Ličnost

Zejneb, kćerka Fatmina i Alijeva

AZRA HASANOVIĆ

shutterstock_251130814

Nizali su se dani pete godine otkako je Muhammed (s.a.v.s) stigao u Medinu i učinio je prijestonicom islama. Fatima, njegova kći, upravo je rodila svoje treće dijete, djevojčicu. Prošlo je nekoliko dana, a majušna pridošlica još uvijek nije imala ime. Ali i Fatima čekali su povratak njenog djeda Poslanika islama Muhammeda (s.a.v.s.) da se vrati s puta i izabere joj ime. Kada se Muhammed (s.a.v.s.) vratio, uzeo je u naručje, poljubio i nadjenuo joj ime Zejneb.

Biti unuka Poslanika Allahovog, Milosti svih svjetova, kćerka Fatime, najodabranije žene cijeloga ummeta, predvodnice žena u Džennetu, i Alija, miljenika Poslanikovog (s.a.v.s.), biti sestra prvaka mladića dženetskih značilo je biti posebno odabran od Allaha (dž.š.).

Okružena njima, mala Zejneb je neprestano bila obasjana najčistijim zrakama vjere, znanja i morala, uljuljkivana i ušuškavana ljubavlju i pažnjom najveličanstvenijih Allahovih robova. Njihove plemenite osobine ubrzo su počele da se oslikavaju u njenom karakteru. Poput svoje majke, bila je čedna, velikodušna i skromna, a kao njen otac Ali, rječita, strpljiva, poput brata Hasana, hrabra, i smirena kao brat Husejn.

Spominje se da je imala pet godina kada je usnila san zbog kojeg njeno malo biće zadrhta: Snažni vjetar se podigao nad gradom, zamračivši nebo i zemlju. Onda se okomio na nju, podigao je i vitlao njome sve dok se nije našla u granama jednog ogromnog drveta. Međutim, vjetar je bio toliko snažan da je iščupao drvo. Ona se uhvatila za granu da se sačuva od pada, ali grana se slomila. U strahu se hvatala za grančice, ali i one su se polomile, a djevojčica je padala bez ikakvog oslonca. Kćeri moja, reče Poslanik (s.a.v.s.) kada mu Zejneb ispriča svoj san, to drvo sam ja, i ja ću ubrzo napustiti ovaj svijet. Grane su tvoj otac i tvoja majka, a grančice tvoja braća. Svi će napustiti ovaj svijet prije tebe, a ti ćeš puno patiti što si ih izgubila i tugovati zbog rastanka s njima.

I zaista, ne prođe puno a snažni vjetar sudbine tužno i nezaustavljivo zapuha preko života male Zejneb. Njen voljeni djed Muhammed (s.a.v.s.) napustio je ovaj svijet. Malo djetinje srce još nije prestalo jecati, a neumoljivi vjetar iz njenog života odnese joj i majku.

U ljubavi i privrženosti, koje je dijelila sa svojim ocem i braćom, prolazilo je rastuženo djetinjstvo i Zejneb je stasavala. Kada je za to došlo vrijeme, udala se za Abdullaha ibn Džafera i rodila Alija, Auna, Muhammeda, Abbasa i Umm-Kulsum. Nadimak koji joj je dao njen bratić Ali Zejnul-Abidin, Ona koja zna bez poučavanja, možda najbolje govori o dubini i sigurnosti njenog znanja koje je na druge prenosila s izuzetnom jasnoćom i rječitošću, o njenoj potpunoj usmjerenosti na sticanje Allahovog zadovoljstva. Žene Medine su je jako cijenile i redovno joj dolazile na predavanja o vjeri.

Kada je njen otac Ali (r.a.) otišao iz Medine u Kufu da preuzme hilafet, Zejneb mu se, također, pridružila sa svojom porodicom. Mnogo teških događaja nizalo se jedan iza drugog a onda se onaj strašni vjetar ponovo zloslutno digao i odnio joj voljenog oca. Ali (r.a.) brutalno je ubijen na sedždi, dok je u džamiji klanjao sabah-namaz. Zejneb se vratila u Medinu s novom tugom i gorčinom u srcu. Godine su prolazile. A onda je onaj kobni vjetar opet puhnuo i ostavio je bez brata Hasana. Hasan je otrovan. Beskrajni ponor tuge širio se pred njom, i Zejneb se grčevito držala za još jednu jedinu preostalu grančicu, svog brata Husejna, da je ponor ne proguta. A Husejn se upravo spremao za susret sa sudbinom. Slutila je da i njega gubi. Zato ga nipošto nije htjela napustiti.

Husejn je sa svojom porodicom i odanim, bliskim prijateljima krenuo put Kufe, odakle je odlučio reći Dosta! tiranskoj vladavini Jezida, sina Muavijinog. Zejneb je, zajedno sa svojim sinovima, krenula s njima. Kada su stigli do Kerbele, bilo je očito da su u ovoj borbi ostali sami – ljudi iz Kufe, koji su im obećali potporu, iznevjerili su ih. Umjesto njih, iz Kufe je, po Jezidovom naređenju, krenula vojska uništenja. Opkoljenoj grupici pravednika prijetilo je istrebljenje. Dok su ratni pokliči postajali sve jasniji, Zejneb se borila sa svojim srcem. Svaki put, u trenucima katkad kratkim, a katkad dugim kao vječnost, kad je na licu svog brata, umjesto boli zbog izdaje, vidjela odsjaje Drugog svijeta, kada je usnio čisteći svoju sablju, kada je oblačio staru košulju ne bi li je neprijatelji ostavili na njemu kad ga ubiju, svaki put srce joj je htjelo prepući.

A onda je započela bitka. Vojska od četiri hiljade vojnika sručila se na sedamdeset tri čovjeka. Jedan po jedan ginuli su njeni bratići, rođaci, njen Aun, njen Muhammed… S njima je nijemo umirala i Zejneb. Kad joj je Husejn dao u naručje, strijelom rasporeno, sićušno tijelo svog sina Ali Asgara, još dojenčeta, za kojeg je maločas molio malo vode, Zejneb više nije mogla izdržati i zaplakala je svim svojim bićem. Masakr je trajao nekoliko dana, a onda je i Husejn, od silnih rana, pao s konja, a neprijatelji su sabljama i kopljima nasrnuli na njega.

Zejneb je, vidjevši to iz svog šatora, svom snagom jurnula prema njemu, vapeći, moleći dželate da se smiluju: Zar među vama nema muslimana koji bi pomogao unuku Allahovog Poslanika? Husejn je ubijen, izmasakriran, kao i ostali njegovi saborci.

Zejneb i ostala ženska čeljad postale su zarobljenice. Vojnici su ih tukli sabljama, potrgali im velove s glava, postavili ih na deve bez sedla i poveli u Kufu. Ispred njih, na kopljima su nosili odsječene glave Husejna, njegovih sinova i ostalih šehida. Kada je tužna povorka stigla u Kufu, narod je prepoznao Poslanikovu (s.a.v.s.) porodicu i počeo da žali i oplakuje. A onda je Zejneb, iz dubokog ponora svoje tuge, gologlava, ponižena, podigavši ruku dala znak da ušute i učinila ono što najbolje zna, progovorila je: O, Kufanci! O, ljudi od silne samohvale! O, izdajnici! O, prevrtljivci! Pazite! Neka vaš plač nikada ne prestane i neka se vaša žalost nikada ne završi…Plačete li za mojim bratom? Zaista, da, tako mi Allaha, i treba da plačete, to ste zaslužili. Plačite koliko god možete i smijte se što manje možete, jer uprljali ste se sramotom i uhvatili ste se u klopku prijezira koji nikada nećete moći sa sebe saprati. Kako ćete sa sebe saprati krv sina Pečata Poslanika, koji je prvak mladeži u Džennetu, Zapovjednik na bojnom polju i Utočište vaše skupine… Teško vama! Znate li da ste isjekli dragog sina Muhammedovog (s.a.v.s.)? I zašto ste zavjet s njim raskinuli? I zašto ste njegovu dragu porodicu doveli na svoje ulice? I zašto ste veo svetosti s njega strgnuli i ukrali? I zašto ste mu krv pustili? Kakvu ste krivu i naopaku stvar učinili! Nebesa bi se mogla sručiti na vas i Zemlja rasprsnuti, i planine se u sebe sručiti, toliko da ispuni i nebesa i Zemlju…

U Kufi su Zejneb i ostali zarobljenici ostali pritvoreni oko mjesec dana, a onda su ih poveli u Damask. Ponovo na ponižavajući način, kroz sela i gradove, gologlave, izmučene, sve dok nisu nakon mjesec dana stigli na odredište. Svezali su ih konopcem i doveli pred Jezida koji je likovao.

Plemenita Zejneb, ponosna, dostojanstvena, uprkos svom položaju, neustrašivo je govorila:..

Je li ispravan običaj da ti posjedneš svoju žensku čeljad i sluškinje iza perde, a da zarobiš i paradiraš gradovima kćerkama Poslanika (s.a.v.s.)? Strgnuo si im mahrame i ostavio ih gologlave, da njihovi neprijatelji paradiraju njima od jednog do drugog grada, i da ih i posljednji stanovnik tih gradova može vidjeti takve. I da ih svi, i mahremi i nemahremi mogu gledati, zli i plemeniti, a one uza se nemaju svoje muškarce kao potporu i zaštitu. Kakva zaštita se može očekivati od onih koji su jeli džigerice plemenitih, i čiji je porod rastao u krvi šehida?… Na kako zlom mjestu sjediš i kako si se zlom vojskom okružio! Pored svega, u kako neprijatnim okolnostima me nagoniš da ti govorim; moje je mišljenje o tvom položaju veoma nisko, a prijekor tebi ogroman, i rugam ti se, neizmjerno. Ali oči pokazuju i srca govore. Pazi se! Začudno je da vojska plemenitaša Allahovih bude ubijena rukama vojske oslobođenih robova, šejtana. Upravo su te ruke cijedile našu krv, i upravo su te ralje trgale naše meso i naslađivale se. A to su čestita, čista i sjajna tijela dobro čuvana, nekada i sada. Ponovno vukovi i hijene nabacuju pijesak, na njih. A, sada, ti nas smatraš plijenom.’Tako će biti zbog onoga što tvoje ruke pripraviše, a Allah nije silnik svojim robovima’. Žalim se Allahu i oslanjam se samo na Njega. Pa, postavi zamke i klopke kakve god imaš i preduzmi korake kakve god misliš da treba da preduzmeš, trudi se koliko god hoćeš. Tako mi Allaha, nikada nećeš biti u stanju pobrisati naše sjećanje niti odagnati nadahnuće iz naših srca, niti ćeš biti u stanju sakriti sramotu ovog događaja. Tvoje mišljenje je pogrešno i tvoji dani su sve kraći, i tvoja će se skupina razbježati kad pozivatelj oglasi: ’I nek prokletstvo Allahovo silnike pogodi…’ …

Zarobljenicima je slijedio još jedan period zatočeništva u Damasku. Kada su pušteni, Zejneb se vratila u Medinu. Nije puno vremena prošlo, a onaj strašni vjetar iz njenog djetinjeg sna konačno je i nju ponio u susret njenim voljenima.

Sad kad ih je sve ispratila u Drugi svijet, red je bio da i ona krene s ovog, za nju tako obećavajućeg, a opet prebolnog, koji je, kako je znala reći, tek odmorište na dugom putu, gdje se stane tek toliko da se uzme daha i nastavi dalje.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 28. april/maj, 2008. godine.

Comments

Comments are closed.