Tema broja

Mekka je centar svijeta

AZRA HASANOVIĆ

Rekao je Poslanik (s.a.v.s.): O, stanovnici Mekke, pripadnici Kurejša, zaista se vi nalazite naspram (ispod) samog središta nebesa. Sad već davne 1884. godine, u Vašingtonu je održana Međunarodna konferencija o meridijanima, na kojoj su predstavnici dvadeset pet nacija usvojili meridijan koji prolazi kroz opservatorij u Greenwichu, kraj Londana, kao nulti meridijan. Od tada se sve vremenske zone mjere upravo od Grenweecha. Prošlog proljeća u Dohi je organizovana Konferencija o važnosti Mekke, na kojoj je predstavljen Mekanski sat, patentiran od palestinsko/švajcarskog inovatora Yasin Ashouka, koji mjeri vrijeme okrećući kazaljke u smjeru tavafa, u smjeru suprotnom radu konvencionalnih satova. Na konferenciji je istaknuto da nulti meridijan prolazi kroz Mekku i zaključeno da bi sveti grad Mekka, a ne Greenwich, trebalo da bude referentna tačka svjetskog vremena, ističući naučne dokaze o centralnom položaju Mekke na Zemlji.[1]

Mekka, zapravo, Kaba u njoj, muslimanima je centar, ne samo svijeta, već i života, u svoj njegovoj višedimenzionalnosti. Međutim, u današnjem dobu visoke tehnologije, putem fotografije, televizije, satelita, interneta, Kaba je “razotkrivena” i nemuslimanima, a Mekka im je, barem u tom vizuelno- -akustičkom smislu, prestala biti “zabranjenim gradom”. To “zapadno” otkrivanje Mekke u izvjesnom smislu je otvorilo jedan novi nivo komunikacije, u kojoj muslimani pokušavaju o svome vjerovanju govoriti jezikom materijalnih dokaza i naučne argumentacije. Ponekad vrlo nespretno.

Tako se nanovo i nanovo navodi hadis: Kaba u Mekki je bila prva stvar koja se pojavila iznad površine vode u doba stvaranja Dženneta i Zemlje, zatim se ispod nje formiralo tlo, koji se potom “potvrđuje” izjavama, uglavnom neimenovanih naučnika, kako je naučno utvrđeno da su bazaltne stijene ispod Mekke najstarije stijene na Zemlji, ali se nigdje ne navodi ko je to utvrdio, kojom studijom, kad, gdje i kako.

Također, vrlo je popularna, da li u pisanoj, ili u formi videozapisa, priča o tome kako je još Neil Armstrong, prilikom svog putovanja na Mjesec, otkrio kako je cijela Zemlja poput tamne lopte, ali da je vrlo uočljiva niskofrekventna svjetlost koja se emituje iz pravca Mekke, i koja putuje daleko izvan naše galaksije. Ta svjetlost se tumači kao svjetlosni stub koji povezuje Kabu i Bejtul Ma’mur. Još se navodi kako je to otkriće proračunato sakriveno od javnosti.[2] Sve to je možda i tačno, ali bez materijalnih dokaza.

Tektonske ploče koje se pomjeraju oko arapske ploče na kojoj je Mekka, preklapanje zemaljskih i svemirskih zračenja u području Mekke, zona nultog magnetizma, još su neki od dokaza o centralnom položaju Mekke.[3] Nažalost, ponovo neadekvatno argumentiranih.

Međutim, od ove jeseni, situacija se promijenila. Erdem Cetinkaya, poznati turski 3D umjetnik, dosta vremena je proveo proučavajući Zlatni omjer. Phi konstanta ili 1,618, vrhunsko je matematič ko otkriće i središnji pojam Svete geometrije. Božanska proporcija, najdragocjenije blago, zlatni omjer, sve su to imena kojima su učenjaci raznih generacija nazivali ovaj broj izveden iz Fibonačijeva niza brojeva, gdje je zbir prethodna broja jednak slijedećem broju u nizu, a kvocijenti susjednih brojeva uvijek sadrže broj 1,618.

Zapanjujuće je 1,618 broj sveprisutan u prirodi. Biljke, životinje, ljudska bića, svi posjeduju dimenzije koje se drže omjera Phi naprema 1. Stvoritelj se uvijek koristio jednim te istim brojem u različitim okolnostima u Univerzumu; u otkucajima našeg srca, razmjerima DNK spirale, u specijalnom dizajnu Univerzuma, u rasporedu lišća na biljkama, grana na stablima, žilica na lišću, grananju vena i nerava kod životinja, u proporciji hemijskih sastojaka i geometriji kristala u kristalima snježnih pahuljica, u spiralnim konstrukcijama brojnih galaksija, kao i među spiralama suncokretova sjemena… Ako se podijeli broj ženskih pčela s brojem muških, u bilo kojoj košnici na svijetu, dobije se 1,618; ljudsko tijelo je, također, sastav-ljeno od gradivnih blokova čiji je proporcionalni omjer uvijek 1,618. Ako podijelimo udaljenost od vrha glave do poda s udaljenošću od pupka do poda, dobit ćemo 1,618; udaljenost od ramena do vrha prstiju podijeljena s udaljenošću od lakta do vrha prstiju dat će 1,618; udaljenost od kuka do poda podijeljen s udaljenošću od koljena do poda, zglobovi prstiju, prsti na nogama, prš- ljenovi… 1,618, koji se ponaša kao univerzalni zakon.

A gdje je Zlatni omjer Zemlje?

Na to pitanje Cetinkaya je odgovorio u novom dokumentarnom filmu Svete misterije; Tajne Mekke[4]. Omjer udaljenosti između Mekke i Sjevernog Pola i Mekke i Južnog Pola je tačno 1,618, to jest zlatni omjer. Također, proporcija udaljenosti između Mekke i Južnog pola i udaljenosti između Južnog i Sjevernog pola je opet, 1,618. Tačka zlatnog omjera svijeta je u Mekki i prema mapi paralela i meridijana. Proporcija udaljenosti istočne tačke solisticijske linije i Mekke i zapadne tačke i Mekke je opet 1,618. Tačka Zlatnog omjera svijeta je uvijek u granicama Mekke, uključujući tu, pored Kabe, i Arefat i Minu, prema svim kartografskim sistemima, osim minimalnih kilometarskih varijacija na samim kartama. Phi matrix je program koji se upotrebljava za pokazivanje zlatnog omjera na slikama i fotografijama. Ukoliko kartu svijeta s meridijanima i paralelama otvorimo u ovom programu, tačka zlatnog omjera ponovo će biti u Mekki. U Kur’anu se nalazi jedinstven ajet koji u sebi nosi riječ Bekka- Mekka, a u kojem povezanost između Mekke i zlatnog omjera postaje jasna kao dan.

Prvi hram sagrađen za ljude jest onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. (Ali ‘Imran, 96.)

Ovaj ajet sadrži ukupno 47 harfova. Kada izračunamo zlatni omjer tih harfova, 47 / 1,618, dobijemo broj 29.0, što je ukupan broj harfova od početka ajeta do riječi Mekka. Kada bi samo jedan harf nedostajao ili bio dodan, ova mjera ne bi bila moguća. Međutim, i u Kur’anu, kao i na karti svijeta, nalazimo dokaze da je Mekka uistinu centar zlatna sredina svijeta. Osim toga, Mekka je u tački zlatnog omjera Arabije, a Kaba je u tački zlatne sredine Mekke.

Izdižući se iznad grubih, fizičkih razmjera postojanja na ovom svijetu, i u razmjerima nadosjetilne, duhovne geografije, Kaba zauzima centralno mjesto. Poslanik (s.a.v.s.) kaže: Srce vjernika je Božija kuća. Iz toga proizilazi da je Kaba, Božija kuća, na makroplanu, srce čovječanstva.[5] Okretanje u svemiru, smjena dana i noći, vodeni ciklusi, naše misli, emocije, sve je to energija u pokretu, nevidljiva energija Zemlje, koja je u stalnom spiralnom kretanju u pravcu kazaljke na satu, kroz razgranatu mrežu nevidljivih energetskih linija. Kaba, kao najposje- ćenije mjesto na Zemlji, i u fizičkom i u mentalnom i u duhovnom smislu oslobađ a i kanališe najmoćniju energiju na Zemlji. Prema spoznajama ove kontraverzne teorije koja svoje dokaze crpi iz uskog međuprostora između vjerovanja i egzaktne nauke, kroz Kabu prolazi najveća količina energetskih linija, što je čini najmoćnijom energetskom tačkom na Zemlji. Ali, energija Kabe teče na drugačiji način od uobičajene zemaljske – suprotno kretanju kazaljke na satu. Prilikom obavljanja tavafa, muslimani moraju obići Kabu 7 puta, i to upravo u smjeru suprotnom kretanju kazaljke na satu.

Ono što nas vezuju za Zemlju, za ovaj svijet, to su granice vremena i prostora. Da bismo se odvojili od ove dimenzije našeg postojanja, od ove stvarnosti, moramo “pobjeći” od vremena i prostora. A kada tavafimo oko Kabe, u pravcu suprotnom od kretanja zemaljske energije, bukvalno pomažemo našoj duši, našem biću, da se uzdigne iznad granica vremena i prostora, i doživi izravno iskustvo Božije sveprisutnosti.[6]

Kretanje oko Kabe, suprotno smjeru kretanja Zemlje, zapravo je kretanje suprotno prolaženju vremena. Obrtanje vremena u tavafu simbolizira poništenje pada čovjeka, rekonstrukcija stanja čovjeka u ademsku savršenost. Prije svog pada, Adem je bio savršen musliman, a zbog svoje neposlušnosti, nepokoravanja Bogu, oduzeto mu je to stanje savršenosti. Svi napori ljudskih bića, pokušaji su da se vrate u to stanje savršenstva, kako to pojašnjava Seyyed Hosein Nasr.[7]

Jedna od poruka s Konferencije u Dohi bila je da će muslimanski znanstvenici u budućnosti uložiti veliki trud kako bi dokazali da je Mekka centar svijeta. Očigledno je da će se ova rasprava, po nekima potpuno suvišna, po drugima iznimno značajna, i dalje razvijati. Treba se nadati da ćemo pri tom znati odrediti mjeru, jer neke tajne se, jednostavno, ne mogu otkriti, a neke i ne treba da se otkrivaju.

Brojni su putevi traganja, ali je traganje uvijek isto. Zar ne vidiš da su putevi što vode u Mekku razni, jedni dolaze iz Bizanta, drugi iz Sirije, a drugi, pak, prelaze kopnom i morem? Stoga je udaljenost koju ovim putevima treba proći svaki put različita; ali kad stignu na cilj, rasprave i odstupanja u pogledima iščezavaju, jer se srca sjedinjuju… Ovaj polet srca nije vjera, ni nevjera, nego ljubav. Rumi[8]


[1]http://darul-ihsan.com/index.php?option=com_content&view=article&catid=55%3Anews&id=1311%3Ascholars-call-for-making-makkah-core-point-for-worldtime&Itemid=155

[2] http://www.youtube.com/watch?v=Ixfk4LsKWnw

[3] http://whyislam.org/forum/forum_posts.asp?TID=25094

[4] http://www.miracleofkaaba.com/

[5] The black stone: Ablessing fromthe hereafter, Shaykh M.Hisham Kabbani, The Muslim magazine,april 1998.

[6] http://www.youtube.com/watch?v=ePOzfxAR9bc

[7] In the footsteps of Ibrahim, The Muslim magazine,april 1998.

[8] Antologija sufijskih tekstova, Eva de Vitray meyerovitch

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 33. novembar, 2009. godine.

Comments

Comments are closed.