3D render of a male head with brain and lightening effect
Tema broja

Stoljeće uma

AZRA HASANOVIĆ

3D render of a male head with brain and lightening effect

Srce je izvor inteligencije, a mozak je tek mehanizam za rashlađivanje krvi, naučavao je Aristotel prije nekih 2.500 godina. Od tada do danas, naša spoznaja i naši stavovi o mozgu doživjeli su dramatičan zaokret. Savremena nauka smatra mozak ne samo najvažnijim organom u ljudskom tijelu već i najsloženijim ustrojem u cijelom svemiru.

Ljudski mozak, zapanjujući, najtajanstveniji fizički dio našeg postojanja, koji u jednom trenutku može pohraniti stotine hiljada činjenica, i milion milijardi podataka tokom prosječnog života, zauzima tek pet procenata tijela a sastoji se od oko sto milijardi ćelija. Međutim, broj mogućih veza između tih ćelija, u svakom pojedinačnom mozgu, veći je nego što je broj atoma u svemiru! Upravo te veze jedan su od ključeva naše osobnosti, jer mozak čine našom najživljom odrednicom koja se stalno mijenja pod uticajem iskustva i čini nas, uistinu, neponovljivim.

Kada je krajem prošlog stoljeća, uz pomoć uznapredovale medicinske tehnike, čovjek uspio da proviri u unutrašnjost svoje lobanje, oduševljenju i znatiželji nije bilo kraja. Prava znanstvena hajka na ljudski mozak, koja je tada započela, svojevrsnu kulminaciju doživjela je 1990. godine kada je američki Kongres proglasio Desetljeće mozga. Ostvaren je bitan napredak u poznavanju razvitka, građe i funkcije ljudskog mozga i otvorene nove, dotada neslućene mogućnosti liječenja neuroloških i duševnih bolesti. A onda je 2000. godine Evropska Unija proglasila Stoljeće uma, s nadom da će savremeno društvo na čvrstim temeljima istraživanja mozga razviti nove pristupe u odgoju i obrazovanju, omogućiti uspješan razvitak djeteta te znati održati zdrave funkcije mozga i u poodmakloj životnoj dobi. Ovaj „moždani“ trend u medicini i nauci donekle je i nužan, jer su bolesti mozga prava pošast savremenog društva, s povećanom učestalošću u zadnjih dvadesetak godina za pedeset ili čak i devedeset procenata.

Na približno 650 bolesti mozga u SAD, od kojih godišnje oboli oko pedeset miliona građana, otpada više dugoročnih zdravstvenih troškova i bolničkih dana nego na sve ostale bolesti zajedno. Samo od nekog duševnog poremećaja pati visokih dvadeset dva procenta populacije starije od osamnaest godina. U Evropi, bolesti mozga uzrokuju 35% sveukupnih zdravstvenih troškova. U 2004. godini Evropljani su na bolesti mozga potrošili 386 milijardi eura, a ako se tome dodaju glavobolja i bolesti ovisnosti, 447 milijardi eura.

Zašto mozak savremenog čovjeka toliko pati?

Možemo tražiti uzroke u lošoj ishrani, stresu, zagađenju, zloupotrebi… ali konačnog odgovora nema. Osim što naš mozak sve ranije, sve češće i sve strašnije obolijeva, postaje, kako kažu statistike, i sve manje pametan. Broj ljudi s natprosječnom inteligencijom, IQ preko 130, u zadnjih nekoliko desetljeća je prepolovljen, dok je broj onih s niskim kvocijentom inteligencije ispod 70, znatno povećan. Popularna teorija kaže da je to tako jer su, takoreći, svi rođeni u industrijskim zemljama između 1960. i 1980. godine bili izloženi štetnom uticaju olova iz benzina. Tek nekolicina od oko 80.000 hemikalija koje se upotrebljavaju u industriji ispitana je zbog potencijalne opasnosti po zdravlje.

Dokazano je da 202 industrijske hemikalije pogubno djeluju na razvoj mozga djece i nerođenih beba, uzrokujući niz degenerativnih bolesti u kasnijem životu, a samo olovo i živa podliježu strogim regulacijama.

Hiljade elektroda, priključaka, ekrana, višetonski strojevi s ovakvim ili onakvim talasima i zračenjima kojima zauzdavamo vlastiti mozak omogućili su nam da se nebrojeno puta njime fasciniramo, razbijajući pri tom niz naših dugogodišnjih zabluda. Uvjerili smo se da ljudski mozak nije tek kompjuter od krvi i mesa, već mnogo fleksibilniji, samoprilagođavajući entitet, živi, jedinstveni organizam koji se stalno mijenja, raste i preoblikuje, zavisno od izazova.

Starenje ne uništava mozak neminovno, ako se adekvatno brinemo za njega; naš mozak se obnavlja novim ćelijama i u sedamdesetim. San nije tek puki odmor za mozak, jer u toku sna naš mozak obrađuje nova sjećanja, uvježbava i brusi nove vještine pa čak rješava i probleme, stoga je, uistinu „jutro pametnije od večeri“. Moguće je kontrolirati misli, moguće je liječiti se mislima, jer neurofidbek-treningom možemo uvježbati naš mozak da “proizvodi” određene moždane valove i poželjno stanje uma, i snagom misli ustabiliti, naprimjer, srčane aritmije. A izgleda da su u pravu i oni koji su tvrdili da žene i muškarci imaju različit mozak.

Ponekad mozak muškarca i žene tokom istih situacija pokazuje različite aktivnosti, a prilikom obavljanja različitih zadataka pokazuje iste aktivnosti. Muškarci u prosjeku imaju 4% više moždanih ćelija i 100g više moždanog tkiva, a žene više dendritskih veza između ćelija. Muškarci se više koriste lijevom moždanom polutkom, dok žene imaju bolji pristup objema stranama mozga. Žene imaju veći limbički dio mozga, što im omogućava da budu osjećajnije, bolje izražavaju svoja osjećanja i imaju povećanu sposobnost da se vežu za druge.

Mozak nam se otkriva nesebično. Ipak, koliko god nam se današnja znanost činila naprednom, činjenica je da smo došli tek do najosnovnijih pretpostavki za početak razumijevanja njegovog rada.

Najznačajniji, najuzbudljiviji i najkontroverzniji projekt moderne neurologije je izrada moždanih mapa, njegove anatomije, fiziologije, funkcionisanja i fenotipa. EEG, CT, MR, PET, MEG naš tehnološkoleksički doprinos civilizacijskom naslijeđu zapravo su alatke kojima ostavljamo svoj trag u historiji ljudskog znanja. Postojanje Atlasa ljudskog mozga, u kojem možemo vidjeti moždani udar, demenciju, tumore, ali i kojim dijelom mozga vidimo pokrete, boje, kojim mislimo, kojim osjećamo… bilo bi nemoguće bez ovih strojeva. Ili ne bi? Neki, koji su bili spremni prepoznavati i pratiti neke malo drugačije koordinate, svojevrsnu mapu mozga iščitali su iz knjige objavljene prije četrnaest stoljeća, iz Kur’ana Časnog.

Kada Kur’an govori o organima sluha i vida, uvijek prvo spominje oči pa onda uši: Imaju li oni noge da njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima slušaju? (Al-A’raf, 195.) Međutim, kada Kur’an govori o samom slušanju i gledanju, sluh se uvijek spominje prije vida: On vam daje sluh, i vid, i pamet, a kako malo vi zahvaljujete! (Al-Mu’minun 78.)

Zašto? Iako, anatomski, oči na glavi prednjače u odnosu na položaj ušiju, na mapi mozga centri za sluh prednjače u odnosu na centre za vid. Riječ nijem uvijek dolazi između riječi gluh i slijep: Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste. (Al-Baqara, 18.) Između centra za sluh i centra za vid nalazi se područje koje je odgovorno za primanje i tumačenje vidnog i slušnog unosa govora.

Također, neka novija istraživanja spekulišu da je tzv. fornix, smješten između slušnog i vidnog centra u unutrašnjosti mozga, glavni centar za rječitost. Prilikom molitve ili meditacije je zapažena jaka prokrvljenost prefrontalnog korteksa, gdje se nalazi centar za pažnju. Međutim, otkriveno je i smirivanje aktivnosti u tjemenom režnju na mjestu centra koji određuje granicu između tijela i ostatka svijeta, kao i amigdale, zadužene za strah, ljutnju i registrovanje prijetnji i opasnosti. Zaustave li se podražaji koji prolaze kroz ovo područje, kao što se dešava tokom jake koncentracije za vrijeme molitve, mozak jednostavno ne može odrediti razliku između “ja” i “ne-ja”.

Neuroteologija, nova znanost koja proučava neurobiologiju religije, u frontalnom režnju identifikuje duhovnu sklopku u mozgu, tzv. Božiju tačku. Frontalni režnjevi sudjeluju u najvišim mentalnim aktivnostima. U njima planiramo i utičemo na misli, emocije i čula, kontrolišemo i usmjeravamo ponašanje. Kur’an opisuje vezu između frontalnih režnjeva i etičkog ponašanja ljudi: Vidje li ti onoga koji sprečava roba da klanja? Reci mi ako on misli da je na Pravom putu, ili ako bogobojaznost naređuje, reci mi ako on poriče i okreće se, zar ne zna da Allah sve vidi? Ne valja to! Ako se ne okani, ocrnit ćemo mu čelo (dohvatit ćemo ga za kiku), čelo lažno i griješno. (Al-Alaq, 9-16.)

Možemo reći da se čelo ili šiška zapravo odnosi na frontalne režnjeve koji se nalaze iza čeone kosti. Laganje se najprije očituje u mentalnim aktivnostima čeonog režnja a potom se, po naredbi mozga, aktiviraju organi govora. Kada činimo sedždu, spuštamo svoje čelo na zemlju, zapravo spuštamo centar naše volje i procesa donošenja odluka, pokazujući time apsolutnu potčinjenost Bogu.

U istraživačkom zanosu nekako nam je promakla činjenica da bi otkriveno moglo do temelja uzdrmati naše društveno i religijsko samopoimanje. Hoćemo li se znati nositi s odgovorima koji stoje tik ispred nas? Ukoliko otkrijemo da su kriminalno ponašanje, homoseksualnost ili sociopatija, naprimjer, uslovljeni specifičnom biologijom mozga, oslobađa li to pojedinca odgovornosti, i može li se osuđivati ponašanje koje je, u tom slučaju, neizbježno?

Molecular Thoughts

Mozak je područje gdje je granica između upotrebe i zloupotrebe znanstvenih spoznaja naročito skliska. Pogotovo kad je u pitanju nezvanična znanost, lišena bilo kakve moralne odgovornosti. A, prema onome što sporadično procuri u javnost, neslužbena istraživanja mozga već odavno su započela. Upravljanje uređajima pomoću misli, izravnim uključivanjem u moždane valove, još je i bezazleno u odnosu na bežično upravljanje samim moždanim valovima, kontrolu ljudskog uma i tijela, programiranje mozgova pomoću raznih oblika elektromagnetske energije, uključujući radiosignale, svjetlosne pulsacije, zvuk i druge metode koje su cilj istraživanja raznih psihotehnologija i psihokorekcija.

Široke istraživačke mogućnosti, koje nam sve lakše otvaraju vrata spoznaje, u fokus su stavile i davnašnju dilemu – jesu li um i mozak jedan ili dva različita entiteta, prenoseći je s primarne filozofske u područje žestoke prirodno-znanstvene argumentacije. Polazeći od jedinstvenog stava da bez mozga nema ni svijesti, zvanična nauka se dijeli na one koji tvrde da je svijest tek kontrolirani podražaj neuronske mreže živčanih ćelija, i one za koje je svijest potpuno neobjašnjiv fenomen.

Savremena fizika zaključuje da je cijeli Univerzum skup percepcija, pukih električnih signala koji dosežu do našeg mozga. Svijet koji znamo sastoji se od onoga što naše oči vide, uši čuju, ruke osjete, nos miriše i jezik kuša. A sve to što vidimo, čujemo i osjetimo u našem mozgu se pretvara u električne signale. Mozak interpretira i pridodaje značenja tim signalima za koje pretpostavljamo da su „vanjski“.

Naprimjer, kada gledamo boje, različite valne dužine svjetlosti su, zapravo, sve što dopire do naših očiju, a mozak ih transformira u boje. U „vanjskom svijetu“ ne postoje boje. Niti je jabuka crvena, niti drvo zeleno, oni su takvi zato što ih mi tako percipiramo. Naše je znanje ograničeno na naših pet čula, stoga stvarni svijet može biti sasvim drugačiji od onoga kako ga mi poimamo. Mnogo drugih, različitih dimenzija i bića može postojati, a da ih mi svojom ograničenom percepcijom ne možemo registrirati.

Međutim, da li je taj komad mesa koji zovemo mozak, ono «ja» koje poima svijet? Možemo tragati za identitetom, umom, sviješću, secirajući mozak, ali pronaći ćemo samo molekule masti i proteina, koje se mogu naći i u ostalim dijelovima tijela. Ili je, ipak, to živo, nematerijalno, inteligentno postojanje – naša duša? To više nije pitanje nauke, nego vjere. A odgovor na njega neće nam dati nijedan uređaj na svijetu, već naše srce.

U tom smislu, mogli bismo reći da je stoljeće uma, u koje smo ušli s toliko spoznajne nade i tehnološkog samopouzdanja, u svojoj suštini, zapravo, stoljeće vjere.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 29. august, 2008. godine.

Comments

Comments are closed.