Ličnost

Ummu Ma'bed

Piše: Azra Hasanović
Nagradio Allah, Gospodar ljudi, najboljom nagradom
Dva prijatelja što dođoše do šatora Ummi Ma’bed…
Usrećivala je ljude. Poput fatamorgane. Samo što je ona bila stvarna – Atika bint Halid el-Huza ili Umm Ma’bed, kako su je poznavali. Živjela je u pustinji, negdje nadomak nevidljivog, ali znanog, iznova i iznova pijeskom zametanog puta između Mekke i Kudejda. Sjedila bi često ispred svog šatora, u svom skromnom dvorištu, duboko zagledana u horizont, očekujući karavane ili putnike namjernike da im darežljivo ponudi gutljaj vode, gutljaj mlijeka, pregršt hurmi ili komadić mesa, da se okrijepe i spokojno nastave svoj put. Odlazeći od nje, ponijeli bi u sjećanju hrabru, časnu i pronicljivu ženu. Godine zagledanosti u to surovo,vrelo, ali za nju prelijepo mistično mjesto, u njen dom, u pustinju, naučile su je dosta o životu, a proučavajući putnike namjernike koji su godinama uzimali predaha u njenom skromnom staništu, Umm Ma’bed naučila je mnogo i o ljudima.
Godina je bila sušna, stoka je bila na izmaku snaga, a i Umm Ma’bed je bila iscrpljena, i samoj bi joj tog dana itekako prijao gutljaj mlijeka, da joj vrati život u usahle žilice. Ipak, izašla je i sjela pred svoj šator i umorni pogled spustila na užareni horizont. I tad ga je ugledala, čovjeka različitog od svih koje je do tada vidjela, neka nestvarna ljepota zračila je iz te figure koja joj se sve više približavala. Odjednom je obuze strepnja: Zar baš danas? Već odavno je duboko u sebi počela   osjećati da je sve ove godine na ovoj vjetrometini služila ljudima radi jednog posebnog insana koji će jednog dana doći da ga ona napoji, radi jednog posebnog trenutka koji će biti vrhunac njenog života. Nešto   joj je govorilo da   joj taj posebni čovjek upravo dolazi u susret, ali ona nema ništa da mu ponudi, ni kap mlijeka, ni komadić hurme.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr, radijallahu anhu, Amar ibn Fuhejra, oslobođeni rob Ebu Bekrov i Abdullah ibn Urejkit, njihov vodič kroz pustinju, stadoše pred Umm Ma’bed. Umorni i iscrpljeni od teškog putovanja, od progona, od tuge zbog napuštanja voljene Mekke i najmilijih koji ostaše u njoj, a opet obuzeti uzbuđenjem pred novim poglavljem islama koje će uskoro započeti u Jesribu, upitaše Ummu Ma’bed da li ima išta da im ponudi ili da im proda da se okrijepe: malo mlijeka ili koju hurmu. Vidno tužna što im ne može pomoći, ona reče: Tako mi Boga, da išta imam, ne biste me morali ni upitati, ja bih vam to i sama ponudila.
Pored šatora u ćošku, jedva se držeći na nogama, stajala je jedna mršava koza. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokaza na nju i upita Umm Ma’bed da li ta koza daje imalo mlijeka. Umm Ma’bed odgovori da je toliko slaba da već odavno nema mlijeka, čak nije mogla otići s ostatkom stada koje je njen muž odveo u potragu za ispašom. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,   upita Umm Ma’bed da li bi mu dopustila da on proba pomusti tu kozu. Pomalo začuđena, ona mu dade dozvolu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, priđe kozi, pomilova je po leđima i, stavivši ruke na njeno usahlo vime, zamoli Allaha za Njegovu milost, na što vime odjednom nabreknu i iz njega poče kapati mlijeko. On tada zatraži posudu i poče izmuzati   mlijeko. Uskoro posuda bi puna svježeg i toplog mlijeka. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uze posudu i prvo je dade Ummu Ma’bed da se napije, što ona, i gladna i žedna, učini. Potom je dao mlijeka Ebu Bekru, pa Amaru i Abdullahu i na kraju se i on napi, govoreći kako: Onaj koji napaja, treba da pije zadnji. Praznu posudu je ponovo napunio mlijekom i opet se svi napiše, ovaj put polahko i sa uživanjem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i treći put namuze punu posudu mlijeka i ostavi je za Umm Ma’bed i njene ukućane. Sve vrijeme, Umm Ma’bed pomno je pratila svaki njegov pokret, svaki gest, svaku riječ. Trudila se da svaki, ama baš svaki trenutak proveden u prisustvu ovog nevjerovatnog čovjeka, svaku crticu njegovog lica upije duboko u svoje pamćenje.
Okrijepljeni i odmorni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi saputnici popeše se na deve i nastaviše put Medine. Umm Ma’bed dugo je gledala za njima, znajući da je najvažniji dan njenog života upravo prošao.
Nakon nekog vremena stiže Aksam ibn Ebi el-Džaun el-Huza, suprug Ummu Ma’bed, vraćajući njihovo malo stado. Vidjevši posudu s mlijekom, upita je: Šta je ovo Umm Ma’bed, otkud ti mlijeko? Tvoja koza ne daje mlijeko. Ona sjetno reče: Danas je ovuda prošao blagoslovljeni čovjek, i ispriča mu detalje današnjeg događaja. Riječ koju je njegova supruga upotrijebila „blagoslovljeni“, silno ga zaintrigira, podsjećala je na čovjeka iz Mekke o kojem je čuo, i zato reče svojoj ženi da mu ga opiše. Umm Ma’bed tad poče govoriti, a lik Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, ponovo oživi pred njenim očima:
Vidjela sam čovjeka koji je izrazito lijep, sjajnog lica i skladne građe.   Niti   je njegov izgled narušen velikim stomakom, niti izobličen malom glavom. Njegova pojava otkriva da je pametan, sa uravnoteženim svojstvima. Zjenice njegovih očiju su veoma crne, trepavice veoma dugačke, a bjelilo oko njegovih zjenica nestvarno bijele boje. Kosa mu je jako crna, vrat dug, gusta brada fino zaobljena, a široke obrve gotovo da se dotiču.
Kada šuti, dostojanstven je i staložen, a kada progovori, njegova pojava je impresivna, uzvišenost i raskoš otkriva se u njegovim riječima.   Vrlo je nadaren govornik, jasan u onome što govori, ne govoreći ni previše ni premalo, njegove riječi se nižu kao savršeni niz bisera. Njegov glas nije hrapav već najčistiji i najprijatniji.
Kada ga vidiš u daljini, izgleda kao najljepši i najupečatljiviji čovjek kojeg si ikad vidio, a kad mu se približiš, otkriješ da je i najprijatniji od svih. Nemoguće je umoriti se od gledanja u njega.
Nije on ni previsok ni previše nizak, veličanstven čovjek u društvu s dva druga izuzetna čovjeka, a on je najistaknutiji među njima i najviše poštovan. Ima saputnike koji ga okružuju i poštuju, kad on progovori, oni ga slušaju, a ako im nešto kaže, oni žure da ispune njegovu odredbu. Oni ga dobro služe i paze, iako on nije ni strog ni čangrizav.
Na te riječi njen suprug uzviknu: Tako mi Allaha, to je onaj čovjek od Kurejšija! Ako ga ikad sretnem, postaću njegov sljedbenik.
Njegove riječi bile su iskrene jer su nakon nekog vremena Umm Ma’bed i njen muž zaista krenuli   put Medine da pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, očituju svoju pripadnost islamu, iako je Umm Ma’bed, još onog dana kad je prvi put vidjela Poslanika, sallallahu alejhi ve selle, najvažnijeg dana u njenom životu, u svom srcu znala da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik.
Umm Ma’bed je nastavila da živi svojim skromnim životom, iščekujući i dalje putnike namjernike da im utoli glad i ugasi žeđ. Njena koza, pomilovana Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, mubarek rukama, još dugo je živjela izdašno dajući mlijeko. Sjedeći ispred svog šatora nekih dvadesetak godina kasnije, sad već starica, dočekla je karavan hadžija što su iz Medine putovali u Mekku. U njemu je bilo i nekoliko Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, supruga. Prišla im je i s dubokom ljubavlju pričala o onom dana kad je prvi put vidjela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Suze su se slijevale niz njene izborane obraze. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već se bio vratio svome Gospodaru, ali kroz tople i prelijepe riječi Umm Ma’bed, njegov lik ponovo je zatreperio među prisutnima. Majke vjernika su plakale, slušajući Ummu Ma’bedin opis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Kažu, najljepši opis kojim ga je ikad opisao neko ko ga je vidio.

Comments

Comments are closed.