Tema broja

Između Neba i Zemlje

AZRA HASANOVIĆ, prof. religijske pedagogije

CE27HE27OE27NE26PE25SE24 CaE25KE24ClE24NaE24MgE24FeE 23FE23
ZnE22SiE22CuE21BE21IE20Sn E20MnE20SeE20CrE20NiE20MoE1 9CoE19VE18

Ovo je čovjek. Tačnije, „humana molekula“. Ova formula od 26 elemenata koji su aktivno funkcionalni u sastavu ljudskog tijela, atomska je definicija osobe, postavljena u okviru humane hemije. Humana hemija je studija o reakcijama između ljudi, a njeno centralno stajalište je definiranje osobe kao humane molekule, termina skovanog od strane francuskog filozofa Jean Salesa još davne 1789. godine. On je u svojoj „Filozofiji prirode“ zaključio kako su ljudi molekule nastale tokom vremena od atoma zemlje putem „velikog procesa“. 

Kao i sve ostale molekule, mogli bismo reći. Naučnici procjenjuju da se sva materija u cijelom svemiru sastoji od 74% atoma hidrogena, 24% helijuma, s malim količinama oksigena, karbona, i drugih elemenata. Nebo, zemlja, čovjek, biljka, u svojoj materijalnoj suštini samo su različite kombinacije različitih vrsta i omjera ovih atoma. I, ne samo to, već je i sama „organizacija“ materije ponekad zapanjujuće slična. Jedan elektron, jedna nervna ćelija u mozgu i jedna skupina galaksija nevjerovatno nalikuju jedni na druge. Još su drevni Grci u svojoj neoplatonskoj šemi makrokosmosa i mikrokosmosa vidjeli iste obrasce koji se ponavljaju na svim nivoima kosmosa, od najvišeg razmjera univerzuma – makrokosmosa, sve do najnižeg subsubatomskog ili čak metafizičkog nivoa – mikrokosmosa.

Allah, dželle šanuhu, kaže: Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A, zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten? (Kur’an, 41:53.) Univerzum je, uprošteno rečeno, sveukupnost poznatih ili očekivanih objekata i fenomena u svemiru. Samo dio koji uz pomoć jakih sprava možemo vidjeti, prema najboljim procjenama, zauzima prostor promjera oko 880.000.000.000.000.000.000.000.000 metara (8.8 x 1.026). Prema definiciji, mi smo centar tog dijela svemira, ali je potpuno nepoznato gdje se to „mi“ nalazi u univerzumu kao cjelini. Relativno gledano, naš Sunčev sistem u toj cjelini zauzima manje mjesta od zrna pijeska u Sahari. I, dok golim okom, po noći, možemo vidjeti oko 3.000 zvijezda, manjim teleskopom može ih se vidjeti 100.000, a njihov stvarni broj u našoj galaksiji Mliječnoj stazi, prema zadnjim proračunima, iznosi oko 100 milijardi. Procjenjuje se da 100 milijardi galaksija, koliko ih najmanje ima u vidljivom univerzumu, sadrži oko 10 milijardi triliona zvijezda, 1.022 ili čak 1.024.

Ipak, to je još uvijek manje od broja atoma u ljudskom tijelu. U mikrokosmosu ljudskog tijela, ima oko 7×10^7 atoma. Sačinjava ga oko 10 triliona ćelija, a okružuje i naseljava oko 100 triliona bakterija. Svaki od 100 milijardi neurona u našem mozgu spojen je s drugim neuronima i do 40.000 pojedinačnih veza (sinapsi), što njihov broj čini skoro jednakim broju zvijezda u spoznatom svemiru. Svake minute, u našem tijelu odumre i nadomjesti se novih 300 miliona ćelija. Tako, naprimjer, tokom prosječnog životnog vijeka, naše tijelo uništi i izgradi koštanih ćelija koliko bi bilo dovoljno za cijelih 12 novih kostura. Ljudsko srce u prosjeku napravi 100.000 otkucaja svakoga dana, šaljući milijarde krvnih ćelija „upakovanih“ u 8.000 litara krvi, kroz mrežu krvnih sudova dugačku 100.000km, na put jednak trećini razdaljine između Zemlje i Mjeseca. Kada bismo tu mrežu „razvukli“, mogli bismo njome opasati Zemlju 2,5 puta. Kada bismo, pak, „razvukli“ svoje DNK lance, mogli bismo njima premostiti razdaljinu od Zemlje do Mjeseca i nazad, i to 8.000 puta. Ili, pak, 70 puta otputovati do Sunca i vratiti se nazad.

Ipak, činjenice i zakoni prostorno-vremenskog okvira ovoga svijeta su neoborivi. Čovjek jest skupina precizno odabranih i na tačno određeno mjesto u svemiru precizno raspoređenih atoma. Ali, je li samo to čovjek? „Je li život samo aktivnost ugljenika i raznih drugih molekula? Neko vrijeme živimo i onda idemo pod zemlju. Ne, život nije tek slučajni bioprodukt zakona fizike“, tvrdi Robert Lanza, američki doktor i jedan od najcjenjenijih naučnika današnjice.

„Zašto upravo vi živite na ovoj maloj planeti koju grije toplo sunce i na kojoj rastu stabla kokosa? I zašto baš u ovome trenutku historije svemira? Površina Zemlje se ohladila, ali nije nam prehladno. Nije nam ni prevruće; srećom Sunce nije toliko jako da spali Zemljinu površinu. Čak i ako privremeno na stranu stavimo činjenicu da smo sada i ovdje, vjerojatnost da fizički zakoni i događaji slučajno dovedu do upravo ovakve situacije su manji od 1 naspram 100.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000. Jednaki otprilike tome da upravo vas izvuku na svakoj lutriji koja se ikada dogodila”, objašnjava Lanca. On je začetnik teorije biocentrizma, koja sam život stavlja na centralno mjesto bitka, realnosti i univerzuma. „Život je taj koji stvara univerzum, a ne obrnuto.“ Ono što vidimo ne bi bilo tu da nije naše svjesti, naša svjest daje smisao svijetu. Lanca tvrdi da ljudi vjeruju u smrt, jer su naučeni “da svi moraju da umru”, odnosno, naša svijest povezuje život s tijelom, a znamo da tijela umiru. No, iako su naša tijela predodređena da budu uništena, naša svijest, osjećaj života, “Ko sam ja?”, zapravo, jeste oblik energije od 20 vati koja kontroliše mozak, i koja ne nestaje nakon smrti, već se prenosi s jednog svijeta na drugi. Tako biocentrizam, na suprotnom kraju čisto organske definicije čovjeka, tvrdi da je čovjek, zapravo, svijest izvan koje ništa ne postoji.

No, sve to „otkrivanje tople vode“ doima se pomalo uzaludnim jer je Allah, dželle šanuhu, još prije 14 stotina godina, vrlo jasno i precizno definisao svoju kreaciju čovjeka: Allah je nebesa i Zemlju i ono što je između njih u šest vremenskih razdoblja stvorio, a onda svemirom zagospodario; vi, osim Njega, ni zaštitnika ni posrednika nemate, pa zašto se ne urazumite? On upravlja svima, od neba do Zemlje, a onda se sve to Njemu vraća u danu koji, prema vašem računanju vremena, hiljadu godina traje. To je onaj Koji zna i nevidljivi i vidljivi svijet, Silni i Milostivi, Koji sve savršeno stvara, Koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače − a potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine, zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne − i On vam i sluh i vid i pameti daje − a kako vi malo zahvaljujete! (Kur’an, 32:4-9.) Dakle, čovjek je i tijelo, i duša, i spoznaja, i svijest i um, savršeno utemeljen u besprijekornim zakonitostima stvorenog svijeta. Ljudi, skloni ovoj vrsti nezahvalnosti o kojoj Allah, dželle šanuhu, govori u navedenom ajetu, nerijetko su usmjereni upravo na rušenje tih zakonitosti, na bijeg iz okvira ovosvjetskog postojanja, na spoznaju nespoznatljivog. Tako pomenuti biocentrizam, naprimjer, uvodi postojanje mnoštva paralelnih univerzuma u kojima istovremeno postojimo u svim zamislivim varijantama. Prostor i vrijeme samo su oruđa našeg uma kojim se koristimo kako bismo sve povezali. Prošlost, sadašnjost, budućnost, svijet, univerzum, ništa od toga istinski ne postoji izvan naše svijesti.

Ipak, izaći izvan okvira vremena i prostora, izvan zacrtanih, strogih ograničenja, krajnjih granica mikrokosmosa i makrokosmosa, nemoguće je. Allah, dželle šanuhu, kaže: O, družine džinova i ljudi, ako možete da preko granica nebesa i Zemlje prodrete, prodrite, moći ćete prodrijeti jedino uz veliku moć (Kur’an, 55:33.) I, doista, nakon hiljada i hiljada godina skupljanja znanja, umijeća i „moći“, ljudi su uspjeli preći neke granice u okviru fizičkog svijeta. „Popeli“ smo se na nebesa, dospjeli na Mjesec. Ali preći granice fizičkog, ući u neke potpuno druge dimenzije, to je nemoguće učiniti. Da se oslobodi okova vremena i prostora bilo je dopušteno samo jednom čovjeku u cjelokupnom ljudskom rodu − Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.

Šejh Hišam Kabani o tome kaže: „Ibrahimu, alejhisselam, pokazano je kraljevstvo Nebesa i Zemlje. Musa, alejhisselam, nije vidio ovo kraljevstvo, ali je mogao čuti Allaha, dželle šanuhu, i razgovarati s Njim na brdu Sinaj. Iako su vid Ibrahima, alejhisselam, i sluh Musaa, alejhisselam, prešli granicu fizičkog svijeta, njihova tijela su ostala na Zemlji, podređena fizičkim zakonima. Međutim, Allah, dželle šanuhu, učinio je da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, uđe u duhovnu dimenziju potpuno, svojim čulima, sviješću i tijelom, potpuno oslobođen okova vremena i prostora i svih fizičkih zakona ovog svijeta.“ Desilo se to u formi jedinstvenog događaja u historiji ljudskog roda – Israa i Miradža. U tom smislu, Isra i Miradž su najvažniji događaji u cijelom Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, životu, ali i u životu čovječanstva općenito.

Iako Isra i Miradž posmatramo kao jednu cjelinu, radi se, ustvari, o dva različita putovanja, ili, bolje rečeno, o dvije etape jednog putovanja, horizontalnoj od Mekke do Jerusalema, što predstavlja Isra, i vertikalnoj iz Jerusalema do supersvemira i Božije blizine, što čini Miradž. Iako se radi o, kako smo već rekli, dva dijela jednog putovanja, Allah, dželle šanuhu, o njima govori na dva različita mjesta u Kur’anu. Isra se spominje u prvom ajetu 17. sure Kur’ana, koja i sama nosi naziv El –Isra (Noćno putovanje):

Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog (Mesdžidul-harama) u Hram daleki (Mesdžidul-aksa), čiju smo okolinu blagoslovili, da bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On je, uistinu, onaj koji čuje i vidi. (17:1.)

O Miradžu, Kur’an govori u 53. suri, suri En-Nedžm, u prvih 18 ajeta: Tako Mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s pravog puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome, to je samo Objava koja mu se obznanjuje, uči ga Jedan ogromne snage, razboriti, koji se pojavio u liku svome na obzorju najvišem, zatim se približio, pa nadnio − blizu koliko dva luka ili bliže − i objavio robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio?

On ga je i drugi put vidio, kod Sidretul-muntehâa kod kojeg je džennetsko prebivalište, kad je Sidru prekrivalo ono što je prekrivalo, pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, vidio je (Muhammed, alejhisselam) najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara. (53:1-18.)

Promišljajući o ovome, i zašto se i o miradžu ne govori u suri el-Isra, u suri Noćno putovanje, kada se zapravo radi o dva uzastopna povezana događaja, učenjaci su došli do zaključka: Samo putovanje od Mekke do Jerusalema desilo se po noći. Zemlja koja je loptastog oblika, uvijek je samo jednim svojim dijelom okrenuta prema Suncu, a suprotni kraj Zemlje je zatamnjen svojom vlastitom sjenkom. Tako je noć, zapravo, samo sjenka koja se proteže do određene visine. Zemlja ne može zaklanjati sunčeve zrake iza te dužine, tako da tama koju zovemo noć ne postoji izvan Zemlje. U tom smislu je i putovanje, koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastavio iznad Zemlje bilo po svjetlosti Sunca, po danu, a kasnije i izvan naše galaksije. Zbog te preciznosti se o Miradžu ne govori kao o noćnom putovanju. Cijelo to zemaljsko i izvanzemaljsko putovanje trajalo je samo nekoliko trenutaka, ili, kako se u predajama bilježi, toliko da se mjesto na kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ležao nije uspjelo ohladiti između njegovog odlaska i povratka s puta.

Te noći, 27. noći redžeba, jedanaeste godine njegovog poslanstva, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, boraveći pored Kabe, u hidžru, polahko je tonuo u san. U stanju između sna i budnog stanja, primijetio je da se nebeski svod otvara i da mu se Džibril s grupom meleka približava i budi ga. Odnijeli su ga do vrela Zemzem, gdje su mu otvorili prsa, isprali srce zemzemom, a onda je Džibril donio posudu napunjenu mudrošću, vjerovanjem i znanjem, te cjelokupan njen sadržaj izlio u njegova prsa i ponovo ih zatvorio. Zatim je Džibril pred njega doveo jedno posebno biće koje ne pripada našem svijetu, bijelo, s krilima, „veće od magarca a manju od mazge“, i rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da se popne na njega.

Ovo biće je burak. U arapskom jeziku burak upućuje na munju ili snop svjetlosti. Upravo je svjetlost najbrže putujući entitet našeg svijeta. Brzina svjetlosti je najveća moguća brzina koja u vakuumu iznosi 299.792.458 metara u sekundi, odnosno preko 1 milijardu km/h. Za 0.0000033 sekundi, svjetlost pređe 1 kilometar. Od Mjeseca do Zemlje, svjetlost stigne za 1,3 sekunde, a za 8,32 minute od Sunca. Nije li pravo čudo da je prije više od 14 stoljeć a, kada ljudi nisu imali pojma o takvim karakteristikama svjetlosti, biće kojim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao na svoje noćno putovanje nazvano baš burak, imenom u potpunosti zasnovanom na njegovoj izvanrednoj brzini.

I, zaista, krećući se brzo poput svjetlosti, burak ga za tren dovede u 1.215,2km udaljen Jerusalem. Izvanrednost ovog događaja potkrepljuje činjenica da je brzina svjetlosti praktično nedostižna. Ubrzanje koje bi čovjeku bilo potrebno da je postigne uništilo bi ga. Čak bi i astronauti, zaštićeni svemirskom letjelicom i svom drugom opremom, bili sprženi zbog prekomjernog zračenja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u Jerusalem je stigao netaknut.

Tu, u Mesdžidul-aksau, na njega je čekao najveličanstveniji džemat u historiji čovječanstva, džemat svih prijaš njih Božijih poslanika. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bi određen da im predvodi namaz. Ovaj čin tumači se kao ozvaničenje njegovog položaja predvodnika među svim Božijim poslanicima, kao i njegovo preuzimanje duhovne vlasti nad Svetom zemljom.

Kad ponovo ostade sam s Džibrilom, on pred njega stavi test koji je trebalo da potvrdi spremnost za nastavak ovog veličanstvenog putovanja. Ponudio mu je da izabere čašu punu mlijeka ili čašu punu vina i njome ugasi žeđ. Božji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uze čašu s mlijekom, a Džibril mu reče: „Izabrao si fitret, prirodnu vjeru, izvornu srž cjelokupne egzistencije i prirodni put ka plemenitosti u svakom pogledu. Da si uzeo ovu drugu čašu, tvoji bi sljedbenici i tvoj narod pošli krivom stazom.”

Potom se uzdigoše s planete Zemlje i vinuše u nebeske sfere, izvan vremena i prostora, čime započe druga etapa ovog jedinstvenog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, putovanja – –Miradž.

Džibril je vodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kroz svih sedam nebeskih sfera, a u svakoj od njih Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, surete se s nebeskom formom prijašnjih Allahovih vjerovjesnika. Na prvom Nebu vidje Adema, alejhisselam, na drugom Jahjaâ i Isaâ, na trećem Jusufa, na četvrtom Idrisa, na petom Haruna, na šestom Musaâ, i na sedmom Ibrahima, alejhisselam, koji bijaše naslonjen na Bejtul-ma’mur, veličanstveni Hram na nebesima u koji svaki dan uđe 70.000 potpuno drugih meleka. Svi vjerovjesnici mu izrekoše dobrodošlicu govoreći: “Dobro došao, dobri poslaniče i dobri brate!” Iza toga je Božijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pokazan Džennet o kojem kasnije reče: „Dio Dženneta veličine jedne trepavice bolji je od svega nad čim Sunce izlazi i zalazi. A kad bi se jedna žena džennetskog naroda pojavila pred narodom zemaljskim, ona bi svojim svjetlom i mirisom ispunila prostranstvo između nebesa i ove nizine.” Potom je nastavio svoje uzdizanje, do krajnje granice, Sidretul Muntehaa, Drveta lotosovog Kraja Najdaljeg. Et-Taberani o tom mjestu kaže: “Sidra je ukorijenjena u Božijem prijestolju i ona označava kraj znanja svakog znalca, meleka ili vjerovjesnika, i sve iza njega jeste tajna, nepoznata svakom osim Bogu.“ Na tom Vrhu svih svjetova, Džibril se pokaza u svom pravom veličanstvenom obličju. Sidra je bila krajnja granica do koje je on mogao doći. Tada Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sam nastavlja svoje uzdizanje do Mjesta savršene i nedostižne svetosti, do krajnje blizine, do susreta s Allahom, dželle šanuhu.

Jedan od velikih učenjaka kur’anske egzegeze El-’Ala’i je rekao: “U noći Uznesenja, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koristio se s pet različitih „prijevoznih sredstava“. Prvo je bilo burak, stvorenje s krilima koje ga je prenijelo iz Mekke u Jerusalem. Prema nekim predajama, burak ga je nastavio nositi sve do zemaljskog neba, a prema drugim, između Mesdžidul-aksaa i zemaljskog neba pojavile su se svjetlosne merdevine koje su ga neslućenom brzinom uzdigle ka nebu. Treće „prijevozno sredstvo“ bila su krila meleka koja su ga odnijela sve do sedmog neba. Četvrto su bila krila Džibrilova, koja su ga nastavila uzdizati do Sidretul Muntehaa. Peto „vozilo“ bilo je zeleni tepih/zeleno uzglavlje Refref, na kojem je donesen do blizu koliko dva luka ili bliže, Kabe kavsejni.“ Tokom Miradža, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaustavio se na deset postaja: na sedam nebesa, kod Sidret el-Muntehaa, na mjestu gdje se čuje škripa pera kojima meleci zapisuju ljudska djela, i, na kraju, kod Allahovog, dželle šanuhu, prijestolja. Na ovom mjestu su Božijem Poslaniku poklonjeni slijedeći Božiji darovi: posljednja tri ajeta poglavlja Bekare u kojima je predskazano da su našle kraj sve muke i nevolje koje su stizale islam; obećanje Dženneta onima koji su bili Muhammedovi sljedbenici, a Bogu nisu pripisivali druga; šefa’at za vjernike i namaz.

Kad se spuštao s ovim Božijim darovima, Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi upitan od Musaa, alejhisselam, o onome šta mu je Bog naredio. Kad mu on odgovori da mu je naređeno 50 namaza dnevno, Musa mu reče: “Ja sam iskušao Izraelićane. Tvoj narod to neće moći podnijeti. Vrati se pred Veličanstvo Svemogućeg i olakšaj ove farzove.” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vratio se i Svemogući mu je snizio broj namaza, ali ga je Musa ponovo istim riječima vratio natrag. Božiji poslanik, slušajući savjet Musaa, alejhisselam, vraćao se sve dok se, kako kaže, nije zastidio svog Gospodara Koji je broj namaza smanjio sa 50 na 5, i to „Pet namaza u toku dana i noći, a za svaki obavljeni namaz bit će nagrada kao da je klanjano deset namaza!“ Interesantno je i to što je baš Musa, alejhisselam, a ne Ibrahim, alejhisselam, pored kojeg je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije prošao, savjetovao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da traži od Gospodara da mu smanji broj obaveznih namaza. Jer, dok su drugi poslanici imali problema s nevjernicima, Musa, alejhisselam, najviše muka je vidio zbog vjernika, zbog nezahvalnog i drskog naroda Benu Israilskog kojem je on bio poslan.

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objelodanio svoj Isra i Miradž mekkanskoj javnosti, to je bilo toliko neprihvatljivo da su, čak i neki koji su prihvatili islam, odbili da mu povjeruju. Upravo tada, Ebu Bekr, svojom izjavom Ako Muhammed tako kaže, onda je to istina, zaslužio je titulu Es-Sidik (Iskreni). I danas je Miradž nepojmljiv ljudskom umu i prvenstveno pitanje imana. „U svoj svojoj nadnaravnosti, to je učvršćenje za one čija su srca sklona istini i pravom vjerovanju, dok je za kolebljive i one čija su srca bolesna, prepreka i put do zablude.” Međutim, ko ne vjeruje u događaj Miradža, ne može se nazivati muslimanom.

Govoreći o psihološkom značaju Israa i Miradža, šejh Imran Husein ističe: „Bila je to 11. godina njegovog poslanstva i 52. godina njegovog života. Iza njega su bile godine teških iskušenja, godine sveopćeg bojkota, onda smrt njegove voljene supruge hazreti Hatidže, a potom i smrt amidže Ebu Taliba. Ne treba zaboraviti da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u ličnostima tih dviju osoba imao neizmjernu podršku i zato je zbog bola za njima tu godinu nazvao Godinom žalosti. Većina njegovih sljedbenika, zbog mušričkih progona, nalazila se u Abesiniji, tako da je smrću supruge i poglavara roda ostao i bez posljednje podrške, a napadi mnogobožaca postajali su sve žešći. Onda se desio i najmračniji dan njegove poslaničke misije, možda i njegovog života, dan kada je ušao u Taif, s nadom da će izvući neki oblik podrške od Benu Saad bin Bekra, plemena u kojem je živio sa svojom dojiljom Halimom, i drugih plemena iz tog grada, dakle, potpore koja bi ublažila njegov položaj ozbiljne nesigurnosti. Plemenske starješ ine ne samo da mu nisu dozvolile da im se obrati već su naredili ženama, djeci i uličnim propalicama da ga kamenjem potjeraju iz grada. U tim trenucima, dok je krv curila iz njegovih rana, a srce bilo usamljeno i preplavljeno tugom, s neprijateljima koji sve više stežu omču oko njega, činilo se da je kraj na vidiku. Tada, sakriven ispod lišća loze, molio je svog Gospodara: „Bože, Tebi se žalim na slabost svoju, nemoć svoju i svoju slabost pred ljudima. O, Najmilostiviji, Ti si Gospodar slabih! I Gospodar moj! Kome ćeš me povjeriti? Nekom strancu dalekom koji će me zlostavljati? Ili neprijatelju nekom kojeg si ojačao protiv mene? Ali, ako Ti nisi ljut na mene, ne brinem se. A milost Tvoja meni jest prostrana! Utočište tražim u svjetlu lica Tvog, kojim su obasjane sve tmine, i sve na svijetu ovom i budućem ispravno uređeno, da Ti na me gnjev svoj ne spustiš, ili da me ljutnja Tvoja ne snađe. Pa, ipak, Tvoje je da koriš sve dok ne budeš zadovoljan. Nema ni snage ni moći osim od Tebe.“ I upravo u to vrijeme, ni prije ni kasnije, desilo se njegovo veličanstveno putovanje, desio se miradž. A on je označio prekretnicu njegova poslanstva. Četiri i po mjeseca nakon miradža, plima nevolja je počela da se povlači i osiguran je put kojim će se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i muslimani spasiti mekkanskih opasnosti. Put se otvorio prema Medini u vidu prve zakletve na Akabi. Kroz godinu dana, desila se i druga zakletva na Akabi, a tri mjeseca nakon nje, i Hidžra (u Medinu), potom formiranje muslimanske države u Medini s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kao vrhovnim autoritetom, potom pobjeda na Bedru, Hudejbiji, te osvajanja Mekke osam godina nakon Hidžre. I kao što su Isra i Miradž označili prekretnicu u poslaničkoj misiji, odredili su i psihologiju pozivanja u islam, koja vjernicima stavlja u obavezu da ostanu istrajni u svojoj misiji, uprkos svim nevoljama, i bez obzira koliko dugo kušnje traju, i da budu nepokolebljivi i strpljivi dok Božija intervencija ne ucrta kurs pobjede.“

Šejh Ahmed Abdurešid naziva ovo Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, Putovanje krajnjim iskustvom ihsana: Biti prisutan u Božijoj prisutnosti. „I dok mi, obični ljudi, ne možemo očekivati takvu vrstu iskustva, možemo otvoriti naše oči i naša srca i tražiti prisutnost Allaha, dželle šanuhu, u našem životu. I baš kao što se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otvorio za znakove Allahove, dželle šanuhu, prisutnosti, i mi se moramo otvoriti. Kako ćemo to učiniti? Odgovor leži u frazi „ke ene“ („kao da“). Robujte Allahu kao da ga vidite… Iako ne možemo vidjeti Allaha ovim dunjaluč kim modelom očiju, možemo vidjeti Njegove znakove. A ti znakovi se najbolje čitaju srčanim okom. Sposobnost gledanja srčanim okom se povećava kako se pove- ćava naša ljubav prema Allahu, dželle šanuhu, i naša međusobna ljubav. Kroz srčane oči, kroz ljubav, prema svijetu se odnosimo drugačije, nego kada reagujemo samo našim intelektom, razlozima ili emocijama. Naša sposobnost da budemo svjesni Allahove prisutnosti u svakom trenutku, a On nam je bliži od žile kucavice, tiče se našeg srca i toga kako se osjećamo u odnosu na Njega i Njegovo stvaranje. Voditi vanjski život potpuno uronjen u osjećaj kao da vidimo Allaha, dželle šanuhu, to bi trebalo da bude naš cilj. Stalnim zikrullahom, obraćanjem pažnje i oslanjanjem na Allaha, dolazimo sve bliže tom cilju. Kada svoje srce hranimo dovama, zikrom, razmišljanjem o Allahovim blagodatima, onda se ono prirodno počinje okretati prema Allahu, a tada se u njemu, kao u ogledalu, počinje reflektovati Istina. Ako želimo shvatiti da smo u Allahovom prisustvu, ako želimo praktikovati ihsan, produbiti naš iman, naše vjerovanje i islam, svoju pokornost, mir i sigurnost, onda moramo voditi računa. Moramo voditi računa o učenju, o svojim učiteljima, o svom poslu, moramo paziti kako govorimo, kako se ponašamo, kako se predstavljamo. Moramo se truditi da svoje duhovne napore prenesemo u ton svog glasa, svoje namjere, u značenje svojih riječi, u način kako slušamo i kako dajemo do znanja da smo čuli. Ne smijemo samo govoriti o tome kako se treba ispravno ponašati, već moramo aktivno živjeti lijep adab. Moramo odrediti vrijeme za razmišljenje o Allahovim blagodatima, za učenje Kur’ana, moramo činiti više dova. Moramo oplemeniti svoje stavove, svoje reakcije, način na koji se odnosimo prema drugim osobama, način na koji se selamimo, način na koji obavljamo svakodnevne poslove. Allah ne zahtijeva od nas da moramo biti alimi, učenjaci, da moramo biti hafizi, šejhovi, učitelji. Jedina stvar koju traži od nas je da mu iskreno robujemo, da vidimo Njegove znakove i da ga spominjemo. Sjećajte se vi Mene i ja ću se sjetiti vas… (2:152.)

Pronalaženje ispunjenja, zadovoljstva, sreće i mira, nisu krajnji ciljevi života. Oni su nam već tu, nadohvat ruke, ukoliko činimo ono što nam je dato da činimo. Zadovoljstvo i ispunjenje je lahko postići ukoliko u našim srcima postoji ljubav, ukoliko se pokoravamo Allahu, dželle šanuhu, kada se trudimo da bolje služimo Allahu, dželle šanuhu, time što ćemo bolje služiti Njegovim stvorenjima, što ćemo nastojati svaki trenutak svog života pretvoriti u ibadet.

U namazu, jedinom islamskom propisu koji nije objavljen putem Objave, već direktno od Allaha, dželle šanuhu, sadržan je podsjetnik na ovo nadnaravno Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, iskustvo, jedinstveno u historiji ljudskog roda. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da je namaz miradž vjernika, to jest, mogućnost svakog vjerniku da putem njega, svojom dušom i sam prodre u neslućene visine univerzuma, fizičkog i duhovnog i stigne u Allahovu blizinu. Mogućnost je to, počast i ogromna odgovornost kojoj treba pristupati s najvećom pažnjom, ushićenjem i bogobojaznošću.

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „U noći mog Israâ, sreo sam Ibrahima, alejhisselam, koji mi je rekao: „Muhammede, prenesi svom ummetu od mene selam i obavijesti ih da Džennet obiluje plodnim dolinama i pitkom vodom, a prisadi su mu riječi: Subhanallahi ve-l-hamdu lillahi ve la ilahe illal¬lahu vallahu ekber, ve la havle ve la kuvvete illa billahi-l-alijji-l-‘azim“.” Pa, kad je takva „hora“, potrudimo se da za svoje, ako Bog da, džennetsko imanje pripremimo što više prisada, ljubavlju prosvijetlimo svoje srčane oči, kako bismo, uz Allahovu, dželle šanuhu, pomoć došli do stepena na kojem će naš namaz uistinu postati naš miradž.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 47. maj, 2014. godine.

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *