Lifestyle

Muslimanka u mahrami i dimijama sa diplomom u ruci

AZRA ČOLIĆ RAHMANOVIĆ, MBA

Prije desetak dana moje obrazovanje je doživjelo punoljetstvo. Imala sam tu sreću i blagodat da se obrazujem koliko god želim, i još uvijek nisam baš sigurna da li sam se zaustavila. Da li je to zbog ogromne podrške koju imam (kao i moja braća i sestra) ili u uživanju u profesiji koju sam izabrala – ne znam, ali mislim da to nije toliko ni važno koliko je važna činjenica da pripadam generaciji koja pomjera granice. U smislu pomjeranja granica mislim isključivo na pravo na obrazovanje.13340295_10210297110970378_6372939947029913149_o

Mnoge nene su mi pričale njihove priče iz djetinjstva. Većina njih su išle u školu tek po nekoliko razreda osnovne škole i imale želju da se upišu u medresu (tadašnje medrese su bile i osnovne škole do osmog razreda). Neke je prekinuo Drugi svjetski rat (kao moju majku-nenu) a nekima nisu dali očevi. Za sinove su davali bogatstva, stoku, njive i neki su to iskoristili za obrazovanje a neki nisu imali želju da se uopće školuju. Zaključak je da nije uvijek razlog bio neimaština, nego – povlašiće se žensko ako ide u školu (?!).

Jednom sam na stanici sjedila čekajući autobus i kraj mene je sjela neka nena u dimijama, veli da je iz Podrinja. Ostala je sama sa kćerkom koja sad ide na fakultet a ostali članovi porodice su pobijeni. Počela je, bez imalo stida, da mi recituje pjesmicu koju je naučila u školi. Priča o toj pjesmici me podsjetila na mnoge druge priče koje sam čula. Imala je braću a i sestre. Otac je za braću davao mnoga bogatstva da idu u školu, ali oni nisu bili zainteresovani. I za nju je davao bogatstva ali da ne ide u školu. Plaćao je kazne državi samo da se njegova ženska djeca ne obrazuju. Ona je bila toliko dobar učenik da su učitelji bili fascinirani njenom memorijom. Jedne prilike joj je otac naredio da propadne razred, kako bi gubila pravo da ide u školu, ali ona ga prođe. Drugi put, kad je bilo pred sam kraj školske godine imala je zadatak da nauči pjesmicu, ali otac joj je oduzeo knjigu i sakrio od nje. Međutim, ona je tražila i nekako našla, otkinula list sa pjesmicom i sakrila se iza vanjskog zahoda (tu je nikad niko neće ni pokušat da traži) i začas je naučila. Sutradan je otišla u školu i položila razred. Njen otac se naljutio, i narednih godina je plaćao kazne i za nju i za njene sestre, i one su tako ostale neobrazovane. Ona je danas zahvalna Bogu što zna pročitati oznaku na autobusu kako bi ušla u onaj pravi. Otišla je a ja sam nastavila da čekam. Sjedila sam a u torbi sam imala mobitel i u njemu knjige.

Osamnaest godina nakon prvog dana u školi i dalje osjećam miris olovaka i knjiga kojih mi nikad nije nedostajalo (hvala Bogu). Možda mi se negdje na prvoj trećini obrazovanja promijenio način učenja, i možda sam tek ponekad kupila sebi koju olovku kako bih je držala na gornjoj usni koja mi je glumila brkove ali sam i dalje učila i išla dalje. Olovku je zamijenila tastatura a i dalje nosim dimije. 13340328_10210297043768698_8866432288109428071_o

Kad sam bacila kapu na glavi mi je ostala mahrama, na sebi sam imala crni mantil sa dvije oznake, ispod se nazirao vezeni sako koji podsjeća na pravi bosanski fešn izražaj a od struka pa do stopala vihorile su se svilene dimije u kraljevskoj ljubičastoj boji. Taj dan sam bila hodajući simbol. Simbol svega što je ikome ikad moglo da padne na pamet. Dva simbola su Cvijet Srebrenice i bijela traka, oba na lijevoj strani. Igrom slučaja, traka koju sam nosila na ramenima a koja je predstavljala određeni ciklus obrazovanja je bila crvena. Ceremonija dodjele diploma se desila baš između dva datuma vezana za ove simbole. Početak i kraj.

Muslimanka u mahrami i dimijama sa diplomom u ruci i ponosom na čelu u sred zemlje koja po nečijim hirovima nije trebala ni da postoji. Ko bi to smio pomislit prije par decenija. Šuti i čekaj haber.

Nekima su ratovi uzeli živote, nekima obrazovanje. Nekima su obrazovanje uzeli njihovi vlastiti roditelji a tome nije kriv niko drugi, niko ni preko Drine ni preko Save koji su to kasnije iskoristili. U mektebima smo svi učili “Ikre”, možda to nije svima objašnjeno na pravi način i zbog toga smo podlegli uticaju nekolicine koja je smatrala da je škola sramota. Neznanje je sramota. Škola nije i nikad neće bit sramota.

Svako ima pravo na obrazovanje, i svakome se treba obezbijediti da se obrazuje ukoliko nije u mogućnosti sam da to obezbijedi. Svi trebaju da prkose znanjem i da naslijeđuju svoje obrazovane roditelje ili da prekidaju tradiciju neobrazovanja u svojoj porodici. Treba da učimo iz prošlosti jer nije to tako davno bilo kad je Mujo kopao kanal a Radovan čitao knjigu, kada su se pisali stihovi poput: ”Lomite munar i džamiju… Ne složi se Bajram s Božićem… Sve je pošlo đavoljijem tragom, zaudara zemlja Muhamedom…”13549297_10157378651225144_1494660407_o

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *