Ličnost

Zahvalnost kao osjećaj zadovoljstva

NUDŽEJMA HASANOVIĆ

U životu se sve dešava u granicama minute. Jedna poprimi boje moje sreće, druga mog bola, tuge  i tako redom – smjenjuju se. Da budem iskrena, dugo vremena mi je trebalo da shvatim da je neophodno da budem zahvalna na svakom momentu pojedinačno, i na lijepom i na manje lijepom. Instinktivno, kada se iznad mene nadvije oblak sreće, odmah se u meni rodi osjećaj da sam nagrađena, a kada padne crni mrak na tren mog života, u podsvijesti to doživim kao kaznu za nešto urađeno. Ali, nije tako. Danas svoju tugu i zabrinutost definišem iskušenjem kojim umanjujem daljine između Gospodara i sebe. Znam da sam sebi dobro pojasnila ove plime i oseke života, i na taj način sam pronijela mir svojom svakodnevnicom.

Ne treba ništa posebno da se desi pa da budemo zahvalni, to nije osjećaj na koji se čeka. Koliko dugo treba da se zahvaljujemo na vidu, sluhu, na čulu ukusa, pokretima, mogućnosti razmišljnja, učenja, čitanja, saznavanja… Toliko dugo koliko i život svjesno imamo. Najvažnije je biti svjestan blagodati kojima smo obdareni i zahvalnost se nameće kao jedini ispravni put. Zahvalnost Gospodaru ne traži određeno vrijeme, prostor ili atmosferu, nego treba se sjetiti Njega i tihim riječima iz srca očitovati zahvalnost a ujedno pokazati pokornost. Zahvalnost je osjećaj koji, na zdrav način, tka naše bivstvovanje. Zahvalnost od jutra do mraka, zahvalnost maltene od rođenja do smrti. Zahvalnost Njemu Uzvišenom.

Nedavno sam čula jedno kazivanje, hikaju, koja me dodatno obavezala na razmišljanje. Govori o tome da je jedan stariji čovjek osjetio ozbiljne poteškoće s urinarnim organima i, naposljetku, obratio se ljekaru. Nakon dužeg liječenja, problem je bio otklonjen. Prilikom izlaska iz bolnice, ljekar je pacijentu uručio račun za usluge bolnice. Kada je starac vidio račun, počeo je plakati, sve jače i jače dok njegov plač nije prešao u jecanje. Doktor se sažalio na starca i rekao mu da se ne sekira, da će bolnica preuzeti jedan dio troškova, a on ostalo. Starac ga pogleda i reče: „Nije, sinko, da ja plačem zbog toga, platit ću ja, nego ja imam sedamdeset godina i nikad nisam imao ovaj problem sa zdravljem pa sada me uhvatio strah u razmišljanju da li sam dovoljno zahvaljivao Allahu za sve blagodati koje mi je On davao čitavog života, a nikad mi nije ispostavio račun.“ Nastojim da skinem odore ljudske pronicljivosti, odore ljudske odvažnosti kada stupam pred Njega. Moja molitva ne smije biti ispunjena samo molbama za bolje sutra, želim da je učinim oličenjem potpune zahvalnosti i predanosti Tvorcu i Gospodaru svega. Upoznala sam treptaje koji se bude kada se donose riječi zahvalnosti, uvidjela sam dobro koje dobijam tim svojm nastojanjima u zahvalnosti, moje usne poznaju ukus iskrene zahvale.

Damar sudbine me neprimijetno opominje i poziva da budem zahvalna. Riječi hvala Allahu, džlelle šanuhu, smiruju me jer znam da je On iznad svega, jedino On zna moje puteve života, i tim riječima budim nadu da će Gospodar biti zadovoljan napravljenim koracima. Pored toga, moja zahvalnost rasplamsa simfoniju drugih osjećaja: osjećaj životne sreće, neizmjerno zadovoljstvo onim što imam, ljubavlju prema onima koji me okružuju. često osjetim da je zahvalnost kruna svih emocija.

Zahvala Njemu nas jača osjećajima hrabrosti i upornosti kada oluja nedaća zaprijeti, zahvalnost nas kiti osjećajima smirenosti kada velika sreća pokuca na vrata, zahvalnost nam donosi osjećaj uzvišenosti u ovom ljudskom životu, a ujedno nas čine svjesnim da smo mi ljudi zavisni od Njegove Milosti. Toplo preporučujem da dova El hamdulillahi (hvala Allahu, dželle šanuhu) dobije svoj izraz u glasu a da stalno živi u razmišljanju.

Ako mi, evo u mladosti, naučimo da dišemo s tom zahvalnošću, naoružamo se snagom za sve što slijedi, ne samo da se nosimo s tim kad treba, nego i da budemo dostojni onoga što dolazi kao dar od  Uzvišenog.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 47. maj, 2014. godine.

Comments

Comments are closed.