Muzej Bosna

Sepeti i zembilji

MELIHA TERZIĆ
Pijaca je bila lijepo, živopisno, pa i pitomo mjesto. Nekada davno (ali ne predavno), bila je bez pijačnih tezgi pa se sve redalo i obavljalo na tlu i pri tlu. I kupac bi čučnuo ili bi se saginjao da bira, da se cjenjka, da pazari.
Sepeti, sepeti na sve strane. Manji i veći, a u njima voće, povrće, jaja…
A i kokoška, tuka ili guska, sputanih nogu u dnu sepeta, zbunjena, čekala bi svoga kupca.
Ali, da uokvirimo jednu drugu sliku: Sepet pun trešanja. Svilene ašlame izdržale su truckanje do pijace, smiju se između nježnih kerica paprati koje im čuvaju sjaj i slatke sokove. Tu je i šalja (limena mjerica za „vaganje“).
Adžo kraj sepeta nabaci još šaku-dvije na plaćene trešnje, pa kaže: U zdravlju i rahatluku, ako Bog da, da pojedete.
-I ti, ako Bog da, u zdravlju i rahatliku i iduće godine da bereš i donosiš.
Sve što je kupljeno u zembilju je. Malo se razmaknu kožne isprepletene trake i sve smjestiš, jedno drugo drži na „uzgoru“.
A ta torba je fini ručni rad. Stari majstori su znali izabrati kožu i složiti boje. Sadržaj u zembilju se ne vidi, dobro je to. (Diskrecija nam više nije jaka strana. Dobar odgoj podrazumijeva i to da se ne stavlja pred oči bilo kome stranom svoja kupovina).
Praznom zembilju je mjesto na čiviluku. Većim zembiljem se mogao poslužiti i muškarac, pronijeti ga kroz čaršiju do pijace, do dućana, a kad su naše majke-hanume išle u svoje nabavke, a i u svoje posjete s hedijama, manji zembilji su im lijepo služili i lijepo pristajali. Gosp. Abdulah Henda (iz Sarajeva) sačuvao je zembilj svog djeda Avdije Hende za svoje unuke i fotografisao ga za nas. U pozadini je slika stare tuzlanske pijace.

Comments

Comments are closed.