U fokusu

Ja, mali vrabac sivi, svjedočim

AMINA ĐULOVIĆ

Letim.

Na tren zaboravih sve što sam vidio.

Kako je lijep ovaj svijet! Vjetar mi savija krila, a ja se prepuštam.

Zatvaram oči.

Napadaju me užasne slike. Možda bar na tren opet zaboravim ono što sam vidio. Neću moći. Ne mogu. Otvaram oči i spuštam se na najbližu granu.

Ja, vrabac mali sivi, svjedok sam strašnog djela što ljudska ruka učini i srce i glava zaboravi. Je li srce uopće bilo tu? A glava?

U životinjskom svijetu nije zapamćeno ono što ljudi ovdje čine, na ovoj lijepoj zemlji bosanskoj koja je godinama natapana krvlju nevinih i preoravana za šehidska mezarja.

Ali, ove jame?! To nisu mezarja.

Ja, vrabac mali sivi, skakućem s grane na granu. Nemam mira. Pred očima mi slike nevinih ljudi, ubijenih. Njihova tijela još topla, tu ispred mene. Dovode i druge.

Čuju se pucnji i ja poletim. Bježim, bježim, bježim. Ne mogu gledati. Čujem šum iza sebe. Bijela golubica uplašena proleti. Veli mi da ovdje nema više povratka, nema tu života, ni laste se neće vraćati. A ja se vraćam, nešto mi ne da da odem.

Sjedeći sam na grani, pored masovne grobnice Tomašica, kako će to ljudi nazvati kasnije, shvatio sam da je mene Bog ostavio da skakućem po ovim granama, da ostanem s njima, da ne budu sami, da budem svjedok na Onom svijetu, na Sudnjem danu.

Ja, mali vrabac sivi, znam ono što drugi ne znaju, vidio sam ono što drugi nisu i cvrkućem, govorim ono što drugi neće.

Tih dana čuo sam buku na maloj uzvisini iznad sela. Moja radoznalost ne dade mi mira, te poletim da vidim ko to prekida tišinu šumice, tamo na rudarskom kopu. Sretoh crnog gavrana koji mi reče da su izmučene ruke nekolicine Bošnjaka sakupljale i u kamion smještale tijela ubijenih na području Bišćana. Dva kamiona bila su spremna za transport, a putem su ubacivali i druga tijela na koja nai|oše. Zamotavali su ih u deke. Kada bi kamion bio pun, krenuo bi ka krajnjem odredištu, ali on, crni gavran, nije išao tamo. Kamion je zastao iznad iskopane rupe i istresao svoj teret. Teret?!

Bože, kako je to okrutno!

Gledam ukočenu ruku koja se pomalja ispod deke „ambasadorke“. Na jednom prstu je zlatni vjenčani prsten. Ta žena je nekome bila supruga. Možda je imala i djecu. Gdje su njena djeca? Da li su i oni tu, zamotani u neku „ambasadorku“?

Ja, mali vrabac sivi, trebalo je da živim najviše tri, pet, možda četiri godine, ali meni Bog dade života kako bi mi se srce smirilo onoga trena kad prona|oše to tužno mjesto. Sada se tamo opet čuje zvuk mašina, ali sada jedno po jedno vade tijela koja prije dvadeset jednu godinu tu ostaviše. Ne znam kako bih ih nazvao. Ne, to nisu ljudi, a preblago je da kažem da su neljudi, tu je cijelo čovječanstvo poraženo.

Svakoga jutra sam tu.

Brojim jedno po jedno tijelo. Moje malo srce nije moglo dugo brojati.

Šta još u utrobi kriješ, zemljo?

Neki poseban miris svjedoči o tijelima. To je miris nevino ubijenih. Tako miriše opomena svima nama da ne zaboravimo. Ja nisam zaboravio i ja ću da svjedočim pred Onim Koji pravedno sudi. Mirisi su nevidljivi putnici nepreglednih prostranstava. Ovaj miris, miris s masovnih grobnica, nisam prvi put osjetio ovdje. To je miris koji se može osjetiti širom ove zemlje, a meni je poznat s Jakrine kose; bio sam i na Hrastovoj glavici kod Sanskog Mosta, pa i kod jame Lisac.

O, kako bih volio da Bošnjaci shvate kako je taj miris važan podsjetnik i putokaz za njihovo dalje preživljavanje i život na ovom tlu.

Ne smiju zaboraviti!

Ponavljam im to svaki dan, ali me ne čuju.

Ja, mali vrabac sivi, dok letim iznad zemlje i ljudskih glava, gledam uplakanu majku, gledam djecu, sinove, kćeri, gledam tužna lica onih koji izgubiše svaku nadu u susret s voljenima na ovom svijetu. Zeleni tabuti nižu se jedan pored drugog. Dženaza je klanjana u tišini a tabuti nježno spušteni u kabure. Hiljade onih koji podigoše svoje ruke u Kozarcu, učeći Fatihu za dvije stotine osamdeset tri žrtve, svjedoci su, kao i ja. Krajina je živa rana u srcima preživjelih.

Da li će ljudi opet sve zaboraviti?

Da li će, zaokupljeni nekim drugim brigama, zaboraviti na nevino ubijene?

Da li će osuditi one koji su šutjeli i ovo mjesto, Tomašicu, godinama sakrivali?

Pitanja je mnogo, a odgovora nema.

Ipak, moje malehno srce sada lakše kuca. Miran sam i iščekujem da i ja preselim na Bolji svijet i tamo sačekam dan u kojem će svi razumjeti jezik kojim govorim. Tamo ću kazati šta sam vidio, kazati šta se desilo. Ali, plašim se da će neka druga ptica, nakon mene, doći da posvjedoči kako su Bošnjaci, i pored svega što im se desilo, ostali slijepi i gluhi.

Plašim se da neki drugi mali sivi vrabac ne posvjedoči nova ubijanja i nove masovne grobnice.

(Zapisano nakon posjete Tomašici, 12. 11. 2013. godine.)

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 48. august, 2014. godine. 

Comments

Comments are closed.