Ličnost

Ljubav u ogledalu Mevlaninog srca

DR. MUBINA MOKER, profesorica perzijskoj jezika

U samo jednom stihu zrcali se punina Mevlaninog duhovno-intelektualnog kosmopolitskog svjetonazora, iznjedrenog iz kosmičke ljubavi koju duša njegovog znakovitog metapovijesnog Dana iskaza svome Ljubljenome kroz riječi: Bela! -Jesi, mi svjedočimo! (Kur’an, El-Ašraf, 172)

Hazreti Mevlanin nauk o ljubavi ne počinje i ne završava se njegovim stihovima iz Mesnevije ili Šemsovog Divana, nego je za njega ljubav onaj živi, trajni i stalni proces koji oblikuje jedan osobeni stil življenja i u čijem se plamenu “tope” sve religijske, nacionalne, etničke i ostale skučenosti. Premda je Mevlanina ljubav (ne)vidljiva, (ne)izreciva i (ne)mjerljiva, baš kao beskraj ezelsko-ebedske pučine, ipak ću pokušati istaknuti neke od osobenosti Mevlaninog aška.

To je iskustveno bila ljudska ljubav, ali je svojom suštinom zračila iz Božanske egzistencije. Cijeli kosmos nalazi se u duhovnome plesu ljubavi i na njemu svojstven način slavi Stvoritelja, baš kao što posvjedočuje Kur’an:

Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo.( El- Isra, 44)

I Psalmi Davidovi poticali su planine, ptice (Kur’an, Sad, 17-19), sve stvoreno, da zajedno s Davidom, jezikom govora njima svojstvenim, izriču hvalospjeve Bogu:

1 Aleluja! Hvalite Jahvu s nebesa, hvalite Ga u visinama! 2 Hvalite Ga, svi anđeli Njegovi, hvalite Ga, sve vojske Njegove! 3 Hvalite Ga, Sunce i Mjeseče, hvalite Ga, sve zvijezde svjetlosne! 4 Hvalite Ga, nebesa nebeska, i vode nad svodom nebeskim! _… _ 7 Hvalite Jahvu sa zemlje, nemani morske i svi bezdani! 8 Ognju i gräde, sniježe i maglo, olujni vjetre, što riječ Njegovu izvršavaš! 9 Gore i svi brežuljci, plodonosna stabla i svi cedrovi! 10 Zvijeri i sve životinje, gmizavci i ptice krilate! _… _ Aleluja! (Psalm: 148)

6 Sve što god diše Jahvu neka slavi! Aleluja! (Psalm: 150)

Ljubav – ašk, struji svim česticama pojavnoga svijeta i sve stvoreno kao odsjaj toga aška prepušta se ovome duhovnom zikru u slavu Stvoritelja:

Da ovo nebo ašik nije bilo ne bi prozračnost svoju iznjedrilo. A da Sunce ašik nije bilo sjaj ljepote svoje kad bi isijalo. Zemlja i planine da ašici nisu ne bi im iz utrobe izniklo zelenilo. Da more bez vijesti o ašku je bilo ne bi se nikad onako zapjenilo. (Divan-e Šams, gazel br. 2.673)

Ljubav je utisnuta u čovjekovo srce u bespočetnoj vječnosti – ezelu, kada su duše u “Danu ljubavnoga zavjeta” položile prisegu na ljubav Bogu. Mevlana, naš duhovni učitelj, želi u nama oživjeti eho toga duhovnoga iskustva, skrivenog u najtajnijim dubinama čo-vjekova srca; naučiti čovjeka da je kao ljudsko biće koje jeste vrhunska Božija kreacija svojom primordijalnom prirodom predodređen za ljubav, okrenut Bogu i da treba da Mu se podloži i preda cijelim svojim bićem.

Rumi svoju ljubav, prije svega, crpi iz Kur’ana kao Božije objave, kao što je jednom prilikom lijepo kazao naš uvaženi Mesnevihan, hadži hafiz Halid-efendija Hadžimulić: “U Mesneviji se ogleda Kur’an kao slika u ogledalu. On živi tom ljubavlju voleći poslanika Muhammeda, s.a. v.s., i slijedeći njegovu duhovnu stazu, kao i stazu svih odabranih ljudi islama. Naš učitelj Mevlana u jednom stihu kaže:

Ja sam rob Kur’ana, dok dušu u sebi nosim. img458

Ja sam zemlja na putu odabranog Muhammeda.

Premda je Mevlanin svjetonazor oblikovan Kur’anom i Poslanikovim sunnetom, univerzalnost njegove ljubavi ogleda se u tome što on dopušta čovjeku, pojedinačnoj ljudskoj jedinki, da u dubinama svoje osobene duhovne intime gradi vlastiti odnos prema Bogu, potvrđujući time onaj poznati gnostički postulat da “puteva prema Bogu ima koliko i ljudskih duša”. Kao lijep primjer za ovo poslužit će priča iz Mesnevije o Musau, a. s., i čobanu.

Musa, a. s., prolazio je putem i ugledao čobana koji je veličao Allaha, dž. š., onako kako je najbolje znao i umio, ali nadasve iskreno, a to je bilo otprilike ovako: “Gdje si, Bože, da Ti budem šegrt, da Ti služim u svemu, da Ti češljam kosu, da Ti ruke Tvoje ljubim i noge masiram, Tebi žrtvujem i dajem sve svoje koze” i sl. Musa je čobana žestoko ukorio rekavši da nije lijepo obraćati se Bogu tako prostim, neuglađenim i bezvrijednim rije- čima. Čoban je žalosno, iz duše, uzdahnuo, oborio glavu i zaputio se u pustinju, a Musau, a. s., došla je obavijest od Allaha u kojoj mu kaže: “Jednog Našeg dobrog roba ožalostio si radi Mene. Mi (Bog) smo svakome darovali poseban način života i izražavanja.”

U svako tijelo ćud posebnu smo usadili svakoga smo posebnim izražavanjem obdarili. (Masnavi ma’navi, II: 183/1753)

Mi ne gledamo u jezike i što jezik izgovara, Mi gledamo u duše i njihova stanja. Govor je prolazan, a srce je dragulj i suština u govoru zrcali se nijet dragulja srca. (Masnavi ma’navi, II: 184/1759, 1761)

Dakle, ostavi formalnosti, moli i zazivaj Boga, svoga Voljenoga, onako kako ti to kaže tvoje zaljubljeno srce. Ne gledaj ni na kakav red i običaj, Sve što ti na srcu bolnom leži izreci. (Masnavi ma’navi, II: 184/1761)

Hazreti Mevlana je najveći i neprevaziđeni pjesnik gnostičke ljubavi. Niko kao on nije iskusio ljubav u svoj njenoj punini, stanja ljubavne zanesenosti, opijenosti i izbezumljenosti. Ali, ipak, priznaje da je jezik nemoćan da objasni suštinu i bit ljubavi. Stoga govor o ljubavi, umjesto da nam objelodani zbilju ljubavi, dovodi, zapravo, do njenoga zakrivanja.

Na svijeta oba ništa slično ljubavi nije, sedamdeset dvije izbezumljenosti ona krije.

Njena bit skrivena je, zapanjenost otkriva je, u tuzi zbog nje su duše Sultanove.

Ej, kad bi jezik sposobnost imao, zastor sa skrivenosti kad bi strgao.

Sve što o ljubavi, dušo, veliš znaj, od riječi novi zastor joj tkaš. (Masnavi ma’navi, III)

Stoga:

Ašik nijemi voljeniji je, more uzburkano ljepše je,

Al’ ogledalo sjajnije blista kad dahom riječi zamagljeno nije. (Divan-e Šams, gazel br. 58)

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 45. novembar, 2013. godine.  

Comments

Comments are closed.