Muzej Bosna

Dubak

Piše: Meliha Terzić

Čekao bi na tavanu ili sklonjen na neko drugo mjesto da djetešce propuže na sve strane, pa pokuša da hoda, i stavljali bi ga u dubak. Majci bi bilo blizu, nadomak, u kuhinji, u mutvaku, dok bi se bavila svojim poslovima.

Roditelji su ispričali svoju sačuvanu uspomenu koja seže u prvu godinu njenog života. Imali su jedan značajan događaj u kući (došao je berbo, po dogovoru, radi njenog starijeg brata). Nju su, inače mirnubebu, smjestili u dupku na jednom lijepom mjestu u avliji. Presvukli, nahranili i ostavili. Mislili su – nakratko. Možda ju je neko vrijeme zabavljala ptičica na niskoj grani šeftelije. Vjerovatno je njihova mačka prošetala bar nekoliko puta i javljao se komšijin cuko iza ograde…

Onda se mati u neko vrijeme prenula,kao okrilatila poletjela u avliju, puna brige i griže savjesti, a tamo: njena curica spava u dupku. Glavica klonula uz pervaz, ručice vise, umorne nogice savijene, odustale od stajanja. Godinama poslije, mati, pa i ozbiljni uzdržani otac, oživljavali bi taj prizor. Dosta godina je opstalo neko tužno kajanje. Nisu mogli zaboraviti.

Tako je u porodici uokvirena slika jednog dupka. Dobila je nove nijanse kad je ta curica odrasla pa, poslije, iskusila snagu roditeljske zaštitničke ljubavi.

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *