Intervju

Enisa Ibrahimbegović, vjerna čuvarica naše baštine

MELIHA TERZIĆ

Bili smo svjesni koliko bogatu ličnost imamo pred sobom i da živi intenzivno veoma sadržajan život, a opet nas je u pripremi za intervju u više momenata prelijepo iznenadila. Koliko god može da bude primjer koji upućuje i na druge slične značajne Bošnjakinje, Enisa Ibrahimbegović je i posebna po mnogo čemu. Imali smo puno materijala, a sveli smo, žaleći što mora biti tako, na ovo što ćete čitati. Nadajmo se da će, ako Bog da, sabrati svoja razmišljanja i svoja sjećanja u knjigu. Trebalo bi i mi da je na to podstičemo. IMG_9300

Osvrnite se na svoj životni put. Šta je bilo najvažnije u zauzimanju životnog stava, šta je presudno, uz Allahovo (dž.š.) određenje, dalo životu ljepotu, sjaj, i značilo možda najveća iskušenja? I, da, ko je Enisa Ibrahimbegović po vlastitim saznanjima i predstavi o sebi?

Esselamu aleikum,

Zahvaljujem Allahu (dž.š.) što smo muminke i što smo preživjele. Naš dragi časopis „Bosanska Sumejja“ nas spaja, a mi hanume i hanumice razasute širom dunjaluka (Allahovim određenjem) jedna drugoj smo najljepša hedija i lijek.

Svaki insan hodi zemljom s nekom zadaćom, a za sebe mislim da mi je namijenjeno da budem neposredna i da s nevjerovatnom lahkoćom komuniciram i s nepoznatim, a pogotovo poznatim ljudima i onda to donosi neka dobra. Pravo je čudo da mi se čak u prvom susretu neki ljudi povjeravaju. Možda spadam u rijetke koji znaju slušati. Inače je moje ponašanje nekome veoma čudno. Pričam, pričam, pričam. Mislim da je altruizam moja druga karakterna osobina.

Teško je pojmiti da se s vremenske distance od šezdeset godina prisjećam detalja iz djetinjstva. Znači da sam dobro upijala sve oko sebe. Moje djetinjstvo je bilo zaista veoma sadržajno, ali je nevjerovatno da mi se sve što ću spominjati dogodilo do moje desete-jedanaeste godine.

Rođena sam u Bosanskoj Gradišci, u obitelji Husedžinović, koja je u Gradišku doselila iz Banja Luke zbog posla, a porijeklom je iz Kütahye u Turskoj. Kuća je bila prekoputa džamije, u čuvenoj ulici Tekija. Otac i majka na katu, tri tetke u prizemlju. Sava je bila udaljena 800 m. Kuća je bila moderno građena, na kat, velika, a avlija i bašča prostrane. Okruživalo me puno cvijeća i svakakvog voća, između ostalog špaliri crvenih malina, što je bila rijetkost. Pumpa za vodu ili tulumba bila je, naravno, nezaobilazan dio dvorišta. Uz kuću visoki zid, sa dvije velike kapije. Kuća je na samoj velikoj, širokoj ulici. S prozora gledam u džamiju, mezaristan, bolnicu, zidine i zgrade logora Stara Gradiška u Hrvatskoj.

Druga kuća moga djetinjstva u Gradišci je kuća moje rahmetli tetke Halime. Podalje od čaršije, nevelika, na podrumu građena.

Treća kuća u kojoj sam počesto boravila je bila u sastavu ogromnog hana u najstrožijem centru grada. Veoma su me se dojmile velike sobe prekrasno uređene, a najviše djedova stara strina, devedesetogodišnja hadžinca. Za doručak jede pečenu ćuretinu i sevdidžanbaklavu, a kad popije kahvu, obavezno čita dnevne novine. Sat uvijek navijen “alaturka”.

Drugi han je držao moj rahmetli djed Muharem-aga. Posebno me je privlačilo tucanje mirisnih zrna u dibeku i posmatranje kako momak peče kahvu. Veliko dvorište, bašča s voćem i ogromna konjušnica.

Impresionirali su me i odlasci van grada, povorke mektebske djece i građana kad smo išli učiti dove za kišu, kao i odlasci u ladanjske kuće i čardake rodbine i prijatelja. Nepregledne livade, veliki pčelinjaci, puno bikova, konja, a peradi ni broja se ne zna. Posebno su me oduševljavali livadski zvukovi − to je najljepša muzika.

Velika Sava mi je bila najupečatljivija. Poplave su posebna priča. Golim okom gledamo kako zemlja „diše“, diže se.  Sava se nezaustavljivo valja, plivaju veliki plastovi sijena na kojima kukuriču horozovi i gaču patke. Čak sam jedanput vidjela i plivajućeg mrtvaca. Vidjela sam jednom prilikom soma od 150 kg. Jedno od obilježja Gradiške su bile i “hadži rode”. Voljela sam gledati kako vježbaju mlade.

Zanimljive su mi bile gradiške kuće. Građene su u svakakvim stilovima. U blizini mosta ogromna građevina u posavskom stilu, tzv. Bina (kultno mjesto Gradiščanaca). Zgrada Općine u maurskom stilu, medresa također. Uz hotel pored Save, najljepša bašča u BiH (to kaže Ćamil Sijarić).

Pamtim da su me vodili na konjičke trke, na vašar u septembru, na sportske sletove, na biciklističke utrke i u cirkus. Često su pored kuće u Tekiji prolazili svatovi, a i lovci su morali proći. Đelepi krava su također išli mojom ulicom.

Nezaboravna sjećanja su na gradiške ljepotice. Nevjerovatno koliko ih je bilo. A kada analiziram stare fotografije, i mladići su bili pravi ljepotani, zagrebački i bečki obučeni, produhovljeni.

Nikada neću zaboraviti teravih-namaze. Čitave rijeke cura i momaka, smiju se, ašikuju, odoše na bozu. Najljepši ezani mujezina rahmetli Arifa Ćatića. Učenje Kur’ana naglas iza ikindije prve komšinice rahmetli hodžince Mujesire.

Upečatljivo mi je sjećanje na penjanje na munaru. Lagahno se njiše, pogled fantastičan, oduševljenju nema kraja.

U mojoj rodnoj kući se učio Kur’an (tetke su imale tespihe od ćilibara i persijsku serdžadu), čitao Behar, pjesmarice, prijevodi turskih autora, bošnjački stari pisci i dnevne novine obavezno. Imali smo i stari gramofon, pisaću mašinu, fotoaparat, dvogled, šivaću mašinu, bicikl, saonice, citru…

I u Gradišci i u Derventi, bila sam okružena, osim knjigama, divnim skupocjenim porculanom, bakarnim posuđem, mangalama, takumima, đugumima i legenima, surahijama, buhurdanlucima, biljurli posudama. Sobe su bile ukrašene ćilimima zvanim zilije, prostirke na sećijama su bile stambolske i vezene, bile su bordo čohane ili od tamnoplave kadife.  Kako sam bila najstarije dijete i porodična “maskota”, mene su majka i tetke vodile na razna sjela, teferiče, mevlude i svadbe i priredbe. To su bili pravi sohbeti, modne revije, okrugli stolovi, debatni klubovi – duhovni ventili. Svaka kuća je blistala, hanume su bile nakićene. Dimije i bluze na njima od žoržeta ili drugih svila, a nakićene biserli holtama (strukama). Čak su pravile i šnale od bisera. Vezene papuče, ili od safijana. Harmonika i def zauzimali su centralno mjesto na sijelu. Zimi smo išli na pravljenje keten-halve. Nezaboravno mi je krnanje mlade.

Češće sam odlazila s jednom drugaricom u njihovu aščinicu, sa drugima u krojačnice, obućarske radnje, ribarnice, limarsku radnju, kovačnicu (vatra, mijeh i potkivanje konja − nezaboravno!), remenarsku radnju, opančarsku radnju; bila sam i u ogromnoj ciglani (a gledala sam i ručnu izradu cigli i čerpića), ali najviše me očaravala grnčarska radnja − s ogromnim pećima oblijepljenim blatom u dvorištu i prekrasnim proizvodima koje su vadili iz njih. Ganjali smo se oko magaze pune suhih koža. Počesto sam gledala tkanje ponjava, izradu hasura, teđelenje jorgana.

Nezaboravni su mi bili odlasci u banku kod mog rahmetli babe, bio je visoko poziciorani bankar, gdje sam u više navrata ne trepćući zurila u trezor.

Poseban doživljaj je predstavljala moja prva vožnja vozom u Cazin kod babinog daidže, divnog gospodina u bijelom ljetnom odijelu, s kravatom, velikim crvenim fesom i štapom “bastun”. Bio je bilježnik. Više knjiga nigdje nisam vidjela nego kod daidže.

Fascinirale su me serpentine i grad Ostrožac. Putovala sam i van Bosne. Obišla sam Postojnu, Vrnjačku Banju, a poseban doživljaj su bile šetnje planinom Goč; u Sloveniji banja Dobrna kod Celja, a u Hrvatskoj banja Lipik i Daruvar. U Lipiku je moj rahmetli djed držao hotel pod najam. Prvi puta vidim tako prelijepe kuće (gotički i romanički stil i mađarska secesija), ogromne parkove s neobičnim cvijećem i ukrasnim šibljem, cvjetne rundele u obliku zvijezda i sunca, kapelice, evropski luksuzno odjevenu gospodu, mladiće koji jašu na njegovanim konjima… Slušam meni nepoznate jezike − rekli su mi da su to njemački, talijanski i francuski. Fascinantno za dijete od deset godina. Prvi put se kupam u bazenima i kadama s toplom ljekovitom vodom.

Moja rahmetli majka bila je iz Dervente. Prvi put dolazimo vozom. Prošli smo kroz Slavonski Brod, a onda preko velikog mosta kao u Gradišci, u Bosanski Brod. U Derventi mi sve neobično. Derventa − grad na brdu. Ulične česme − voda se toči samo u određeno vrijeme. Ne mogu da se načudim. Dolazimo rahmetli neni u bosansku kuću, srednje veličine i ne baš luksuznu, s ogromnom (3 i po dunuma) baščom punom voća (potpuno drugačijih sorti od gradiških), i velikom avlijom punom neobičnog cvijeća, koje nisam vidjela u Gradišci. Posebno su me se dojmile dvije kamerije s mušepcima. Otkrovenje mi je bila soba-ognjišće s mnoštvom bakarnog suđa i musandera, te hamam. Vrata na kući ogromna, opkovana, veliki zvekir u obliku lavlje glave… Prvi put vidim mandal.

Druga bosanska kuća, ne velika i ne luksuzna, u kojoj sam dugo vremena znala boraviti, bila je vlasništvo tetke Vasva–hanume Alijagićke. Razne vrste mudrosti, upute i savjete, tu smo našli. Ah, tetkina ogromna sehara s posebnim mirisom! U avliji je bio fijaker (čeze), što je bio znak statusa.

Treća bosanska kuća iz koje nosim najljepše uspomene je druga kuća tetke Vasva– –hanume u Velikoj, selu 9 km udaljenom od Dervente. Ta „ishodišna kuća“, čardak obitelji Alijagić, bila je skromnije gradnje, ali su sobe bile divno uređene. Na pendžerima tkani crveno–bijeli zarovi (kao u Svrzinoj kući), rafe, radioaparat, harmonika. Štale su bile ogromne, bezbroj peradi − velika jata biba (ćurki), bunar. Voćnjaci su bili nepregledni, a na nekoliko dunuma posijan bostan. S posebnom pažnjom sam gledala bajte od slame, kao eskimski iglui, gdje su spavali čuvari bostana. Sva imanja, a bilo ih je više, bila su oivičena krupnim kupinama. Veliki, pravi bonluk. Prvi put vidim sušare voća, kao i svu tehnologiju pripravljanja tzv. rijetkog pekmeza.

Djedovi su nosili bosanska odijela, a rahmetli nena Habiba-hanuma je bila čuvena po decentnoj odjeći, suncobranu i najljepšim tašnama i cipelama. U neninim cipelama sam proslavila srednjoškolsku maturu. Djed i nena su kupili od jednog austrijskog grofa iz Slavonskog Broda i kočije sa zavjesicama na prozorima, a konjušar je posebno njegovao konje, čak im mažući kopita crnom kremom za cipele. Obitelj djeda i nene Hadžiomeragići nisu bili najbogatiji i najgosposniji u Derventi, ali su znali itekako uživati. Nena Habiba-hanuma je bila čuvena po kulinarskom umijeću, a posebno vješta u vezu zlatom.

Kuće bošnjačke su po mjeri čovjeka. Le Corbusier kaže da je to jedinstven dom u svijetu. Slovenački arhitekt Dušan Grabijan bio je zaljubljenik u Bosnu, bošnjačke kuće, avlije, mezaristane i kompletnu muslimansku kulturu življenja. Bošnjak zna što je seir, merak i ćeif. Posebno su hanedanske porodice gradile kule i odžake. (Potražite na internetu http://www.muslibegovichouse.com − o Muslibegovića kući u Mostaru. Proglašena je za jednu od najljepših kuća za odmaranje u svijetu − na 10. je mjestu).

Sada, s velike vremenske distance, zaključujem kako je svaka porodica bila sretna i zadovoljna, a bile su višečlane.

Moje obitelji i iz Gradiške i iz Dervente se spominju u više knjiga različitih autora.

Moj prvi muhadžirluk. Zemljotres u Banjoj Luci 1969. Škole razasute po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji. Moj suprug imenovan za direktora osnovne škole u jednom punktu kod Kopra, u odmaralištu Debeli Rtič, na granici između Slovenije i Italije. Ja nisam bila u radnom odnosu, općina je odabirala apsolvente − dobila sam zaduženje vaspitačice za 7. i 8.razrede. Pubertetlije prerasle, rmpalije, prave od starih vrata i dasaka splavove i hoće u Trst. Raznim nepodopštinama nikad kraja. Slovenci su posebna priča. Iznenadio ih je naš izgled, znamo voziti auto, znamo strane jezike… Otvoreno su priznali da su mislili da živimo na podovima od zemlje, da vaške plaze po nama… Zgranuti su bili kada su, naročito nas Bošnjake muslimane, upoznali u najljepšem svjetlu.

Moj drugi muhadžirluk. To nije muhadžirluk (izbjeglištvo), to je bilo klasično protjerivanje − surgun. Godina 1995., 18 august. Odlazimo u neizvjesnost sa 30 posuđenih dolara. U sabirnom logoru u Gašincima smo svega 21 dan. Nećemo nikud u Evropu. Bihać tek oslobođen. Stižemo razdragani. Hvala Ti, dragi Allahu, što si nas počastio ovim. Takvo iskušenje se ne može ni kupiti, ni naslijediti, ni oteti. Pravilno se organizuj, i eto lahkoće. S kesom smo tu, ali smo sa svojim narodom i svojom dragom vojskom. Naša prva džuma. Džamija Fehija na 3 kata, puna vojske i nas dvije-tri hanume. S nama je mlada, prelijepa Marijana, prešla na islam, pokrivena (mati je ostavila, stara muslimanka othranila). Smješteni smo u salama sportskog centra, pa onda u hotel s vojskom. Klanjamo na krevetima. Čistačice preneražene. Najupečatljivija je posjeta velikom mezaristanu. Iz jedne porodice po više mezara. Pored jednog mezara majka uči. Pa onda će sići niz neku dolu na drugi mezar. Drugi sin − poginuo u Abdićevoj vojsci.

Po zadatku odlazimo u Sanski Most, deseti dan po oslobođenju. Dan je 20.10.1995. i prvi put sam ovdje, iako je Banja Luka samo 84 km udaljena. Nigdje Sanjana, samo vojska i krda svinja. Veoma smo zadovoljni, iako smo u Sanu došli sa 2 marke u džepu. Svaki dan sam u mesdžidu. Sama samcata s vojskom. Klanjam podne, ikindiju i džume. Ta sala je nekada pripadala komunističkoj partiji, a poslije Karadžić i njegovi tu držali govore. Šta reći? Prvi put u životu sam, sa još tri hanume, na bajram-namazu u jednoj školskoj učionici. Najuzvišeniji, hvala Ti na ovom iskustvu. Jednom prilikom odlazimo u Kamengrad na džumu, klanjamo na Musalli gdje je sultan Fatih sa svojih 5.500 vojnika klanjao. Tu je proučen i prvi ezan u Krajini, te daleke 1463. godine. Reis-efendija Cerić nam imami. Impresivno. Neponovljiv dojam.

Raspamećuju me silne dženaze. Upoznajem pridošlice. Zaleđena sam. Slušam priče silovanih žena i djevojaka iz Prijedora i Kozarca. U direktnom sam kontaktu s borcima, invalidima, momcima sa PT sindromom, užas nad užasima. Saudijski komitet donosi pomoć, angažiraju me. Dolaze i drugi stranci, navodno donose “pomoć”, ašićare su tu po zadatku, nerviraju me beskrajno. Ljute me i prazne priče onih koji su sinove, braću i zetove preko “grane” prebacili, a kukaju za opljačkanim parama, zlatom, itd. Ja samo kažem da tako prođu oni koji nisu zekat davali. Opet ne shvataju.

Još više me nerviraju neke žene koje kukaju za izgubljenim. Ne mogu a da im ne odbrusim. Moja deviza je: Nisam silovana, nisam u ludnici, na onkologiji, u zatvoru, nisam mučena, niti sam u kolicima, niti slijepa, ni gladna, nisam u koritu od gipsa. Imam krov, vodu, imam se gdje abdestiti i okupati. Imam tople čizme 5 brojeva veće (nosila sam ih tri godine). Ne činite guruluk Allahu (dž.š.)! Allah nas kuša! Dosta je bilo čistih svila, bundi, zmijske kože i brilijanata, i drugog nepotrebnog luksuza (posteljina, posuđa, itd.). Pa šta bismo mi htjele? Šta bi rekli vojnici u rovu, invalidi, ratni hirurzi i drugi patenici?

Situacija se normalizuje, infrastruktura uspostavlja. Pošta, bolnica, škole… Sa sinom se nisam čula osam mjeseci − u Budimpešti je. Neka, čut ćemo se. Vrijeme brzo leti, sve je podnošljivije u Sani. Vratili su se i osmijesi. Napravila sam, čak, etnološku izložbu. Ljudi se dive.  Pozivaju me na razne seminare. Kasnije sam napravila još jednu etnološku izložbu − obišao je i naš dragi Nedžad Ibrišimović. U hotelu “Sanus” sam organizovala izložbu slikanja na svili. Pozvala sam aranžera iz Banje Luke, ahbaba Mustafu Bečića. Dojmovi za pamćenje i priču.

Želja za odlaskom kući postoji od izlaska iz svoje avlije.Vjerujem i znam da će se to desiti. Mora. Neupitno je. Hrabrim i druge. Ismijavaju me. Ako, ako… Tako i bi, 2001. Elhamdulillah!

Šta bi kod nas Bošnjaka i Bošnjakinja trebalo da znači ono “držati do sebe”?

img173Svatko od nas je jedna bogata riznica sjećanja; nosimo je kao kôd temeljnih porodičnih vrijednosti, muslimanskih propisa i bošnjačke tradicije. Imati samopoštovanje i sigurnost u mišljenju i stavovima je bitan faktor. To treba da tretiramo kao neupitnost. Obaveza nam je da uvijek i svugdje otvoreno, bez ustručavanja, kažemo ko smo, šta smo, ali i da veoma držimo do tog blaga, naravno, bez oholosti ili drskosti. Mislim na vjeru, naciju, običaje, otadžbinu i državu, politiku. Isto to pravo priznajemo drugim i drugačijim, ne dajući da nam omalovažavaju i pljuju naše. Uvijek istinu govoriti, ljudski se ophoditi i biti dobronamjeran. Takvo mišljenje i ponašanje treba tretirati kao farz.

Znamo da ste pasionirana čuvarica naše baštine. Kako se ta sklonost rodila i razvijala?

Velika radoznalost je privilegija kojom sam i ja obogaćena. Od malih nogu sam se interesovala za mnogo toga. (Odrasla okružena interesantnim i lijepim stvarima). Voljela sam kolekcionarstvo. Uvijek je nekome nešto zatrebalo i pronalazili su to kod mene. Nevjerovatno je da su neke stvari i neki eksponati i „sami došli meni u ruke“. Tako je i s knjigama. Ne samo što ih neprekidno kupujem, ljudi mi rado šalju hedije.  Samo u julu prošle godine sam 17 knjiga kupila, dobila i pročitala.

Naprosto imam smisao da „nanjušim“ ono što me interesuje. Raspitujem se, „raskopavam“, poklanjam i dobijam. Ponekad krenem tragom priča i isplati se.

Cijelog života sam čitala i tu svoju ljubav ne zanemarujem. Sva ljepota života, ljepota svijeta otkriva se čitanjem. Tvrdim da oko ne vidi što „vide“ duša i srce. Također izrezujem članke iz raznih novina i časopisa i fascikliram po oblastima kao dopunu knjigama iste tematike. Imam bezbroj fascikla, svi su popisani , numerisani, značajne stvari su podvučene flomasterima, tako da traženi podatak odmah nađem.

Knjige sam složila po oblastima. Interesovale su me posebno knjige o bošnjačkim obiteljima i njihovoj genealogi

  1. Knjiga o plemstvu BiH, o 46 aristokratskih, tzv. ešrefskih plemićkih i najbogatijih obitelji. Imam više knjiga koje obrađuju tu tematiku, i za svaku obitelj sam napravila poseban fascikl, i stalno ih dopunjavam. Također o poznatim bh. obiteljima. Sve je u plavim koferčadima.

Jednu policu u ormaru s knjigama sam nazvala „Divni, pametni Bošnjaci“. Puno je knjiga, i još više fascikla s isječcima. Drugu policu zauzimaju „Naši predragi hafizi“. Povelik dio ormara zauzet je fasciklima, nazvanim „Ah, te čudesne, divne žene“ i „Žene koje zaslužuju divljenje i poštovanje“. Fascinantne ličnosti! Bošnjakinje, Židovke, Hrvatice, Srpkinje, strankinje (sve biser do bisera). Zanimaju me razne oblasti, naprimjer: prihvatanje islama, razno o dijaspori, o gradovima BiH, itd. Posjedujem hrpe knjiga o BiH historiji. Sve su numerisane, upisane u registar. Imam stare i suvremene autore s raznim temama iz BiH, svrstane ovako: „Razno o BiH“, „BiH-ratna zbilja“, „Genocid“, „Kulturocid“, „Memorocid“, „Urbicid“, „Silovanja“, „Pljačka i otimačina“, itd. Sve knjige su dopunjene fasciklima, numerisane, registrirane. Jako puno se zadržavam na sakupljanju i sređivanju podataka i knjiga gdje se govori o mojoj porodici s majčine i očeve strane, a posebno s muževe − isto tako − majčine i očeve strane (karte, gdje su se nalazila imanja, gruntovni izvodi, fotosi kuća, sjećanja članova obitelji, itd).

Imam oko 130 fotosa, uvećanih na format A4. Želim napraviti izložbu, ili, ako ja ne stignem, nekome ću ostaviti u amanet. Prekrasni su. Razvrstala sam albume po godinama, s razmakom od 50 godina − npr. 1900–1950. god. (jedan album je Hanume same, drugi Hanume grupno, treći Bošnjački alimi, četvrti Bošnjački intelektualci, itd.). Svaki fotos je numerisan, označeno je ko su osobe na fotografiji i gdje se dešava nešto što je u fotozapisu.

Bila bi nepravda i grijeh ne pokazati tu divotu, držati je u čekmedžetu. Zašto stalno i svugdje ne “bombardovati” tom ljepotom? Neprijatelje naročito. I više od ljepote je to. Likovi najboljih Bošnjaka nas podsjećaju na bogatstvo duše, hrabrost pojedinaca i nacije, veličanje vjere. Din-dušmani nam sve, ama baš sve, pljuju, bagatelišu, negiraju, ismijavaju (na hiljade je viceva o Muji i Fati).

Iz velikog broja susreta s raznim alimima, intelektualcima, umjetnicima, šta bi se,  kao mali isječak iz sjećanja moglo izdvojiti?

Najljepša sjećanja me vežu za rahmetli profesora Dž. K. iz Gradiške. Netom izišao iz zatvora (suđeno mu kao pripadniku Mladih Muslimana), a on osmjehnut, blag, blag, blag. Erudita. Bio je profesor geografije ali je matematiku imao u malom prstu. Čak su mu iz Hrvatske i Banje Luke dolazili na instrukcije studenti matematike. Fascinirao me je znanjem, izgledom, ponašanjem. Taj osjećaj i danas nosim. U raznim knjigama brojni autori imaju isti osjećaj. Preselio je u dalekoj Norveškoj. Neka mu je veliki rahmet.

Prof. dr. I. S. sam upoznala na neobičan način. Kupila sam njegovu knjigu „Bošnjačka imena u BiH orijentalnog porijekla“. „Zaljubila“ sam se u tematiku i odjednom shvatila da znam napamet skoro cijelu knjigu od oko 3.700 imena. Jedna njegova studentica mu je to ispričala, i gospodin je došao da se upoznamo. On je naš najstariji filolog u BiH, sada ima preko devedeset godina. Povremeno ga posjetim. Posebnu energiju dobijem iz tih razgovora jer je on i veliki mumin. Molim Allaha (dž.š.) da mu da zdravlja i rahatluk.

Oktobar, 1982. godine. Boravim dva i po mjeseca u Njemačkoj. Gost sam kod svog rođaka E. M. On je najbogatiji Bošnjak u Evropi i među najbogatijim Evropljanima. Kuća-dvorac je ispod Taunusa, u zoni gdje stanuje bogata elita Frankfurta. Svakih pola sata plaćena policija obilazi četvrt iz sigurnosnih razloga. E. je vlasnik petrohemijske kompanije, s predstavništvima u Moskvi, Ukrajini, Kazahstanu, Austriji, itd. Posjeduje nekoliko dvoraca, vile u Njemačkoj i Hrvatskoj, jahte, avion, vinograd od 5.500 dunuma u Hrvatskoj, i šta sve još ne. Svake noći poslije večere želio je da mu pričam o Bosni − „nabrajaj mi vrste pita“, „opiši mi bošnjačke kuće, sobe, avlije“, „nabrajaj mi bošnjačka prezimena“, „opisuj mi šare na dimijama“…  E. je vedar čovjek, jednostavan. Pitanja sipaju li, sipaju. Ispričao mi je kako je zadnji puta zatekao svoju majku Hajrija-hanumu na namazu. Divio se, divio, gledao i nahranio dušu − tako je rekao. Prisjećao se njenih tešanjskih korijena, njenih Ferizbegovića, hanedanluka, čak su imali 2 banke u vlasništvu. Kada dolazi u Bosnu, izričito zahtijeva pitu krompirušu s dosta luka i bibera, i krčage rasola. A domaćini bili priredili srnetinu, jaretinu…

Upoznavanje domovine BiH (gostovanja)?

Kažu da je skoro farz putovati. „Prokrstarila“ sam skoro cijelu Bosnu, Hercegovinu manje. Mnogi nisu ni svjesni što sve imamo. Treba imati oči koje vide, upijati tu ljepotu. Uvijek se pripremam za putovanja. Prvo se raspitam u meteorološkoj stanici kakvo će vrijeme biti, karte grada i okoline raznim flomasterima označim, itd. Također, iz raznih knjiga i tekstova pribilježim, fotose razgledam. Zapišem najvažnije.

Kada dođem, „znam“ šta će glavno biti, raspitujem se na licu mjesta i ne odmičem se od vodiča, ako ga ima. Sve zapisujem. Zar nisu nevjerovatni naši biseri − naši gradovi? Nezaboravno je druženje hanuma iz “Sumejje” i drugih udruženja u Živinicama, Kalesiji, Tuzli, Cazinu, Bihaću, naročito u Velikoj Kladuši, Donjem Vakufu, Bugojnu, Ključu, Petrovcu…

Na čemu se bazira očigledni optimizam i dobra volja što Vas približava ljudima i ljude Vama?

Optimizam je dio mudrosti koju neko nosi, ili je ne posjeduje. Neko naslijedi, neko odnjeguje. I za velike i za male probleme uvijem ima više rješenja, uz pouzdanje u Allaha (dž.š.). Dakle, samopouzdanje se mora njegovati i uvježbavati. Nikada nisam bila bez plana rada, djelovanja, zadataka kojih je više nego što mogu „opslužiti“. Za sve imam spiskove, naprimjer: posjeta, kupovine, službeni zadaci, i to i u odlasku i u povratku od kuće, a središnji dio je obavezan odlazak na podne-namaz u džamiji ili mesdžidu (nijedan dan čak ni u ratu nisam propustila). Nekada obavim i ikindiju. Cijelim putem učim Kjursi dovu i donosim salavate.

Kontakti i susreti su mi dio svakodnevice. Ne znam zašto, ali uvijek prva započinjem tako što poznate i nepoznate prigrlim, predstavim se, upitam za razlog dolaska u Banju Luku, da li je to studij, ljekarski pregled ili posao, odakle je, ako im šta zatreba… Uvijek pitam: „Mašallah, ko nas je ovako lip posjetio?“ Pozovem na kahvu ili sladoled. Muhabet traje nekad i dva-tri sata, o svemu i svačemu. Naprimjer, na džumi prepoznam Zagrepčanina Filipa Mursela Begovića. Priđem mu i pohvalim njegovo pisanje u „Preporodu“. Iznenadi se i obradova se. Sagnu se, i iz borše izvadi svoju, netom promoviranu knjigu i napisa posvetu. Pročitam U „Preporodu“, da je „ta i ta“ knjiga promovirana, nazovem informacije, saznam telefon, čestitam autoru, zatražim da mi se pouzećem (znači plaćam) pošalje, ali to često bude hedija. Tvrdim da optimizam i pozitivne vibracije spajaju nepoznate ljude i na veliku udaljenost i za dobre ljude i dobre knjige uvijek ima mjesta u domu i srcu. Poznanstva treba pretvarati u prijateljstva. Neko je rekao da sreća prijateljstva stvara, a nevolja provjerava. Razboritosti nikad kraja, njegujmo je!

Kada cijenimo i volimo svoje, cijenimo i drugačije.

TV aparat uopće nemam i ne gledam televiziju od ’92. godine. Smatram da je to gubljenje vremena i ne želim njihove otrove i šejtanluke u svom domu. Ali zato imam dva radioprijemnika, stalno uključena istovremeno. Zavisi od teme, jedan utišam, drugi slušam. Tako sam potpuno informirana. Slušam Zagreb, beogradski „Peščanik“, Radio Evropu, Radio „Most slobodne Evrope“, Bijeljinu, Banju Luku, “Radio Marija“ koji ima vrlo interesantne teme i goste. Radim nešto svoje, slušam i obaveno zapisujem šta me zanima.

Redovno dobijam pozive iz Evropske akademije za njihove sesije. To je jedna asocijacija pri katoličkoj crkvi. Teme su različite, gosti eksperti iz raznih oblasti. Prava sam prijateljica s mladom profesoricom Marijom Buganik, inače Poljakinjom. Zove me „hodajuća enciklopedija“. Redovito joj nosim hedije, a i ona meni.

Kada ste mahramom upotpunili manifestaciju svog životnog opredjeljenja i privrženosti svom duhovnom podneblju?

To se desilo u muhadžirluku, u Sanskom Mostu, 2001. godine. Elhamdulillah. Nositi je treba s ponosom, ali bez kibura. Često me vrijeđaju, psuju, čak i u lice pljunu. Iz auta arlauču. Na mojim ulaznim vratima su tri poveća krsta s ocilima, ali meni ne smetaju. U sadašnjim prilikama u Republici srprkoj, islamsko oblačenje je ples na vrhu igle, hodanje po oštrici žileta. Allahu preveliki, molim Te obaspi nas svojim rahmetom, učvrsti nam korake, oprosti nam, olakšaj nam, uputi nas, obraduj nas!

Nikada ne odolim da se ne javim za riječ, polemiku, komentar jer se ne bojim da ću se osramotiti. Potrudim se da znalački poredam činjenice, pravim paralele ili, pak, poznavajući temu, ponesem CD ili DVD, lijepo upakovane, s posvetom, mojom adresom i  telefonom. Predstavim se i predam tu hediju predavaču. Pogotovo ako je riječ o islamu. Moj moto u vezi sa svim ovim je: Neka se naviknu na nas ovako obučene i neka ne misle da su zakupili dunjaluk i da su sami.img334

Pjesnik kaže:

„Kuj me, živote, kuj!

Ako sam staklo − prsnuću,

Ako sam kamen − kresnuću,

Ako sam gvožđe − pjevaću!“

Sve je nestalo, kuće, imanja… mnoge voljene osobe više nisu među živima… sve je „prohujalo s vihorom“, ostale su samo bolne, ali drage uspomene.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 45. novembar, 2013. godine.

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *