Ličnost

Lejdi Evelyn Cobbold

… Te nejasne čežnje što mi ispuniše dušu, stopiše se u molitvu koju uputih gore, Njemu, Jednome, Onome Koji sveg suština je,
I neobični ritam mujezinova zova, opominje pravovjerne Danom koji blizu je… Lejdi Evelyn,  Kairo, 1889.
Lejdi Evelyn Cobbold je postala slavna ličnost davne 1933. kada je, u 65. godini života kao prva muslimanka porijeklom iz Britanije, obavila hadždž u Meki. Ona je bila škotska aristokratkinja, nana, pripadnica visokog društva okruga Mayfair, uspješan lovac, ribolovac i vrtlar, bila je muslimanka i govorila arapski jezik.
Evelyn je rođena 1867.godine u Edinburgu kao najstarije dijete Charlesa  Adolphusa  Murraya, sedmog grofa od Dunmorea i lejdi Gertrude Coke, kćerke drugog grofa od Leicestera.  Unatoč besparici, a s velikom željom za putovanjem, lord Dunmore je uspijevao da odvede svoju porodicu na jeftin i ugodan put u Sjevernu Afriku svake zime. Evelyn i njena braća i sestre su odrastala uz alžirske i egipatske dadilje i sluge. To je na Evelyn ostavilo veliki trag. Duboko uronjena u kulturu i jezik svakodnevnog života arapskih muslimana, ona se tamo polahko počela osjećati ugodno, kao kod kuće.
Kao dijete, zimi sam boravila u maorskoj vili na brdu izvan Alžira…Tamo sam naučila govoriti arapski i moja najveća radost bila je pobjeći mojoj odgajateljici i posjetiti džamiju sa svojim alžirskim prijateljima, i nesvjesno sam bila mala muslimanka u srcu…Nakon nekoliko godina, dok sam boravila kod svojih prijatelja Italijana u Rimu, domaćin me pitao da li bih željela posjetiti Papu. Naravno da sam bila uzbuđena…Kada me je Njegova Svetost upitala da li sam katolkinja, na momenat sam zastala i potom odgovorila da sam muslimanka. Šta me u tom momentu obuzelo, nije mi u potpunosti jasno, budući da o islamu nisam razmišljala godinama. Lampica se upalila tada i tamo sam odlučila da čitam i izučavam o vjeri.
Za jednu relativno siromašnu aristokratkinju, Evelyn se udala poprilično kasno, sa 24 godine, za Johna Dupuisa Cobbolda, potomka imućne porodice koja se bavila proizvodnjom alkohola u istočnoj Engleskoj. Upoznali su se u Kairu i vjenčali tamo u aprilu 1891. U svom novom domu u Istočnoj Engleskoj, očekivao je tihi porodični život često prekidan putovanjima unutar i izvan zemlje koja su bila svojstvena njenim imućnim savremenicima. Iako je rodila troje djece od 1893. do 1900., bilo je očito da joj boravak na jednom mjestu nije odgovarao. Uzrok njenog nemira imao je veze sa islamom i arapskim svijetom.
Od 1900. Godine, lejdi Evelyn je putovala bez pratnje svoga muža. Vratila sa u Sjevernu Afriku 1911. kada je, u 43. godini života, putovala po Egiptu sa ženskom saputnicom. Njena knjiga o putovanju pod nazivom „Putnici u Libijskoj pustinji“, objavljena 1912. godine, dnevnik je koji otkriva detalje iz njenog života, posebice njenu naklonost prema islamu.
Od tog momenta, ona se počinje izjašnjavati kao muslimanka. Zimi je redovno posjećivala Egipat, a brojna pisma njenih prijatelja iz arapskih zemalja iz 1914. i 1915. godine su sačuvana. Neki su je oslovljavali s „naša sestra u islamu lejdi Zejneb“, pritom upotrebljavajući njeno prisvojeno muslimansko ime. Tome svjedoči i njeno prijateljstvo s britanskim muslimanom Marmadukeom Pickthallom koji je autor jednog od najpriznatijih prijevoda Kur’ana na engleski jezik.
Tokom 20-ih godina prošlog stoljeća, počelo se govoriti o tome da je njena pripadnost islamu uzrok zahlađenja odnosa između nje i obitelji Cobbold, a 1922. godine se zvanično razvela od muža. Dobila je velikodušnu novčanu nagodbu, uključujući i lovište divljači u šumi Glencarron na visoravni, a time je postala jako imućna žena. Većinu 20-tih godina je provela u društvu svojih unuka i uz sportove na otvorenom u kojima je bila veoma uspješna. Njen muž je umro 1929. godine, a ona je počela ozbiljno da razmišlja o odlasku na hadždž u Meku.
Lejdi Evelyn je obavijestila Hafiza Wahbau, ministra Saudijske Arabije u Londonu, o svojim namjerama da obavi hadždž, a on je zatražio formalno odobrenje od kralja ´Abd al-Aziza u Rijadu. Ona nije čekala na odgovor već se oslonila na svoje kontakte u Londonu da je upoznaju s Harryem St. Johnom (´Abdullah) u Džedi. Philby je postao musliman 1930. godine, i zajedno sa svojom ženom je ugostio ovu samoincijativnu gošću. Upoznali su je s malim društvenim krugom stranaca koji žive u Džedi, čak su pozvali i princa Faisala, budućeg kralja, na čaj, kako bi upoznao buduću hodočasnicu. Dok su čekali kraljevo dopuštenje, Philby se pobrinuo za njen prevoz autom do Medine te joj obezbijedio smještaj kod jedne porodice u gradu.

  1. mart: Danas sam obaviještena da imam dozvolu da obavim hadždž u Meki i da posjetim Medinu. Toliko dugo sam živjela u naletima nade i očaja, da sada jednostavno ne mogu da vjerujem da će se napokon moja najveća želja ispuniti. Pripreme oko mog putovanja se nalaze u rukama mog domaćina…; dok se ja brinem oko hodočasničke odjeće koja se sastoji iz crne, krep-suknje iz punog kruga, i plašta i kapuljače u jednom, koje ću nositi preko svoje svakodnevne odjeće dok budem posjećivala Medinu, te crne, krep-koprene koja će u potpunosti sakriti moje crte lica; dok ću u Meki biti u bijeloj odjeći, nije dozvoljeno da odjeća bude u nekoj drugoj boji…
  2. mart: Nalazim se u džamiji u Meki, toliko sam oduševljena ovim mjestom da sam se na nekoliko sekundi izgubila u njemu. Hodamo preko bijelog mramora kroz prostoriju u kojoj se strop nalazi 50 stopa iznad nas, dolazimo do stubova koji drže kupolasti krov i okružuju ogromni četverokut… Nikad nisam zamišljala nešto tako čudesno… Hodamo po Svetoj Zemlji, u Allahovoj kući, Ka’bi koja je jednostavno veličanstvena. Uistinu bi samo jedna stručna ruka mogla da opiše ovaj dirljivi prizor i njegovu dubinu koja se ističe u mnoštvu ljudi od kojih sam ja samo jedna mala jedinka, a koje je u potpunosti izgubljeno u vremenu i prostoru usred zanosa vjere… Zatekla sam se u snažnom naletu duhovnog uzvišenja…

Knjiga „Hodočašće u Meki“, objavljena 1934., govori o svetim mjestima koje je lejdi Evelyn posjetila tokom svog putovanja. Ova knjiga je putopis o njenom unutrašnjem doživljaju vjere i izuzetna je zbog svoje slikovitosti i suosjećajnosti. Po formi je slična dnevniku, ali s dužim digresijama čiji je cilj da pomognu čitaocima da bolje razumiju islam. U njima se govori o temama kao što su: Kur’an, život Poslanika, alejhisselam, historija i nauka islama, pozicija žena u islamu, postignuća kralja ´Abd al-Aziza i o islamskim principima rata i tolerancije.
Ono što čini njenu knjigu izuzetnom jeste činjenica da je ona kao muslimanka uspjela da svjedoči nečemu što nijedan putnik sa Zapada nije: ženskoj strani porodičnog života u dva sveta grada. Ta činjenica, kao i njena posvećenost vjeri, razlikuju njeno djelo od svih prijašnjih djela na engleskom jeziku koji opisuju Hidžaz.

  1. mart: Moja domaćica me već upoznala s tajnama harema ili ženskih odaja, pekarom gdje se peče hljeb za potrebe trenutno velikog broja ukućana; velikom kuhinjom gdje ona, dame i sluge pomažu u kuhanju i pripremanju hrane; praonicom rublja gdje je još više sluga zauzeto pranjem rublja dok tri lijepe nećakinje peglaju i slažu posteljinu; radnom sobom gdje sjede, šiju i tračaju…
  2. april: Budući da mi je ukazana velika čast da budem ugošćena u ovoj mekanskoj porodici, osjećam kako mi je dužnost da ispravim pogrešna uvjerenja o haremima koja vladaju na Zapadu. Ne samo u ovom domaćinstvu, već u svakom haremu koji sam posjetila u Arabiji, domaćin je bio uz samo jednu ženu. Daleko od toga da ove dame vode luksuzan život bez briga; one su zauzete sa svojim obavezama u domaćinstvu, a u isto vrijeme nastoje da imaju sretan i ispunjen život s mnoštvom prijatelja, razonoda i zabava.

Nadahnuta, ali i poprilično iscrpljena ritualima hadždža, lejdi Evelyn je dobila dopuštenje od kralja da svoje hodočašće završi prije kraja trodnevnog obilježavana Kurban-bajrama, ´Id al-Adha. Iako je za princip ravnopravnosti u islamu i način na koji hadždž izjednačava sve ljude pred Bogom, ona se nije sustezala od iskorištavanja svog položaja u društvu. Njen domaćin u Meki joj je velikodušno ustupio čitavo potkrovlje njegove unajmljenje kuće na Mini, gdje bi inače boravile sve ženske osobe u njegovom kućanstvu radi ugodno hladnog noćnog zraka. Tokom stajanja na Arefatu, isti domaćin je pozvao da boravi u njegovom šatoru s pogledom na Jabal al-Rahmah, zajedno s ostalim gostima. Ona je tu ponudu prihvatila bez mnogo razmišljanja jer je tamo bilo hladnije, dok su žene bile smještene u izrazito toplim šatorima u obliku zvona koji su se nalazili u pozadini odakle one nisu mogle ništa da vide, niti da budu viđene. Tokom njenog putovanja morem, službenici su je poštedjeli mučnog boravka u karantini te su joj obezbjedili posebne odaje u Port Sudanu i dozvolili joj da nastavi putovanje nakon tri, umjesto uobičajenih pet dana.
Čak i prije njenog povratka u London, štampa je napravila veliku zvijezdu od nje. Popularna štampa je prikazala njeno hodočašće kao nešto iz priča Hiljadu i jedne noći, dok su 1934. mnogo ozbiljnije novine dale pozitivnu kritiku njenoj knjizi „Hodočašće u Meki“.
Slučajevi prelaska na islam u Velikoj Britaniji su zabilježeni i prije lejdi Evelyn, još od perioda Križarskih ratova. Međutim, ona pripada posebnoj kategoriji obrazovanih ljudi koji su prešli na islam tokom kasnog 19. stoljeća. Neki od njenih uvaženih savremenika muslimana su: Abdullah Quilliam, lord Headley, lord Hothfield i Muhammad Marmaduke Pickthall.
Iako je lejdi Evelyn održala mnoga predavanja o svojoj knjizi u Britaniji, ne postoje naznake da je njena vjera bila povezana s njenim javnim i društvenim životom. Navodno je islam smatrala vlastitim, privatnim uvjerenjem i primjenjivala ga na svoj način. Međutim, nema sumnje da je vjera bila sastavni dio njenog dugog života. Nakon hodočašća, živjela je još 30 godina. Umrla je u januaru 1963. godine, jednom od najhladnijih mjeseci tog stoljeća u Britaniji. Sahranjena je po velikoj hladnoći, u skladu s načelima islama i njenim željama, na udaljenom brežuljku na njenom imanju u Glencarronu.
Njena sahrana je predstavljala njena dva svijeta: gajdaš koji od hladnoće nije mogao da hoda, a kamoli da nastupa, svirao je „MacCrimmon’s Lament“, dok je po istoj hladnoći imam Woking džamije u Londonu na arapskom proučio suru „Svjetlost“ koju je slušala još dok je bila u Meki. Ajet iz iste sure ukrašava njenu nadgrobnu ploču pored koje prolaze jeleni, baš kako je ona to željela.
Hodočašće u Meki – napisao William Facey, sa engleskog prevela Edina Seljubac.

Comments

Comments are closed.