Intervju

Meliha Terzić: Sadržajan je život i pun smisla ako smo uložili pošten trud, dajući najbolje od sebe

Azra Hasanović
Profesorica MELIHA TERZIĆ rođena je u Tuzli 1947. godine. Tu je završila osnovnu školu i gimnaziju, a potom Filozofski fakultet, Odsjek Jugoslovenska književnost i maternji jezik u Sarajevu. Nakon završenog studija dugi niz godina je radila u tuzlanskoj gimnazijia, a u toku Agresije na BiH prelazi u Behram-begovu medresu gdje radi kao profesor bosanskog jezika. Paralelno je radila i na novoosnovanom Filozofskom fakultetu u Tuzli, na dva studijska predmeta, kao i na Akademiji scenskih umjetnosti. Od samog osnivanja Magazina za ženu i porodicu „Bosanska Sumejja“, koji počinje izlaziti u Tuzli 2000. godine, profesorica Meliha Terzić radi  kao aktivna članica Redakcije, a od četvrtog broja pa sve do 2016. ona je glavna i odgovorna urednica ovog časopisa. I nakon odlaska u prijevremenu penziju, 2004. godine, nastavlja s predanim radom u Bosanskoj Sumejji i permanentno radi na recenzijama, lektorisanjima, na uređivanju i promovisanju knjiga i na scenarijima kulturnih mnifestacija.
Bosanska Sumejja: Kada se osvrnete na proteklih petnaest godina kontinuiranog izlaženja Magazina Bosanska Sumejja, kako biste opisali taj period, to iskustvo? Šta je ono značilo za Vas lično?
Meliha Terzić:  Bio je vrlo dinamičan taj period. Istovremeno smo učili zanat i „proizvodili“. Ne radi se samo o pripremi samog časopisa. Trebalo mu je prokrčiti put, potruditi se da bude shvaćen i prihvaćen. Srećom, imali smo Asimu Tulumović, predsjednicu Redakcionog odbora, koja je odigrala presudnu ulogu u pokretanju časopisa, a preuzela je „vanjske“ poslove, brigu o mreži saradnica, Sumejjine spone s džematima u BiH…
Veza s Behram-begovom medresom je značila da imamo kompetentan kadar i da uvijek u toj ustanovi možemo tražiti pojačanja za Redakciju.
Vahid-ef. Fazlović, aktuelni muftija tuzlanski, pružao nam je od samog početka značajnu podršku.
Vremenom su nam se pridruživali prijatelji saradnici.
U radu Redakcije su ostavile lijep trag, u sadržaju Bosanske Sumejje svoj pečat, i autorice poput rahmetli Medine Jusić-Sofić. Nećemo zaboraviti.
Što se mene tiče, Bosanska Sumejja je značila duboku preokupaciju i možda je time dovoljno rečeno.
Sretno smo se namirili i na tehničke urednike Eldinu Hadžić i Nedima Suljevića.
Bosanska Sumejja:  Od ideje do njenog ostvarenja, od nijeta do njegovog ishoda, često se dese razne promjene, prilagođavanja, nekad i odustajanja. Pošto ste uz Bosansku Sumejju od samog početka, kako biste opisali njen put od ideje do realizacije? Koliko je Bosanska Sumejja uspjela postati ono što je zamišljena da bude?
Meliha Terzić: Nikad u našem timu (Redakcioni odbor i Redakcija) nije bilo dilema u vezi s idejom i ciljevima koje treba ostvariti. S tim u vezi, profiliralo se dvadesetak rubrika i podlistak za djecu Ammar. Željele smo da budemo pri ruci ženi koja radi na sebi, koja treba da bude dorasla kompleksnoj lepezi svojih obaveza, svestrano ostvarena i sretna.
Trudile smo se u svom programu poticanja na čitanje, imajući pri tome u vidu sve generacije čitalaca u porodici. Nekada je škola (nastavnici književnosti i jezika) ozbiljno insistirala na čitanju lektira i najveći problem je bio manjak knjiga. Danas, nažalost, ni obrazovanu majku dijete možda neće upamtiti po čitanju knjiga i časopisa. A ona i u tome mora biti prvi i najupečatljiviji primjer.
Sumejja treba da se bogati i dalje, da bude što sadržajnija i privlačnija. Dakle, ništa nije unaprijed do kraja zamišljeno i zadano, pa na taj način okamenjeni okviri u kojima Magazin treba da živi, diše.
Bosanska Sumejja:  Dugo vremena ste bili na čelu jednog magazina, i to ženskog. Šta sa sobom nosi jedna takva pozicija u turbulentnim vremenima tranzicija kroz koje je prolazilo i prolazi bosanskohercegovačko društvo?
Meliha Terzić: Bosanska Sumejja bi morala imati otprilike ovaj profil i da se mogla pojaviti dosta ranije. Potrebe za ovakvim magazinom, ženskim i porodičnim, davnašnje su i istovremeno su sve veće. Žena danas ima složene zadaće, ali kad ih nije imala? Društvo se jeste mijenjalo pa je to uticalo i na ulogu porodice i žene u njegovom okrilju, ali suštinska odgovornost žene za ispravan a efikasan odgoj djece i zdrav, harmoničan porodični život uvijek je bila velika. Danas je otežana novim vrstama izazova koji presreću djecu na svakom koraku i velika su iskušenja za roditelje. Naša Sumejja se redovno bavi ovim pitanjima.
Bosanska Sumejja: Tokom ovih petnaest godina bilo je, zasigurno, i lijepih i ružnih iskustava, i sretnih i tužnih trenutaka. Šta Vas je radovalo, a šta rastuživalo kao glavnu i odgovornu urednicu BS? Jeste li nekad bili na korak od odustajanja, i šta Vas je motiviralo da i dalje ustrajete uprkos svemu?
Meliha Terzić:  Kad god bi izašao novi broj, s jednom vrstom treme pa i zebnje predavali smo ga čitaocima i onda nestrpljivo očekivali odjeke. Odjeci bi stizali i bili su nam važni. Ništa nismo omalovažili ako nije bilo nedobronamjerno. Prijale su nam konkretne pohvale. Bile su podsticajne. Moglo se primijetiti da sadržaji naših rubrika čitaocima u dijaspori znače više i znače drukčije. S odvojenošću od domovine i maternjeg jezika u širem okruženju, rađa se i razvija veća privrženost svemu svome.
O odustajanju nismo nikad mogli posve ozbiljno razmišljati, razmišljali smo o prevazilaženju kriza. Teško nam je padalo što smo morali smanjivati tiraž jer nismo mogli izdržati troškove i sve dodatne obaveze u vezi s distribucijom. Krenuli smo sa sedam hiljada primjeraka, a vremenom se taj broj morao prepoloviti.
Svi motivi koji su nas ohrabrili za poduhvat pokretanja Magazina bili su, i ostali, motivi za istrajavanje.
Bosanska Sumejja: Nad Bosanskom Sumejjom od njenog postanka bdijete skoro majčinskom brigom. To „čedo“ je evo poodraslo. Je li Vam bilo teško „pustiti“ je?
Meliha Terzić: Bilo bi teško „pustiti“ je da nije ostvarena najpoželjnija varijanta kontinuiteta izlaženja naše Sumejje, zapravo, preuzimanje emaneta. A i najznačajnije članice Redakcije, prisutne od samog početka, one s kojima je ovaj Magazin nastajao i zahvaljujući kojima je živio i razvijao se, ostaju u Redakciji, na čelu tima, pa se suštinski ništa ne mijenja. Prvenstveno mislim na profesorice Azru Fazlović i Azru Hasanović. Amina Đulović je po svemu značajno pojačanje za „novu“ Bosansku Sumejju. Eto, Bosanska Sumejja ostaje na mlađima, a oni su uvijek mladi i po mladosti, dakle, svježini svojih ideja i to je dobro i u našem slučaju.
Asima Tulumović će još biti na čelu Upravnog odbora, a ni ja se neću još odmaknuti u pravom smisli riječi. Ni sama to ne mogu, a divno je što to moje saradnice (prijateljice!) ne žele.
Bosanska Sumejja: Vi niste bili samo glavna i odgovorna urednica Bosanske Sumejje, nego ste sve vrijeme radili i kao njena lektorica. Pomna briga, zapravo iscrpljujuće bdijenje nad jezikom Bosanske Sumejje, unošenje u svaki tekst, u svaki izraz, bio je, moglo bi se reći, jednako zahtjevan i iscrpljujući posao. Kako biste opisali taj svoj angažman? Zašto je tako bitna briga o jeziku?
Meliha Terzić: Ne znam je li to moja i Sumejjina sreća, ili je nesreća što sam kao glavna i odgovorna urednica bila i lektorica za pripremu većine brojeva. Često se dešavalo da se lektura radi na brzinu. Znači, nije moglo biti bez nervoze i nije moglo biti bez naknadnog uočavanja grešaka koje bi promakle, a to je ovoj lektorici i urednici teško padalo. Svaka greška kao prst u oko.
Briga o jeziku u časopisu je vrlo značajna. Zar smije išta što se radi za čitaoca da bude zbirka grešaka?! Neka izdanja časopisa i knjiga su kod nas, nažalost, takva. To pojeftinjuje sadržaj. Neoprostivo je potcjenjivanje i čitalaca a i svih sudionika u izdavačkom poduhvatu(?). Da i ne govorimo o svim ružnim posljedicama „presađivanja“ grešaka i sve većeg opuštanja na osjetljivom polju koje bi trebalo da nam je važno. Kao da se sve više navikavamo na sve više grešaka u tekstovima. Na loše prijevode na naš jezik također. A nesigurno ili pogrešno se izraziti često znači i ne reći skoro ništa ili, čak, izreći sadržaj sumnjivog smisla.
Bosanska Sumejja:  Prije nego ste postali urednica Bosanske Sumejje, a jedno vrijeme i uporedo s tim, Vi ste bili prosvjetna radnica – profesorica maternjeg jezika. U kojoj mjeri Vas je to zanimanje odredilo? Kakve Vas uspomene vežu za taj period Vašeg života?
Meliha Terzić: Ne znam smijem li ja reći za sebe da sam izabrala pravi poziv, ali zaista jesam voljela učenike i učionicu. Nije mi bilo teško odazvati se na školsko zvono, krenuti na novi čas, iako uvijek s manjom ili većom tremom jer čas može i ne uspjeti. Uvijek je donekle neizvjesno, zavisi od puno paralelnih činilaca. Priprema na papiru može biti perfektna, a učinci blijedi. Nosila sam se s tom brigom. Do uspjeha mi je bilo jako stalo. Okušala sam se i u radu sa studentima, i to je bilo poseban izazov.
Posao kojim se bavimo neminovno postaje neodvojivi dio našeg života, pogotovo ako to potraje. Zaokružila sam trideset pet godina rada u nastavi prije penzionisanja, a „penzionisala“ me je Bosanska Sumejja najviše jer  nisam u jednom periodu života mogla izdržati istovremene obaveze u tom obimu i s tom odgovornošću.
Bosanska Sumejja: Šta je po Vama uloga nastavnika maternjeg jezika?
Meliha Terzić: Najbolje bi bilo da nastavnik maternjeg jezika sa svojim učenicima brižno njeguje ljubav prema svom jeziku i osjećaj odgovornosti u vezi sa svojom jezičkom kulturom. To znači da se puno, puno čita, pa da se izgradi čitalački ukus odnosno kriteriji, a tako se bogati rječnik i izgrađuje jezički osjećaj; da se o jeziku i svom stanju u vezi s tim stalno razmišlja i nadgleda svoja jezička situacija; da se izgrađuje i vlastiti stil u okvirima mogućnosti svog jezika. Nije normalno, nije dobro da nam neki strani jezik bude preči od vlastitog, iako je važno (na)učiti jezike drugih naroda i kultura. Poznavati, osjećati duh svog jezika, znači biti svoj na svom. To je stanovanje u svojoj kući, pripadanje svojoj kulturi i tradiciji, svom zaleđu. Preuzimanje svog naslijeđa. Rečeno je da je naš jezik naša zvučna domovina. Naš jezik je i naš zavičaj i porodično okrilje. Taj jezik nas dočeka, po dolasku na svijet, u majčinim tepanjima i uspavankama i onda se ne odvaja od nas sve vrijeme. U javi i u snu. Na tom jeziku naša duša artikuliše svoja stanja.
Bosanska Sumejja: Kao kruna Vaše veze s Bosanskom Sumejjom, nekako zajedno sa zadnjim brojem štampanog izdanja Magazina, izašla je i Vaša knjiga Album: Naslijeđe. Knjiga je od strane stručnjaka vrlo visoko ocijenjena, a od strane čitalaca prihvaćena s istinskim oduševljenjem. Kako je nastala ova Vaša knjiga? Zašto su je, po Vama, čitatelji tako svesrdno prihvatili?
Meliha Terzić: Knijiga Album:Naslijeđe je nastala tako što su skupljeni sadržaji iz Sumejjine rubrike Baština i povezani u cjelinu. Od četrdesetak lirskih tema, samo neke su pisane naknadno i onda ušle u knjigu.
Vjerovatno je knjiga prihvaćena zato što je pokrenula sjećanja, oživjela sačuvane a zapretane uspomene čitalaca vezane za isti ambijent stare bosanske bošnjačke kuće.
Bosanska Sumejja: Iza Vas je mnogo generacija učenika, mnogo lektorisanih, recenziranih knjiga, mnogo napisanih tekstova, puno rada na scenarijima i režiji raznih kulturnih događaja, mnogo predavanja, poučavanja, savjetovanja… Vaš svestrani i predani višedecenijski rad je prepoznat i priznat tako da ste ove godine dobili Povelju Hasan Kaimija za životno djelo. Nažalost, to nije čest slučaj. Nerijetko se vrijednost pojedinih ljudi prepozna i prizna tek kad ih nestane. Šta znači doživjeti takvu vrstu zasluženog priznanja?
Meliha Terzić: Jako sam obradovana Poveljom, a, naravno, nisam joj se nadala i, da me je neko pitao koga bih očekivala kao ovogodišnjeg laureata, imala bih čitav spisak zaslužnih imena i prezimena.
Povelja Hasan Kaimija divna je nagrada po svemu što znači. Lijepi, sunčani predramazanski dan u Zvorniku, kad mi je uručena, zarit će posebnim svjetlom na cijeli ostatak mog života. U njoj je i satisfakcija za teške momente na putu koji sam prešla. Zahvalna sam Uzvišenom na svemu. Posebno na tome što me doveo u blizinu nekih izuzetnih ljudi da svjedočim njihovim velikim postignućima, da s nekima od njih i radim, i da od njih doživim podršku.
Bosanska Sumajja: Mudrost se rađa iz životnog iskustva. Da li ste se Vi nekad okoristili takvom vrstom mudrosti koju je s Vama podijelio neko iz svog životnog iskustva? Kad biste Vi željeli podijeliti mudrost kojoj Vas je nučilo životno iskustvo, šta bi to bilo?
Meliha Terzić: Posebno su poučni primjeri iz života onih kojima se divimo. Svi primjeri ljudi koji istinski mogu da nas oduševe na kraju nas odvedu do univerzalnih istina i do najvećeg uzora svih vremena. To je široka tema i, zna se, govorim o Poslaniku, alejhisselam, ali, prigodno, želim je svesti na jednu nit: Sadržajan je život i pun smisla ako smo uložili pošten trud, bezrezervno, bez kalkulisanja, dajući sve odnosno dajući najbolje od sebe, bez obzira na to kakvi su izgledi za krajnji uspjeh, koliko žrtvovanja traži taj put i da li ljudi vide naš trud. Ovaj kompas se ne ispušta ni u najvećem nevremenu, i baš zato što je nevrijeme. U tu filozofiju se ne uklapa Ne mogu me toliko malo platiti, koliko malo ja mogu raditi ili Bolje je džaba sjediti, nego džaba raditi. Zaista se moramo zamisliti nad tim kako čovjek uopće može ovako rezonovati a da ga nije stid i pred samim sobom i kakvo je društvo u kome možda „prolaze“ ovakve „mudrosti“.

(Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu Bosanska Sumejja, broj 53., august 2016. godine)

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *