Schimmel, Muhammed, alejhi's-selam kao divan uzor, te: Seyyed Hossein Nasr, Muhammed – Čovjek Božiji.

[4] Usporedi: Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), Muhammed – život njegov osnovan na vrelima najstarijim, str. 121, 122.

[5] Naprimjer, hadis o beduinu koji se čak pomokrio u džamiji, misleći da je to uredu s obzirom da je džamijski pod bio od zemlje, i ne znajući za kur'ansku naredbu o održavanju apsolutne čistoće džamija. Naravno, prisutni su ga napali, našto je reagirao Muhammed, alejhisselam, naredivši im da čovjeka puste jer su kao muslimani, kako je rekao: “Poslani da olakšavaju ljudima, a ne da otežavaju”. Hadis bilježi imam Buharija, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre. Vidi: Sahihul-Buhari, Bejrut, Dar Ibn Katir, 1987, tom I, str. 89.

[6]R. Hillenbrand, Madrasa, u djelu: Encyclopaedia of Islam, Leiden, Brill, 1986, tom V, str. 1123.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 30. decembar, 2008. godine.

Comments

Comments are closed.