By Dr. Sead-ef. Seljubac
Započinjemo s imenom Uzvišenog Allaha, u ime Njega i zbog Njega, izgovarajući onu tako vrijednu rečenicu:
بِسمِ ٱللهِ ٱلرَّحْمٰنِ ٱلرَّحِيـمِ
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog![1]
Kada izgovorimo ovako važne riječi jesmo li svjesni njihovog unutarnjeg smisla? Da li sve što činimo započinjući s Bismillom uistinu radimo u ime Allaha i radi Njegovog zadovoljstva? Jesmo li u toj izjavi iskreni? Prije nego ove riječi izgovorimo da li zastanemo i u svojoj svijesti prethodno formiramo nijjet (da nešto činimo u ime Uzvišenog Rabba) pa tek onad izgovorimo Bismillu[2] ili je izgovaramo po ustaljenom redu i usvojenoj praksi, autmatski, bez razmišljanja i svjesnosti smisla, bez posebne namjere da činimo ono što njena sadržina kazuje? Preispitajmo svoje nijjete!
Kao izraziti primjer kako bi trebalo činiti uzmimo početne ajete sure El-‘Alek:
{ ٱقْرَأْ بِٱسْمِ رَبِّكَ ٱلَّذِي خَلَقَ } * { خَلَقَ ٱلإِنسَانَ مِنْ عَلَقٍ } *
{ ٱقْرَأْ وَرَبُّكَ ٱلأَكْرَمُ } * { ٱلَّذِى عَلَّمَ بِٱلْقَلَمِ } * { عَلَّمَ ٱلإِنسَانَ مَا لَمْ يَعْلَمْ }
Čitaj, u ime Gospodara tvoga, Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška[3]!
Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna. (El-‘Alek, 1-5)[4]
Pažljivo pogledajmo vanjsku formu (zahir) ovog početnog odlomka sure El-‘Alek. Pokušajmo prepoznati koliko u ovih pet ajeta ima “aktera”. Prva riječ je u zapovijednom obliku, ona je naredba (emr). Od Koga dolazi? Od Uzvišenog Rabba. Tu naredbu prenosi glasnik. Koji? Džibril-i Emin. Prenosi je primaocu/prenosiocu Poruke. Kome? Našem dragom pejgamberu Muhammedu, s.a.v.s. Tu je i konačni primalac Poruke. Ko? Čovjek. Ti i ja. U sadržaju ovih pet ajeta se nalazi svako od nas pojedinačno kao onaj kome se, u konačnici, Uzvišeni obraća. Tako čitaj Kur’an! Svejstan da se njime Rabb tebi obraća.
Pokušajmo sada razumjeti sadržaj (batin) ajeta, tačnije svake njihove riječi. Kada Džibril-i Emin od Uzvišenog Rabba Muhammedu, a.s., prenosi naredbu “Čitaj!” je li nakon nje Muhammed, a.s., ikada doslovno “čitao”? Nije. To što nije znao, i neće znati čitati napisānō do kraja svog života, znači da ovdje naredba o čitanju u sebi krije mnogo više i općenitije značenje. Uzvišeni Rabb je Muhammeda, a.s., podučio da čita, ne harfove, nego svjetove. Osim kur’anskih ajeta valja znati čitati i Rabbove znake (ājāt) na horizontima oko nas (fi-l-āfāk) i u nama samima (fī enfusihim)[5].
Nebesa i Zemlja, čovjek i njegova duša, nisu ništa manje znaci od harfova[6] kojima su ispisani kur’anski ajeti. Čitati se mogu i očiti išareti a i ljudska duša se može pročitati, kao i ljudske namjere…
Riječi u ime Rabba svoga (bismi Rabbik) sadrže istovremeno i motiv i svrhu čitanja. Čitamo s Njegovim imenom na usnama i u srcu, radimo to radi Njega, kako bismo čitanjem o Njemu što više saznali, što više Ga upoznali i svoju poziciju u odnosu na Njega spoznali. Da duša u nama prizna da je robinja koja ima Rabba svoga. To nas usmjerava ka znanju koje je oplemenjeno čistom spoznajom, iskrenom vjerom i “čvrstim uvjerenjem”[7] (‘ilme-l-jekīn). Takvo znanje rezultira Redom na Zemlji i borbom da se nered spriječi. Na mikro planu jednako koliko i na globalnom. Gdje ima poštovanja prema Bogu ima i poštovanja Reda kojeg je On sam definisao. Nered je posljedica odsutnosti tog poštovanja. Takvo znanje, išaret[8] je to, čovjeka može uzdići, iz niske materijalne razine “hude tekućine”[9] (māin mehīn) do najviših duhovnih “visina”[10] (‘illijjīn).
Riječi Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška, naš pogled usmjeravaju prema čitanju stvorenih svjetova, a među njima krunskog stvorenja – čovjeka. Čitajući čovjeka saznajemo o načinu na koji dolazimo u svijet materijalnog.
Istina da nastajemo od “zametne ćelije” [11], od sićušnog “zakvačka” ne dozvoljava nam da rastom obima mase našeg tijela raste i naša uznositost sobom. Mi smo Njegovo davanje. Naše tijelo i naša duša. Mi smo Njegovi i Njemu ćemo se vratiti.[12] S Njim se uzdižemo do Illijjuna a bez Njega padamo do “krajnje razine niskosti”[13] (esfele sāfilīn). Budimo dobro svjesni toga!
Sadržaj ovih pet ajeta možemo, uslovno, podijeliti na dva dijela. Prvi su dva ajeta na koja smo se već osvrnuli.
U naredna tri ajeta naš pogled se preusmjerava sa stvorenog na Stvoritelja. On je Plemeniti i iz Svoje plemenitosti u ruke nam stavlja sredstvo bilježenja spoznatoga, a to je pero (kalem). To što ajeti ističu da je On Glavni Subjekt Svakog Podučavanja, oduzima pravo bilo kojem primopredajniku znanja (učitelju) da umisli kako je on prvi izvor znanja koje prenosi (učeniku) ili da znanje koje je dobio bude uzrokom njegove uznositosti, umišljenosti, zaborava svoje vlastite pozicije. On je podučeni učitelj.
Bitno je primijetiti kako se neki izrazi ponavljavljaju bez obzira što je riječ o samo pet kratkih ajeta. Koji izrazi? Izrazi: Čitaj, Gospodar, stvara, čovjek, poučava… Ponavljanje upravo tih pojmova nije slučajno. Razmislimo i o tome!
Pogledajmo, na kraju, kako ovih pet ajeta komentariše Ibn ‘Abbas, r.a., (umro 68/687.)[14] a komentar uzimamo iz tefsira Tenviru-l-mikbas min tefsir Ibn ‘Abbas kojeg je sabrao i uredio poznati filolog El-Fejruzabadi (umro 817/1414.)[15]:
“Prenosi se da je Ibn ‘Abbas, r.a., o riječima Uzvišenog: Čitaj! Rekao da znače: Čitaj Muhammede, Kur’an, a.š. Ovo je prvo s čim je poslan Džibril, a.s.; …u ime Gospodara tvoga, po naređenju Gospodara tvoga; Koji je stvorio, stvorenja; …stvorio je čovjeka, tj. potomka Ademova; od zakvačka, od svježe krvi; pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Ja ne čitam, Džibrile’, a Džibril, a.s., mu je proučio (osim prvog još, S.S.) četiri ajeta od početka ove sure rekavši mu: Čitaj, Kur’an, a. š., Muhammede; plemenit je Gospodar tvoj, Onaj Koji prelazi preko loših djela, Blagi spram ljudskog neznanja; Koji je poučio peru, pisanju perom; Koji je čovjeka poučio, tj. pisanju pomoću pera, onome što nije znao. tj. što nije znao prije toga; a neki vele da čovjeka je poučio – znači: Adema, a.s., imenima svih stvari, što nije znao prije.”[16]
Ovo je vanjsko značenje. Duhovna poruka je da svoju dušu treba otvoriti prema Rabbovoj poduci, jer osim podučavanja perom ima i “direktna poduka”[17] (min ledunnā ‘ilmen). Čuveni Dželaluddin Rumi u svojoj Mesneviji (III/b, 593-595) kaže:
Gdje je Muhammed taj, čije tijelo je ruh,
Pa da ga Milostivi podučava Kur’anu.[18]
Za one koji su tijelu odani, zbog raskoši obilja,
On barjak dobijanja spoznaje diže: “On peru podučava.”[19]
O sinko, svaka osoba grabežljivā duhovnosti je lišena:
Kao grabežljivac juriti nemoj, sporije hodaj.[20]
Iz naše skromne analize predmetnih ajeta izvedimo neke principe:
- Put do istinskog upoznavanja Stvoritelja i stvorenog je čitanje. Čitaj!
- Važnost pera, kao simbola pisanja i pismenosti, je neprocjenjiva. Piši!
- Nikada nemoj zaboraviti da ti je sposobnost primanja i prenošenja znanja darovao Gospodar. Razmisli šta bi ti bio (bila) bez te sposobnosti, pa pokaži poštovanje i zahvalnost!
- Svoje spoznaje koristi za čuvanje Reda na Zemlji. Ne pravi nered!
- Kur’anom se Rabb obraća tebi. Otvori dušu, slušaj Poruku i poslušno je živi!
- Nemoj se vezati materijalnim, idi dalje od forme!
- Na krilima spoznaje dušu svoju uzdiži!
Desr završimo dovom:
سُبْحَانَكَ لَا عِلْمَ لَنَا إِلَّا مَا عَلَّمْتَنَا إِنَّكَ أَنتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ…
اللَّهُمَّ انْفَعْنَا بِمَا عَلَّمْتَنَا , وَعَلِّمْنَا مَا يَنْفَعُنَا , وَزِدْنَا عِلْمًا إِلَى عِلْمِنَا…
Hvaljen neka si mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri.[21]
Allahu naš, pomozi nam da se okoristimo onim čemu si nas podučio, a poduči nas onome što će nam koristiti, i povećaj nam znanje koje već imamo…[22]
[1] Ovako je Bismillu preveo rahmetli Besim Korkut (U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!). Esad Duraković je prevodi sa: U ime Allaha svemilosnog i samilosnoga a Enes Karić sa: U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog! Primijetno je da svaki od ova tri prevodioca na isti način prevode sve riječi izuzev Allahovog isma Er-Rahman. Karićev argument za ovakav njegov prijevod (Svemilosni) je, kako on navodi Ibn Kesirovo pojašnjenje (I, 20-21.) prema kojemu je Allahovo ime Er-Rahman intenzivnijeg značenja i ukazuje da Allahova milost obuhvata sva stvorenja, dok se imenom Er-Rahim Njegova milost (rahmet) veže samo za vjernike.
Vidi: Enes Karić, Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, Sarajevo, 1995, str. 1.
[2] Uzimajući u obzir činjenicu da je Bismilla dio 30. ajeta sure En-Neml, a radi potpunijeg uvida u kontekst u kojem se ona pojavljuje u tom ajetu, podsjetimo se da Sulejmanu, a.s., njegova ptica izvidnica Pupavac donosi vijest o narodu od Sabe kojim vlada kraljica i koji se, umjesto Allahu, Suncu klanjaju. Tom narodu Sulejman, a.s., šalje pismo. S tim pismom kraljica izlazi pred svoje velikaše i kaže: “O velikaši” – reče ona – “meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo od Sulejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!’ (En-Neml, 29-31) Sulejman, a.s., je, kako se vidi, svoje pismo započeo Bismillom.
Vidi: Besim Korkut, Kur’an s prijevodom, Sarajevo, 2012, str. 378.
[3] Mustafa Mlivo izraz ‘alek umjesto „ugrušak“ prevodi sa “zakvačak”. Objašnjava to na slijedeći način: „Riječ ‘alek se odnosi na pijavicu ili krvopiju. Ovo je zgodan opis ljudskog embrija između 7 i 24 dana kada se on zakači ili pripije uz endometrijum (sluzokožni sloj) materice, na isti način kako se pijavica zakači za kožu. Kao što pijavica crpi krv, tako i ljudski embrio crpi krv iz decidua ili endometrijuma…“
„Takođe se vidi da ‘‘alek‘ u ovoj prelaznoj fazi u svom vanjskom izgledu sa svojim kesicama nalikuje krvnom ugrušku. Ovo je zbog prisustva relativno velike količine krvi u embriju u ovoj fazi.“
Vidi: Mustafa Mlivo, Prijevod Kur’ana, Bugojno, 2004, str. 335, 685.
[4] Aiša, r.a., pripovijeda: “Prvo čime je počelo objavljivanje Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., jesu istiniti snovi koje je sanjao dok je spavao. Svaki san koji bi usnio bio je jasan poput zore. Potom je zavolio samoću pa je odlazio u pećinu Hira, gdje bi činio ibadet. Tu bi boravio po nekoliko noći i sa sobom je nosio hrane koliko bi mu bilo dovoljno za to vrijeme, a onda bi se vraćao kod Hatidže, r.a., kako bi ponovo uzeo potrebnu hranu. Jednom dok je bio u pećini Hira iznenadio ga je melek koji mu je donio Istinu. Rekao mu je: ‘Čitaj!’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: ‘Ja ne znam čitati.’ Melek ga je snažno stisnuo rukama i rekao mu: “Čitaj!’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., ponovo je odgovorio: ‘Ja ne znam čitati.’ Zatim ga je melek stisnuo rukama i treći put i rekao mu: ‘Čitaj u ime Gospodara tvoga Koji sve stvara’, i sve do riječi: ‘Koji čovjeka podučava onome što ne zna.’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., tresući se od straha, otrčao je do Hatidže govoreći: ‘Pokrijte me.’ Hatidža, r.a., ga je pokrila, a kad se smirio, pitao ju je: ‘Hatidža, šta se sa mnom dešava?’ Ispričao joj je šta mu se desilo i rekao: ‘Pobojao sam se za sebe.’ Hatidža, r.a., ga je smirivala: ‘Ne, tako mi Allaha, dž.š., nikada tebe Allah, dž.š., neće poniziti. Ti održavaš rodbinske veze, pomažeš nevoljnicima, dočekuješ goste i boriš se za istinu.”
(Hadis je vjerodostojan. Bilježi ga Buhari u „Knjizi o tefsiru“ prilikom tumačenja ajeta: “Čitaj u ime Gospodara tvoga Koji sve stvara” (4956). Bilježi ga i u poglavlju o tumačenju snova pod naslovom „Počeci objavljivanja Kurana“; istiniti snovi (6982). Muslim ga bilježi u „Knjizi o imanu“ pod naslovom Počeci Objave Allahovu Poslaniku, s.a.v.s. (253)…
Pogledaj djelo Tabekatul-mufessirin (7) i djelo Vefijatul-ajan (1/61).
Više vidi u: http://www.akos.ba/duhovnost/islamske-teme/prvo-sto-je-objavljeno-iz-kur-ana#sthash.rLJOEpuB.dpuf)
[5] Fussilet, 53.
[6] Pismo je sredstvo prostorne i vremenske komunikacije. U širem smislu to je svaki sistem vidljivih oblika (slika, simbola, znakova i njihovih kombinacija) namjerno proizvedenih u svrhu memorisanja i obavještavanja; u užem smislu, sistem znakova koji predstavljaju određene elemente govornog jezika: pojedine riječi, slogove ili glasove.
Vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Pismo_(znakovi)
[7] Et-Tekasur, 5.
[8] Vidi komentar ovog ajeta u: Ibn ‘Adžibe, (u. 1224/1809.), El-Bahr el-medīd fī tefsīr el-Kur’ān el-Medžīd.
[9] Es-Sedžde, 8.
[10] El-Mutaffifun, 18-20.
[11] Muhammed Asad pojam ‘alek prevodi sa zametna ćelija pojašnjavajući kako „upravo ova prva kur’anska objava aludira na čovjekovu embrionalnu evoluciju iz ‘zametne ćelije‘ – tj. iz oplođenog ženskog jajeta – stavljajući tako u kontrast primitivnost i jednostavnost njegovog biološkog porijekla sa njegovim intelektualnim i duhovnim mogućnostima: kontrast koji jasno ukazuje na postojanje svjesnog plana i svrhe u temelju stvaranja života.“
Vidi: Muhammed Asad, Poruka Kur’ana, (preveo Hilmo Ćerimović), Sarajevo, 2004, str. 988.
[12] El-Bekare, 156.
[13] Et-Tin, 5.
[14] „Abdullah ibn Abbas bio je najistaknutiji mufessir među ashabima. Kao amidžić Poslanika, s.a.v.s, odrastao je i obrazovao se uz njega. Imao je fascinirajuću sposobnost pamćenja i cijeli život proveo je učeći i podučavajući druge. Pored poznavanja Kur’ana i kur’anskih znanosti, istakao se i u poznavanju hadisa, fikha, arapskog jezika, historije Arapa i predislamske poezije…
Nema nikakve dvojbe da je Ibn Abbas bio najistaknutiji tumač Kur’ana među ashabima. Zbog toga je dobio i počasne nazive: “Tumač Kur’ana” (terdžumanu-l-Kur’ani), “More znanja” (El-Bahr) i “Učenjak cijelog ummeta” (Hibru-l-ummeti)…
Ibn Abbas nije napisao tefsir, ali je svojim učenicima, istaknutim tabi’inima, po nekoliko puta tumačio Kur’an, ajet po ajet, od početka do kraja, što su oni pomno pamtili i prenosili na slijedeće generacije. Te je predaje čuveni filolog Muhammed ibn Ja’kub El-Fejruzabadi sabrao i objavio kao jedno djelo, odnosno kao kompletan tefsir, pod nazivom: Tenvirul-mikbas min tefsiri Ibni Abbas, koji se i danas može naći kao štampano djelo. Njegov je tefsir karakterističan po tome što je kratak, a njegove riječi dopunjuju značenje kur’anskih riječi, tako što se njima proširuje iskaz…
Njegov tefsir se svrstava u tradicionalne tefsire…”
Vidi: Ahmed Adilović, Velikani tefsirskih znanosti, Travnik, 2003, str. 39-49.
[15] O njemu više vidi u: Teufik Muftić, Gramatika arapskog jezika, Sarajevo, 1998, str. 32.
[16] Vidi: El-Fejruzabadi, Tenvirul-mikbas min tefsiri Ibni Abbas, Bejrut, 1992, str. 653.
[17] El-Kehf, 65.
[18] Er-Rahman, 1-2.
[19] El-‘Alek, 4.
[20] Dželaluddin Rumi, Mesnevija, (preveo: Velid Imamović), tom III, Sarajevo, 2004, str. 73.
[21] El-Bekare, 32.
[22] Vidi: Jahja b. Husejn eš-Šedžeri el-Džurdžani (u. 499/1105.), El-Emali el-hamisijje, hadis broj 451.
Comments