Nagrada za dobro je samo dobro

Piše Azemina Gutić
U islamu dobročinstvo prema drugome je višestruko korisno djelo. Onaj kome se dobročinstvo čini, lakše, brže i potpunije ispuni svoje životne potrebe, a onaj ko dobročinstvo čini dobija kod Uzvišenog Allaha status dobročinitelja i čeka ga nagrada, a na njegovo srce spušta se smirenost, blagost i dobrota.
Dobročinstvo obasjava srce, kristalizira ga i glača tako da ono postane čisto poput blistavog ogledala.
Samo oni koji s radošću darivaju, osjećaju slast takvih plodova još na ovome svijetu. Ako dođu teški dani, dobročinitelji će osjetiti kako ih sreća ispunjava, kako se na njihovu dušu spušta spokoj i olakšanje. Činjenje dobra je poput mirisa; koristi i onome ko ga nosi, onome ko ga prodaje i ko ga kupuje. Sve što ljudi čine, čine za sebe, jer svako dobročinstvo bit će mu višestruko uzvraćeno.
Allahov Poslanik kaže: “Dobra djela čuvaju čovjeka od nesreće i zlih posljedica. Milostinja koja se daje tajno, ublažava Allahovu srdžbu. Pažnja koja se iskazuje prema rodbini produljuje život. Svako dobro djelo smatra se sadakom.” (Taberani).
Ramazan je prava prilika za darežljive, jer je to mjesec sveopćeg dobra. Allah ljude najviše dariva u ovom mubarek mjesecu. U prvoj trećini ramazana Allah dariva Svoju milost, u drugoj trećini oprost od grijeha, a u trećem dijelu ramazana Svoju zaštitu od džehennemske vatre. U ovom mjesecu čovjek najviše čini sedždu. A kada čini sedždu, onda je najbliže Allahu. Kada je čovjek blizu Allahu, blizu je i ljudima, a tada su ljudska srca najdarežljivija.
Kaže Resulullah, s.a.v.s.: “Darežljiv čovjek blizak je Allahu i ljudima; blizu je Dženneta, a daleko od vatre.“
Zbog svega navedenog, naša darežljivost treba da dođe do izražaja posebno u ovim ramazanskim danima.
Vjernici nastoje da u ramazanu učine što više dobrih djela, kao što je: dobročinstvo roditeljima, posjećivanje familije, činjenje dobra bližnjima. Isto tako svoju pažnju posvećuju odgoju porodice i djece na plemenitosti, udjeljivanje i zalaganje. Pri tome ne zaboravljaju ni dobročinstvo prema svojim komšijama, naređivanje dobra, a odvraćanje od zla, kao i posjećivanje dragih prijatelja s pažnjom i ljubavlju u ime Uzvišenog Allaha.
Mubarek dane treba da iskoristimo na što bolji način pogotovo ako znamo da je lična sreća nemoguća bez sreće drugih, dajući i pomažući drugima, osjećamo sreću i radost onih kojima smo pomogli, te se tako i naša sreća uvećava. Srca nam se oslobađaju škrtosti, sebičnosti i oholosti. Kao vjernici treba da se radujemo svakom svom dobročinstvu i da stalno težimo da povećamo svoja dobra djela.
Lahak način da to učinimo jeste ako nekom školarcu u ime Allaha, pomognemo u njegovom školovanju. Uzvišeni će nas nagraditi za učinjeno, a sigurno je da nam ta djeca neće nikad zaboraviti taj naš plemeniti gest.
Pouku možemo izvući i iz ove hikaje:
Siromašni dječak je prodavao robu od vrata do vrata kako bi se školovao. Jednog dana pošto nije imao novca a bio je mnogo gladan, odluči da zatraži obrok u prvoj kući na koju naiđe. Ali kada je mlada žena otvorila vrata, on se samo usudio da pita za čašu vode. Ona ga pogleda i shvati da je dječak vjerovatno gladan. Ubrzo mu je donijela veliku čašu mlijeka. Brzo je popio mlijeko i upitao djevojku koliko treba da plati. Ona je odgovorila : “Ne duguješ ništa. Majka nas je naučila da nikad ne prihvatamo novac za dobrotu koju učinimo”. “Onda vam hvala od sveg srca”, – rekao je on i osjetio da je sada jači, ne samo fizički, već i mentalno, osjetio je spremnost da se suoči sa svim teškoćama koje život nosi. Prošle su godine. Jednog dana ta žena je postala ozbiljno bolesna. Lokalni doktori nisu mogli da joj pomognu, zato su je poslali u veći grad, kod specijaliste. Jedan mladi doktor pozvan je na konsultacije. Kada je ušao u bolničku sobu, odmah je prepoznao ženu, to je bila ona ista koja mu je pomogla kada je bio siromašan, ista ona koja mu je u čašu mlijeka ulila svu svoju snagu i dobrotu, baš kada mu je to bilo najpotrebnije. Doktor je bio odlučan da uradi sve i pomogne ženi da se oporavi od te teške bolesti. Liječenje je dugo trajalo, ali zajedno su uspjeli da prevaziđu bolest. Posle nekog vremena žena je dobila račun za njen tretman. Bila je zabrinuta da će račun biti toliki, da će joj trebati ostatak svog života kako bi ga izmirila. Konačno, kada je žena pogledala račun, umjesto iznosa stajale su riječi: “Plaćeno u potpunosti sa čašom mlijeka.“
Dobročinstvo je najednostavniji način da sami sebe provjerimo, da sebe izvagamo, da vidimo u kakvom smo halu. Ako volimo činiti dobro, ako se ne osvrćemo na to da nam neko zahvali, ako dobročinstvo radimo u javnosti i tajnosti, ako smo sretni i zadovoljni kad uradimo dobro djelo, nadati se da smo na pravom putu. Dobročinstvo neće biti uzaludno i neće propasti. Čak ako i propadne kod ljudi, kod Allaha sigurno neće.
Stoga, na nama je da činimo ljudima dobro u ime Allaha, bez očekivanja zahvale ili očekivanja da nam uzvrate istom mjerom. Dunjaluk je mjesto sijanja, a ne mjesto žetve, zato se potrudimo da posijemo na njemu ono što će nam biti drago požnjeti sutra. Svaki trenutak i svaku priliku treba da iskoristimo kako bismo učinili dobro djelo. Nikada čovjek ne može znati da li će imati novu priliku za to.
Uzvišeni Allah kaže: „A nagrada za dobro je samo dobro.“ (Er-Rahman, 60.)

Biografi su zabilježili interesantan i vrlo poučan događaj koji se desio Ahmedu b. Miskinu (učenjaku III stoljeća po h.):
“Iskušan sam velikim siromaštvom 219. hidžretske godine. Ostao sam bez ičega, a imao sam suprugu i jedno malo muško dijete. Glad nas je jednostavno uništavala. Čvrsto sam odlučio da prodam kuću i da se odselim. Izašao sam kako bih sreo nekoga kome bih prodao kuću. Sreo sam Ebu-Nasra i obavijestio ga o svojoj namjeri da prodam kuću. On mi je tada dao dvije korice hljeba sa slatkom između njih i rekao: “Evo, nahrani svoju porodicu.”
Krenuo sam prema kući, ali me na putu srela jedna žena s kojom je bilo malo muško dijete koje je plakalo. Ona pogleda u hljeb i reče: “Čovječe, ovo dijete je jetim, izuzetno gladno, a ne može trpjeti glad, pa ga nahrani,  Allah ti se smilovao!” Dijete je pogledalo u mene pogledom kojeg nikada neću zaboraviti. Učinilo mi se kao da je Džennet sišao na zemlju i sam se nudi onome ko nahrani ovo dijete i njegovu majku. Dao sam joj te dvije korice hljeba iz moje ruke i rekao: “Uzmi ovo i nahrani svoje dijete. Tako mi Allaha ja nemam ništa, a u mojoj kući se nalazi onaj ko je preči ovoj hrani od vas!” Žena je pustila suzu, a na licu dječaka se ukaza osmijeh.
Nastavio sam put žalostan i skrhan razmišljajući o prodaji kuće, u tom momentu dođe Ebu-Nasr kao da leti od radosti i reče: “Ti sjediš na putu, a kući ti je stigla velika nafaka!?” Subhanallah! Otkud to, o Ebu-Nasre?! “Došao je neki čovjek iz Horosana i pita za tvoga oca, ili nekoga od njegove porodice, a sa njim su tovari razne robe. Upitao sam ga šta hoće. To je trgovac iz Basre kojem je tvoj otac prije 30 godina dao novac na obrt. Međutim, nije uspio u poslu i preselio se u Horosan. Tamo je uspio u trgovini i postao izuzetno bogat. Vratio se u Basru da vrati novac i zaradu tvog oca tokom tih 30 godina, i da zatraži halala.
Zahvalio sam Allahu, dž.š., na njegovoj blagodati, zatim sam pronašao onu siromašnu ženu i njeno dijete, te sam im dao određen novac i odredio redovno mjesečno primanje. Nastavio sam trgovati sa imetkom, vodeći računa o hakku sirotinje i dijeleći ga, a on se, Allahovom voljom, stalno povećevao.
Postao sam sretan i ponosan na sebe što sam uspio da svojim dobrim djelima ispunim stranice koje su meleki ispisivali, te sam se ponadao da sam postao iskreni Allahov rob.
Jedne noći sam zaspao i u snu vidio kako sam došao na Sudnji dan. Ljudi su bili usplahireni i stalno hodali. Nosili su svoja loša djela na leđima kao neki materijal. Leđa nekih su bila daleko šira i veća kako bi mogli nositi sva svoja djela. Neki griješnici su nosili toliki teret, kao cijeli grad, na svojim leđima. Zatim su se postavile vage za vaganje djela. Ja sam došao pred vagu i počela su se vagati moja djela. Moja loša djela stavljena su na jedan tas, a na drugi spiskovi dobrih djela. Na moje iznaneđenje, loša djela su prevagnula. Zatim su dodavali jedno po jedno moje dobro djelo koje sam učinio. Međutim, ispod svakog dobrog djela bila je skrivena strast, kao što je licemjerstvo, uobraženost i uživanje u hvali ljudi, tako da mi nijedno od njih nije primljeno. Bio sam siguran da sam propao. Čuo sam glas koji kaže: “Je li ostalo još nešto?” Tada rekoše: “Ostalo je još ovo.” Pogledao sam šta je ostalo i ugledah one dvije korice hljeba koje sam dao onoj ženi i njenom djetetu. Tada sam bio još sigurniji u svoju propast jer sam bio svjestan da sam dijelio mnogo više. Znao sam udijeliti stotinu zlatnika odjedanput ali mi nije primljeno. Stavili su one dvije korice na tas dobrih djela, te se on poče spuštati i malo prevagnu. Zatim staviše suze one siromašne žene kojoj sam dao prednost nad svojom porodicom i dao joj te dvije korice hljeba. Tas se tada poče još više spuštati sve dok ne povikaše: “Spašen je!”