LičnostUncategorized

Avdo Abaza: Poj sa stabla života

Iz 61. broja (31.oktobar 2020.)
AZRA HASANOVIĆ

Ima l’ iko na svijetu da čar stiha sluš’o nije
A ako se nađe neko, nek učini to što prije.
Osjetit će da ljepšega srcu nema razgovora
I odmora umu svome. Uskratit im to ne smije.

Pravo je umijeće i Božiji dar umjeti, kako kaže Bašagić, povjeriti “sve tajne srca i duše, sve poimanje uma i duha u pjesmici od četiri kićena stiha“. Rubaija, ta kratka, jezgrovita pjesma, sastavljena od 4 stiha, od kojih se rimuju prvi, drugi i četvrti, a treći stih ostaje bez rime, stoljećima prije bila je vrlo popularna forma među muslimanskim pjesnicima. Hiljade i hijade stihova nekada davno smjestilo se u rubaijama.

Međutim, u današnje vrijeme malo je onih koji se odvaže svoje nadahnuće izliti u zahtjevni „kalup“ rubaija. Jedan od tih rijetkih odvažnih jeste i imam u penziji Avdo Abaza, pjesnik i kaligraf iz Mostara. Prošle godine u izdavaštvu Muftijstva mostarskog i MIZ Mostar objavljena je njegova zbirka rubaija „Poj sa stabla života“. Zbirka sadrži pet stotina rubaija koje se, po riječima recenzenta prof. dr. Munira Drkića, „tečno i s uživanjem čitaju“. „U pogledu namjene“, nastavlja prof. Drkić, „ove rubaije nisu usmjerene samo obrazovnoj eliti, a prevashodni cilj pjesnika nije bio zadovoljiti formalne zahtjeve, već predstaviti svoja razmišljanja i prenijeti poruku širem krugu čitatelja.“

Čije srce radosno je kad učini dobro djelo;

I kada ga od zla posla boli duša i tijelo,

Ne treba mu pitat nikog kakvog mu je iman stanja.

Resul kaže – da je vjernik, nek po zemlji hoda smjelo!

Iako je ova zbirka rubaija nastala tek u njegovim poznim godinama, i to jedan njen dio u Hercegovini, a dio u dalekoj Kaliforniji u SAD, dok je bio u posjeti kod sina, Avdo-ef. se tokom cijelog svog života družio s poezijom. Prve svoje stihove napisao je davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća kao učenik Gazi Husrev-begove medrese. U Medresi je po prvi put osjetio „čar stiha“ i uočio ljepotu pjesničkog izraza, i u sebi i oko sebe. I danas se sjeća stihova Vojislava Ilića (Čuj, kako jauče vetar kroz puste poljane naše // I guste slojeve magle u vlažni valja do // Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom // Mutno je nebo svo.) koji su pred njegovim dječačkim očima, daleko od doma, oživljavali sliku njegovog rodnog Zijemlja, konja na poljima, sliku majke kako hrani kokoši i zatvara ih u ćumez dok pada noć.

„U Medresi su mi Simo i Milena predavali srpskohrvatski jezik i nije se smjelo zalaziti mimo programa koji se izučavao u gimnazijama. Krijući bi poneko donosio našu literaturu, Bašagića, Ćatića. Mi bismo onda to čitali i uviđali da je to nešto drugačije, nešto naše, nešto što oživljava dušu.“

I poslije Medrese nastavio je, kako kaže, „bilježiti trenutke osjećaja“. Opjevavao je ramazanske prakse u mjestima gdje ih je provodio, pisao je ljubavne i patriotske pjesme i učestvovao na mnogim književnim večerima. Tek malo kasnije u životu susreo se s rubaijama Omera Hajama koje je za beogradsku “Reč i misao” preveo Fehim Bajraktarević. Najprije je bio začuđen njegovim stihovima o vinu i opijanju, da bi istražujuć i dublje otkrio da je Hajjam bio pravi musliman, a da je taj njegov govor bio visoko simboličan. Njegova povezanost s Hajjamom postala je očigledna i taj susret s njegovim stihovima ostavio je trajni trag, tako da se, odavno privučen ljepotom i formom rubaije, u svojoj zreloj dobi osmjelio i počeo svoje misli i osjećaje iskazivati baš u ovoj specifičnoj katrenskoj formi.

No, ovoj ljubavi prema lijepoj riječi prethodila je jedna još ranija i dublja ljubav, ljubav prema slovu, odnosno harfu. Avdo-ef. se sjeća te svoje zaljubljenosti: “Još kao dijete, dok sam kod amidže učio prva arapska slova, meni je toliko bio interesantan oblik tih slova da sam ponekad krišom dolazio u mekteb samo da provirim i posmatram harfove, kakvi su, kako su različito napisani na početku, u sredini i na kraju. Na moju veliku radost, u Medresi smo imali predmet kaligrafije, lijepo pisanje. Iako sam se silno trudio, držalo i perce kojima smo pisali nikako nije odgovaralo. Kada bih se trudio da pišem harfove, tinta bi kapala, pero pucalo. Uvidio sam da to nije to. Jednom mi se nalivpero istrošilo pa sam njime probao napisati najprije elif i otkrio da njim lijepo mogu izvesti tanku i debelu liniju. Uradio sam tako jednu zadaću i kad sam je pokazao profesoru, on sve precrta i dade mi jedinicu. A moj rad je bio najbolji. Bio sam tad skroz mlad, tek jedanaest godina, i nisam mogao izdržati pa sam počeo plakati zbog te jedinice. Sekretar Medrese me pokušao utješiti i ja sam mu ispričao šta se desilo. On je onda upitao profesora zašto mi je dao jedinicu i profesor je rekao da je tu zadaću meni neko drugi uradio i to je bio razlog zašto sam dobio jedinicu. Ipak, sljedeći čas me profesor upitao ko mi je uradio zadaću i ja sam mu odgovorio da sam ja sam uradio svoju zadaću. Kada je pitao čime, rekao sam mu za staro nalivpero. On me tad posla da odmah donesem to nalivpero da ga vidi i, pošto sam stanovao blizu Medrese, otrčao sam i donio ga, a on mi je zadao da tim nalivperom napišem nekoliko harfova. Kad sam to uradio, umjesto one jedinice napisao mi je peticu. Od tada je krenula moja ljubav prema kaligrafiji. Uskoro sam upoznao i radove našeg čuvenog kaligrafa profesora Ešrefa Kovačevića. Husni hat sam imao samo dvije godine u Medresi a poslije toga sam nastavio sam ispisivati stotine i stotine papira pokušavajaći pravilno napisati harfove. Odlučio sam početi prepisivati stranice Kur’ana. Iako opet nisam imao pravi pribor, nisam htio odustati. Nakon nekog vremena uspio sam doći do profesora Kovačevića i pokazati mu svoj rad. Pogledao je i rekao: “Uložio si veliki trud, ali ovdje nema kaligrafije.” Bio sam zatečen. Profesor mi je rekao da je to zbog toga što nisam pisao adekvatnim priborom. Uveo me je u sobu gdje on piše i darovao mi jedan kaligrafski set – aklamu tahtij. To se nije moglo nabaviti kod nas, kupovalo se vani. Englezi su imali posebno dobra pera za kaligrafiju. I tad sam polahko počeo s tim perima vježbati i pisati sve više i više. Nakon nekog vremena, na red je došlo pisanje velikih levhi i ponovo se javio problem pribora. Tragajući za rješenjem, naumpalo mi je da probam sa šestarom, umjesto iglice i na drugi krak šestara ugradio sam olovku, jedan krak je bio duži, jedan kraći, i kad sam u svom mektebu napisao time na zidu slovo ba, vidio sam da je to to.”

Sa svojim kaligrafskim umijećem Avdo-ef. učestvovao je u restauraciji brojnih džamija u Hercegovini. Posebno mu je drago učešće u obnovi džamije u Počitelju i Koski Mehmed-pašine u Mostaru. Rekonstrukciju tariha na svim mostarskim džamijama uradio je upravo Avdo-ef. Abaza, a u nekima i mihrabe. Ipak, od svih njegovih kaligrafskih radova jedan zauzima posebno mjesto, u njemu su se isprepletale tri njegove velike ljubavi: ljubav prema Božijoj knjizi, ljubav prema harfovima kojima je ona ispisana i ljubav prema Mostaru. Sjećajući se njenog nastanka Avdo-ef. kazuje:

“Kad se u Mostaru srušio most, pjesnici su pisali o tome, slikari su ga slikali. Ja sam također razmišljao o Starom mostu i pitao se hoćemo li mi, kao Islamska zajednica, efendije, učiniti nešto po tom pitanju. I onda mi je sinula ideja da ja napišem neki kur’anski tekst u obliku Starog mosta. Bilo je to odmah poslije rata. Razgovarao sam o tome s rahmetli Adem-ef. Omerikom. On donese jednog jutra skicu kako od razbijenog mosta u Neretvu padaju harfovi, izlomio se džim, pa ha, pa ba, pa elif u nekoliko dijelova. Dobra ideja je to bila, ali nema teksta, ne govori ništa. Ja onda odlučim da napišem neki kur’anski tekst. Najprije sam otišao na obalu dolje kod Koski Mehmed-pašine džamije da izmjerim dimenzije i onda napravim onaj ram od dvije kule i krov, ali koji tekst da napišem? Trabaju mi elif i lam da se dolje sastanu. I cijeli Kur’an listaj, listaj – nema, ne mogu da nađem. I onda spustim Mushaf, a on se sam izlista i otvori se na početku, na Fatihi. Rabil Alemin – evo ga, to je ono što mi je trebalo, samo mi se otvorilo. Rab se pokaza gore kao ono gazište mosta. “Tvorac svjetova” pomislim – jedan svijet s jedne strane Neretve, drugi svijet s druge, jedan svijet dunjaluk, drugi Ahiret. Stalo mi je na most sve do Maliki jevmiddin. Dalje razmišljam, u Fatihi se devet puta spominje Božije ime – a devet godina je trajala izgradnja Starog mosta. Dalje je bila simbolika Fatihe kao vrata, ulaza, te mosta i Sirat-ćuprije… Uobličio sam sve to i onda odnio dolje kod muftije da mu pokažem, a on mi reče da sačekam jer upravo treba da dođe Adem Pašić iz Agencije za očuvanje spomenika pa da i njemu pokažem. Kad zaista, on dođe kao poručen. Tad se održavao neki natječaj i nije bilo naših eksponata tako da je ta moja levha odmah predstavljena i za nju sam dobio nagradu. Poslije toga sam napravio dosta takvih levhi, sve su bile original, ručno pravljene, na staklu, na pleksiglasu, s bojama koje sam imao. Znao sam ih po pet na dan izrezati. Jedna je otišla u Ameriku, jedna za Njemačku, jedna za Tursku. Međutim, čim je napravljena razglednica, gotovo je bilo. Samo me jedan iz Zenice pitao može li napraviti tu levhu u metalu, ostali su prisvajali bez pitanja i izrađivali. Danas kad prođem pored suvenirnica u Mostaru, vidim svoju levhu koju je neko drugi izradio i prodaje to po visokoj cijeni.”

Avdo-ef. nije ljubomorno čuvao znanje o kaligrafiji, nekoliko godina je predavao kaligrafiju učenicima Karađoz-begove medrese u Mostaru, a s posebnom radošću ga je dijelio s onima kod kojih bi osjetio iskru prave zaljubljenosti u harfove. Jedan od takvih njegovih učenika bio je i Munib Obradović, danas jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih kaligrafa, kod koga je Avdo-ef. prepoznao takvu ljubav prema kaligrafiji koju, kako kaže, “nije vidio nikad u životu”.

Sjećajući se pomalo sa sjetom koliko godina je trebalo da čeka i s koliko truda je istrajavao dok nije dobio svoje prvo kaligrafsko pero, Avdo-ef. primjećuje kako je danas puno lakše doći do kvalitetnog pribora za kaligrafiju. I sam je iza rata dobivao izvanredna pera, ali, kako kaže,”sad već i ruka slabi, tako da se sad manje time bavim”. Danas i imami rade u boljim uslovima, “imaju auta, imaju plate, mi ništa od toga nismo imali, ali smo imali entuzijazam”.

Ljubav prema stihu koja ga je učinila pjesnikom i ljubav prema harfovima koja ga je učinila kaligrafom na najljepši način su se spojile u najnovijem didaktičkoumjetničkom poduhvatu Avde-ef. Abaze, još neobjavljenoj zbirci pjesama o harfovima.

“Tolika je bila ta moja ljubav prema harfovima, za jazijom, da se nisam nikako mogao okaniti. Pošto imam iskustva kroz mekteb, 64 godine sam bio imam, hatib i mualim, vidio sam da kad djeca uče, u svakoj generaciji javljaju se iste teškoće s učenjem harfova, krupnoća slova, slova H, itd., a kroz šalu djeca malo lakše uče. Svaki harf sam predstavio kroz stihove i to tako da harfovi razgovaraju s učenicima, neki govore o sebi, neki o drugim harfovima, kakav je čiji izgled, pa se neki malo i sporječkaju, kakav je koji, na šta liči. Bilo je to pred penziju. Smatram da bi ovo djelo jako dobro došlo da se ponudi djeci kao dopuna udžbenika, s ciljem da se poveća ljubav i znanje o harfovima. To pismo tako lijepo podsjeća na Božije stvaranje i dokazuje da Kur’an ne bi mogao biti napisan nijednim drugim pismom.”     

Elif
Dug sam i tanak
kao prsti tvoji
na meni nikad
tačka ne stoji.
Ponekad samo
hemze malo
iznad i ispod
– jedva mi stalo.
S desne strane
nekad me vezu,
tijesno bude
– samo nek’ ne stezu.
S lijeve strane
nikad se ne dam
svezati nikome.
Ali dobro gledam:
kako se drugi
trzaju, brane
kada ih svezu
sa obje strane.
Jedino malo
teško mi padne
kad me s lamom svezu
sa desne strane
Svezani tako
skupa budemo,
„Lamelif“ tada
mi se zovemo.

„Rubaije Avde-ef. Abaze su nadahnute Kur’anom Časnim i Poslanikovim Sunnetom, i u važnoj su vjerskoj i odgojnoj funkciji; da kroz ovu formu objasne vjerske istine, pozovu ljude da primjenjuju i žive po vjerskim propisima. Njegove rubaije prožima snažan moralni kod kur’anskog imperativa da se živi dostojnim životom, punim smisla i sadržaja. On pronalazi pjesničko nadahnuće  i u našoj bogatoj narodnoj bošnjačkoj tradiciji i običajnom pravu koji su sastavni dio identiteta i kulture Bošnjaka muslimana. Bosanski jezik kojim se pjesnik Abaza javlja pitak je i jedar pjesnički jezik kojim se govori i pjeva u našoj Hercegovini.“ Salem Dedović, mostarski muftja

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *