Ličnost

Nafija Sarajlić-prva Bošnjakinja prozni pisac

Piše: Mukelefa Behaderović

Ali, ako smo jaki i ako hoćemo služiti svome pozivu, moramo se ipak boriti s poteškoćama, vjerujući u uspjeh… (Nafija Sarajlić)

Nafija Sarajlić (djevojački Hadžikarić) rođena je u Sarajevu, 15. septembra 1893. godine, a umrla 1970. godine.

Pohađala je žensku osnovnu školu „Hermanovice ruždije“. Nakon toga završava učiteljsku školu te je, sa svojih pet sestara, bila jedna od rijetkih školovanih žena svoga vremena. Nakon školovanja radi kao učiteljica tri godine. S osamnaest godina udaje se za proznog pisca Šemsudina Sarajlića. Književnošću se bavila svega pet godina. Prvi književni rad “Rastanak” (“Uspomena”) objavljuje bajramskom prilogu Zemana 1912. god. Ostale crtice objavljuje u Biseru za vrijeme uredništva Muse Ćazima Ćatića. Objavljuje i u drugim književnim časopisima, poput Behara i Gajreta.

lz porodičnih razloga, vrlo rano se povlači iz javnog života te prestaje objavljivati radove. Kćerka Nedreta Sarajlić tvrdi kako je razlog njenog povlačenja iz javnog života bila smrt kćerke. Drugi svjetski rat provodi u Sarajevu i Knežini. Kuća joj biva bombardovana 1941. god., prilikom čega je uništena bogata porodična biblioteka. Posljednje dvije godine života provela je u Semizovcu baveći se voćarstvom i pčelarstvom, a jedno vrijeme bila je veoma aktivna u radu društveno-političkih organizacija žena u Sarajevu.

Nafija Sarajlić, kao jedna od nekoliko predstavnica bosanskohercegovačke književnosti austrougarskoga perioda, odgovarala je tadašnjim književnim tendencijama, mada je u književnom svijetu boravila veoma kratko. Objavila je zbirku priča „Teme“ pred početak Prvog svjetskog rata, iako je zvanično objavljena tek u jugoslavenskom periodu, 1986. godine.

U svojim pripovijetkama je problematizirala nemogućnost bosanskohercegovačkih muslimanki da se obrazuju, pišu jer su sputane društvenim ulogama unutar kojih žene ne treba da se obrazuju ili budu književnice i u tim pripovijetkama poziva, kako muškarce tako i žene, da pišu, makar stranicu, da žene budu zabilježene i zapamćene, bez obzira na sve javne ili privatne prepreke.

Ispiti se svršili. Danas djeca još samo da prime radove što ih preko godina radiše i na ispit izložiše, pa se onda svi rastajemo. Ko u nov posao, ko na ljetovanje. Dan osvanuo tmuran, maglovit. Neka sjeta padala na lice, a srce ćutilo nešto neizvjesno. Meni se ne dalo zadugo da odem u školu. Osjećala sam još dva dana unaprijed da ću se teško rastati sa svojim malim učenicima, milim, kako to samo mogu biti muslimanske djevojčice. Jer…-Bog zna! hoćemo li se više zajedno naći u školi, pošto mene nešto nelijepo odvraćaše da dalje ne nastavljam. Uzrok je bio: što sam na svoju ruku, izvan sahata nastave, bila počela obučavati razvijenije djevojčice u etici i čitanju. Pa sam dobila ukor na ispitu, pred djecom, od komisije, da to više ne smijem činiti, jer da to djeci ne treba. Naravno da sam se tijem našla duboko uvrijeđena i otuda je dolazilo ono nešto nelijepo što me odvraćalo od daljnje nastave. (“Rastanak”)

Pripovijetku „Rastanak“ Nafija je napisala s devetnaest godina. To je, ustvari, sjećanje na dane kada je ona, kao mlada učiteljica, nastojala da svojim učenicima ponudi nešto više znanja od onoga na što je obavezivao program, zbog čega je ona javno ukorena.

Njena proza je zanimljiva, tematski raznovrsna, živa, duhovita, jezgrovita i rječita. Njene „Teme“ su izazvale u javnosti takav intelektualni interes da nas i danas iznenađuje i zbunjuje. Pisala je čistim bosanskim jezikom s blagim humorom i sarkazmom. Jasan i čist književni jezik, jednostavnost izražavanja i snažne emocionalne slike, s naglašenim poentama, daju jedinstvenu vrijednost njenim pripovijetkama. Teme i motivi koji su zastupljeni u njenim crticama su raznovrsni: rodoljublje, pojedinačne sudbine, stanje kolektiva, odanost, hrabrost, dobrota, ljubav, vjera, sujevjerje, zaostalost, siromaštvo…

Književno djelovanje Nafije Sarajlić podudara se sa složenom političkom i kulturnom situacijom u kojoj se našao bošnjački narod. Bošnjaci su se našli u situaciji da svjedoče sebe u historijskom, nacionalnom, vjerskom i kulturnom pogledu. Iz njenih tekstova vidi se da je bila upućena u književnu tradiciju Bošnjaka.

Književna kritika je nepravedno, više od pola stoljeća, držala njene „Teme“ sklonjene po strani, rasute na stranicama Bisera. Muhamed Bekir Kalajdžić je želio objaviti njene crtice, ali su ga ratna dešavanja omela u tome. Nafija Sarajlić je umrla ne dočekavši da ugleda svoje tekstove sabrane na jednom mjestu. Nijedan književni list, niti bilo kakvo glasilo nije zabilježilo njenu smrt.

Rođena je stotinu godina nakon Umihane Čuvidine, koja je prvi ženski književni glas među Bošnjacima. Umihana je prva pjesnikinja, a Nafija je prvi prozni pisac. Ona je u bošnjačku prozu donijela nešto sasvim novo. U tome nije imala nikakvog uzora, dugo čak ni nasljednika. Nafija se, kao i Umihana Čuvidina, okušala i u pisanju poezije, ali je ona, za svog života, napisalasamo jednu pjesmu, u razdoblju između 1914. i 1918. godine. To je pjesma „Ustaj, ženo“. Rukopis ove pjesme čuva se u porodici Sarajlić.

Ona je oda majci, ženi, oda domovini. To je njen odlučan protest protiv inertnog odnosa žene prema vanjskom svijetu i protiv rata.

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *