U fokusu

Kako su jufke postale kore?

MELIHA TERZIĆ, prof. bosanskog jezika i književnosti

Riječi bi nam morale biti skupe. Da ih se ne lišavamo olahko, da ne bogatimo pasivni rječnik, da riječi ne guramo u jezičke škrinje (za zamrzavanje) iz kojih skoro da ih više i ne vadimo. Istina, kako iz naših života nešto odlazi, tako se iseljavaju ili umiru i riječi. S nekim predmetima koji izlaze iz upotrebe, a ne izlaze iz upotrebe samo predmeti, odlaze nepovratno. Nema više divanhana, ne divanimo; nema više taraba, volimo skuplje, ljepše ograde gdje god ograđujemo; nema lavora (leđena), bardaka i testija, zatrpani smo se raznim zamjenama. To još i nije tužno, ali jeste i tužno i znakovito da sve rjeđe dopre do uha (duše!): ćudoređe, uviđavnost, čast, snebivanje, čuvanje emaneta i hatera, tankoćutnost…

Ako ćemo o siromašenju aktivnog rječnika, možemo i o nekim divnim riječima koje baštinimo iz slavenske kolijevke, s izvora. Dobar primjer je riječ mater. Pored mehkih, nježnih riječi mama, mati i majka, mater je imala mjesto i dodatnu težinu, u nekim životnim situacijama pogotovo:

Samo ti, od sve djece, ličiš na mater.

O tome moraš s materom porazgovarati, samo ona ti može reći.

Možda izgleda da bogatimo rječnik kad usvajamo neke riječi za kojim, ustvari, posežemo bez dovoljno razmišljanja. A bude tu svega. Sad, kad nema televizije bez kuhara i kuhanja, mnogi kuhaju pred našim očima ali i ušima, useliše nam se riječi koje zvuče i ružno i strano. Zar mogu naše svilene prozirne jufke da budu kore? Kore ne idu ni u kolač, ne mogu kore biti ni dva sloja kadaifa u filovanom kadaifu. One krhke vlati od tijesta kao da uopće nemaju težinu, lebde nam pod rukama, a kaže pristojna žena domaćica: Prva kora kadaifa u tepsiju, pa fil, pa gornja kora kadaifa… Zar temeljac (odmah se u svijesti pojavi kamen temeljac), a fond pogotovo, nije mesna voda? Ne ni supa, nego mesna voda. Mi nikad nismo supu dodavali u jela.

Rekosmo ne može i ne ide tako s riječima, a možda nema dana da nam neko nešto slično ne gurne u uho kao oštru slamku. Koliko je uopće našeg razmišljanja o značaju riječi? O tome da se rječnik najpouzdanije bogati čitanjem? Ko još upotrebljava one divne naše poslovice, aforizme, stihove, da začini govor?

Je li možda smiješna i suvišna rasprava o ljepoti riječi, o tome da neke i zvuče i znače, da mirišu i miluju, ranjavaju, šibaju i obaraju s nogu? Jezičari rekoše da i sam glas u riječi u tom smislu nešto znači: ž u nož i bodež da je ubojito; z u zmija i zlo opasno. Istina, ima neko drugo ž u riječima nježnost i pažnja. Glas h u lahor je lahko, a u mehlem ljekovito, zar ne?

Izgubili smo (se), nema nekih naših riječi, skoro toliko mnogih nema kao da nisu nikad ni postojale.

Osluhnuti treba Aliju Isakovića. On govori o tome koliko je naš jezik naša zvučna domovina. „Kada čujete da neko kaže: Nazuj čarape, obuj cipele, obuci odijelo, ustakni kapu!; kada vaš sagovornik kaže: Kosa se izmiva, lice umiva, ruke peru, tijelo kupa; kada neko zapjeva: Nit sam Džennet nit džennetska hurija!; kada vam se neko povjerava: Neću s njime kahvenisati, ja sam obrazli; kad sirotica, posvojče, sažme svoj život u rečenicu: Nisam ni gladovala, ni golovala!, to nije samo leksika, to nije samo stil!“ Samo u ovoj šačici rečenica stoji bar pet-šest onih riječi koje više nemamo. Kako smo ih pogubili?

Ima riječi koje možemo voljeti, i onih koje nam nisu drage. Jedan naš intelektualac provuče, nekidan, kroz razgovor na izvanjezičke teme kako ne voli riječ zagrižen. Zašto ne? Sve je bolje od nehajanja, otuđenosti, površnosti i, naravno, neznanja!

 Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 47. maj, 2014. godine.

Comments

Comments are closed.