Intervju

Dr. Fatima Klempić-Dautbašić: Ono što sam preživjela nije dovelo do mržnje prema ljudima

Meliha Terzić
Rođena sam 26.5.1965. u mjestu Brezovice (Općina Srebrenica). Do pete godine živjela sam s roditeljima i bratom u Sasama, a zatim u Bratuncu do početka rata. Osnovnu školu “Vuk Karadžić” pohađala sam u Bratuncu, srednju školu završila u Ljuboviji, a zatim Medicinski fakultet u Tuzli (diplomirala 13.2.1990. godine). Od 2.7.1990. do početka rata, radila sam u Domu zdravlja u Bratuncu. Poslije okupacije Bratunca 17.4 1992., s bratom odlazim u rodno mjesto kod rodbine i počinjem raditi kao ljekar na terenu. Sa jednim tehničarem i oskudnom opremom, svakodnevno obilazim i njegujem ranjene i bolesne kojih je sve više. Nakon oslobađanja Srebrenice i otvaranja Ratne bolnice krajem jula, pridružujem se kolegama u Ratnoj bolnici i tu ostajem do pada Srebrenice 11.7.1992., a onda s kolegama krećem u proboj ka Tuzli u “Maršu smrti” koji sam imala sreće da preživim.Tada nastaje borba za opstanak. Nakon nekoliko mjeseci bezuspješne potrage za zaposlenjem u Tuzlanskom kantonu, dobila zam posao i nastavak specijalizacije u Kantonalnoj bolnici Zenica, gdje sam radila do 1998. godine. Tada sam se zbog udaje vratila u Tuzlu i zaposlila na GAK u Kliničkom centru, gdje sam radila do septembra ove godine. Sad radim u Privatnom porodilištu Plava poliklinika. Udata sam, majka dvoje djece.
Bosanska Sumejja: Koliko je danas Vaš život „okupiran“ Srebrenicom kao proživljenom (preživljenom) tragedijom?
Fatima Klempić-Dautbašić: Bez obzira što je prošlo više od dvadeset godina od pada Srebrenice, sve sto sam tada preživjela učinilo je da ni jednog trenutka ne mogu zaboraviti niti se odmaći od tog vremena. Iako radim, imam porodicu i brojne obaveze, jedan dio mene je uvijek u tom vremenu, kao da je jučer bilo i kao da će se sutra nastaviti.
Bosanska Sumejja: Prošli ste srebrenička iskušenja i prije pada Srebrenice i sve što poslije toga slijedi, pa i proboj ka Tuzli u Maršu smrti (za život). Šta Vas je sve držalo i nosilo, uz snagu mladosti i profesionalnu etiku?
Fatima Klempić-Dautbašić: To je bila ljubav prema mojoj majci. Ostala sam kao malo dijete bez oca, brata i mene je mama sama odgajala, tako da sam jako vezana za nju. Obećala sam joj kada smo se razdvojili pred polazak iz Srebrenice (ona u kamp holandskog bataljona, brat i ja na put smrti kroz šumu) da ćemo se brat i ja držati zajedno i pomagati se. Imala sam ogromnu želju da ispunim obećanje. A držao me i inat, čini mi se, želja da se preživi uprkos dželatima…
Bosanska Sumejja: Slušali smo Vas na tuzlanskoj promociji Fotomonografije Ahmeta Bajrića Srebrenički put pakla. Rekli ste, otprilike, da je Bajrić sabrao u svojim fotozapisima zaleđene trenutke užasa. Koji prizori na ovim fotografijama Vas najviše i danas potresu?
Fatima Klempić-Dautbašić: Ima na jednom snimku prizor s čovjekom koji kleči kraj nosila na kojima je njegov upravo preminuli brat i miluje ga po obrazu. To je Hasan Hasanović koji je teško ranjenog brata nosio sve do slobodne teritorije, u nadi da može preživjeti i nije ga ostavio. Takva odanost ne može nikoga ostaviti ravnodušnim.
Bosanska Sumejja: Šta mislite o Srebrenici kao umjetničkoj inspiraciji i temi? O onome što je već nastalo, objavljeno i pokazano?
Fatima Klempić-Dautbašić: O Srebrenici se puno piše, puno je autobiografskih djela u kojima se nađe i nekih opisa događaja koji mi se čine nerealnim. Mene je rasplakala i najviše me se dojmila svojom snagom kratka, ali puna emocija, autobiografija Emira Suljagića „Razglednice iz groba“, zatim nedavno objavljena autobiografija Belme Malagić, te „Srebrenički nokturno „ Emira Nuhanovića, također. Drago mi je da pročitam sve što govori o Srebrenici, a do čega mogu doći, od vremena Rimskog carstva do naše tragedije, a naročito mi je važno da se mladi ljudi oglašavaju jer nam treba taj tračak svjetla.
Bosanska Sumejja: Osvrnimo se na Vaše sadašnje odlaske u Srebrenicu. Kakvi su to sada susreti s Gradom, Potočarima, s ljudima – živima i mrtvima?
Fatima Klempić-Dautbašić: Često sam u Srebrenici jer me privlači kao magnet. Kad mi je najteže, samo tamo mogu da nađem mir. Nikad ne prođem a da ne svratim u Mezarje. Gledajući u bijele nišane, često se zapitam kojim čudom ja nisam ispod jednog od njih.
Bosanska Sumejja: Jedan veliki svjetski pisac u svom Dnevniku zapisa: „Vidio sam među ruševinama ljude koji ništa nisu naučili od svoje patnje. Ni ja nisam naučio ništa – možda jedino da budem oprezniji kada treba da sudim ostalima i sebi samom.“ Odnosi li se ovo i na nas (naš narod), na Vas?
Fatima Klempić-Dautbašić: Nismo ni mi ništa naučili, čini mi se. Ne cijenimo sebe, ne gradimo svoju državu koja bi nas štitila svojom snagom, ne otvaramo radna mjesta. Umjesto toga, pare idu u privatne džepove, političari samo sebe podržavaju…
Bosanska Sumejja: Mora da Vam je teško razgovarati na teme progona (masovnog ubijanja), o ljudskoj patnji – o pređenom srebreničkom putu kroz dunjalučki džehennem. Hvala Vam što ste ipak prihvatili razgovor za Bosansku Sumejju.
Fatima Klempić-Dautbašić: Koliko god da je teško, smatram svojom obavezom da pričam o tome, radi naše djece i njihove budućnosti. I dalje mnogi pokušavaju da negiraju da se desio genocid, i pored presuda Haškog tribunala. Ako budemo šutjeli, s vremenom će se zaboraviti istina.
Bosanska Sumejja: Nakon višemjesečnog obavljanja doktorskog zadatka na prvim borbenim linijama, a onda i u gradu pod opsadom, zatim pada Srebrenice, očajničkog i krvavog puta do slobodne teritorije i dolaska u Tuzlu, suočili ste se s nezaposlenošću, s činjenicom da ne možete nastaviti raditi svoj posao. Kako je to uticalo na Vas poslije svega proživljenog? Šta je to zbog čega ni tada, a niti ikada poslije, niste odustali od ove zemlje i od ovog naroda?
Fatima Klempić-Dautbašić: To je bio težak period. Nakon preživljenog užasa na Maršu koji je i psihički uticao na mene, danima sam bila ošamućena, pospana i dezorijentisana i fizički iscrpljena. Za sedam dana marša izgubila sam 14 kg; našla sam se u Tuzli bez novca, bez smještaja i bez posla. Nisam mogla nastaviti specijalizaciju. Tad sam shvatila da je saosjećanje koje su pojedini ljudi pokazivali bilo deklarativno i da moram sama naći posao bilo gdje da bih opstala. Direktor Kantonalne bolnice u Zenici dr. Beganović je neko kome ću biti uvijek zahvalna za posao i nastavak specijalizacije. To je nešto što me vratilo u život.
A nisam nikad odustala od svoje zemlje jer mislim da smo samo tu svoji na svome, nikako ne bih mogla da se pomirim s tim da me neko gleda s visine i tretira kao manje vrijednu zato što sam s Balkana i muslimanka. Srećom pa nisam bila primorana.
Bosanska Sumejja: Bijeli mantil; prvi plač novorođenčeta i nježni život koji pulsira u Vašim rukama tako često, iz dana u dan, šta Vam znači?
Fatima Klempić-Dautbašić: Pored moje porodice, posao mi je najvažniji i mislim da imam najljepše zanimanje. Plač novorođenčeta i sretni osmijeh na licu njegove majke je nešto najljepše što može da se doživi u našem poslu. Nikad nisam prestala da se radujem tome i drago mi je da sam neko ko može doprinijeti da sve prođe kako treba.
Bosanska Sumejja: Možete li izdvojiti bar jedno sjećanje na neki upečatljivi događaj iz Vašeg interesantnog životnog iskustva, ili sjećanje na osobe koje su Vam se urezale u pamćenje?
Fatima Klempić-Dautbašić: Mnogo je toga. Naročito me raduje kad mi dođu na porođaj te žene čijem sam rođenju prisustvovala kad su njih njihove majke rađale, pogotovu ako je to bilo u Ratnoj bolnici u Srebrenici. Jedan poseban slučaj je naša Belma koja se u Srebrenici rodila kao sedmanče, usred rata, sa 1.500 g porođajne težine, nakon pet neuspješnih trudnoća njene majke. Bez inkubatora, bez neophodnih lijekova za potporu takvoj bebi, mi smo je hranili špricom i držali kraj peći zamotanu u vatu. Preživjela je.
Posebna mi je radost bila kad mi je ona došla prošle godine kao trudnica i porodila se.
Bosanska Sumejja: Možda nismo pitanjima dotakli nešto važno čime biste poentirali temu našeg razgovora.
Fatima Klempić-Dautbašić: Osjećam da je moja dužnost i obaveza prema onima što su svirepo ubijeni u genocidu da pričam o svemu što se dogodilo, da se ne zaboravi i ne ponovi.
Ono što uvijek naglašavam i zbog čega sam sretna jeste to da me sve ono što sam preživjela nije dovelo do mržnje prema ljudima, još uvijek imam osjećaj topline i povjerenja. To je nešto čemu učim svoju djecu: da pamte i pričaju kad jednom nas ne bude, ali da rade na tome da se u budućnosti ljudi različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti bolje razumiju i slažu.

Comments

Comments are closed.