Ličnost

Dnevnik jedne studentice (II)

NUDŽEJMA HASANOVIĆ

Dragi dnevniče, evo mene opet, tebi što samo šutiš i primaš. Danas sam te uporedila sa zidovima svoje sobe, bijeli su, čisti i nijemi na moje višesatno učenje naglas. Draži si mi ti i dugo ću izvlačiti tebe ispod svog stola, gledati tvoje svijetle korice, čitati ono s prethodnih stranica, pisati svoju današnju priču. Zanimljivo mi bude kako te i danas sakrivam, a nemam od koga, kako ti nekad tepam, a znam sve istine o dnevnicima i moćima papira. Ja opet odlutah od moje prvobitne namjere da ti pišem o ovom mjesecu, bitnom za mene i za sve druge studente, o mjesecu velikih ispita.shutterstock_296194829web

Čudni li su mi ovi dani. Ustajanje poprilično rano, isplaniranost svakog sata, učenje i samo učenje. Mišljenja sam da je svaki dan velika blagodat, da je svaki dan dovoljno snažan da nas opomene ako ga ne iskoristimo i da je svaki dan dovoljno rad da nas oraspoloži kad uspijemo. Sada je vrijeme na najvećoj cijeni, svi ga ljubomorno čuvamo, čak nekada i san prevarimo umivajući se pa nastavljajući s radom. Kao i u svakom poslu, tako i u toku studiranja srećem različite studente, odnosno studente koji na različite načine pristupaju studiju. Najviše su mi se dopadali oni koji na vrijeme sve počnu da rade, da se pripremaju, da uče, kod kojih nema panike i kod kojih nema rečenice: “Da sam imao bar još jedan dan da učim, položio bih.” Takvi studenti nemaju razloga da se kaju kad se vrata fakulteta zatvore do septembra.

Kako je lijepo biti zadovoljan sobom i onim obavljenim, postignutim! U ovom periodu svog života nastojala sam da učvrstim neke osobine kod sebe: odlučnost, smjelost, snalažljivost, upornost i opet upornost. Svakim mojim ispravnim postupkom one se sve dublje ukorjenjuju u moj život i sve jasnije postaju značajka mog karaktera.

Pored priprema za ispite, kada se skupljaju materijali i knjige raskrile poput lagahnih krila, kada se usvaja značajno gradivo koje studenta čini bližim cilju, postoji i vrijeme pripreme za sam izlazak na ispit.

Bez obzira na spremnost, opet je prisutna trema, nekakav poseban strah zbog kojeg tijelo lagahno treperi, zbog kojeg se ruke pomalo znoje i drhte. Sve to napušta čovjeka u trenucima samog ispita, a nakon odgovora na prvo pitanje nastojimo biti što prisebniji i koncentrisaniji. Kad se taj hairli posao završi, od sreće i olakšanja samo možemo reći: hvala Allahu.

Moji su me roditelji posavjetovali da prije svakog ispita proučim dio iz Kur’ana, a da se počnem spremati s abdestom. To mene osnaži i osjećam da imam jaku potporu, osjećam da mi pomaže Onaj Koji voli Svoje robove. Ne samo da je posebno stanje u mojoj sobi i kod mene, nego ovaj mjesec osjete svi ukućani, svi oni koji provode vrijeme sa mnom.

Nedavno sam se našalila i rekla da će moji roditelji, pored svog fakulteta, završiti još onoliko fakulteta koliko imaju djece. To i jeste istina kada se uzme u obzir da moji roditelji dobro barataju nazivima svih mojih predmeta, upoznati su s određenim saznanjima iz tih oblasti, znaju za svaki ispitni rok, dočekaju ga i isprate sa mnom. Ja sada mogu reći da važnu ulogu igra razumijevanje i podrška osoba koje su stalno uz nas.

Puno znači i topao čaj kad ti neko denese u sobu ili slasni čokoladni kolačić, ali ništa od toga ne njeguje dušu kao lijepa riječ i ohrabrivanje.

Ne mogu da ti ne ispričam šta se dogodilo neki dan. Moj najmlađi brat je ušao u moju sobu i zovnuo me da se igramo, međutim, rekla sam mu da sam zauzeta. On je otpočeo svoju misiju nadgledanja onoga što ja radim. Na mom pomoćnom papiru je pročitao: krvne ćelije i krvna plazma. Nakon nekog vremena upitao je da li ja to želim kupiti plazma-tv u našu sobu. Objasnila sam mu šta su ćelije i rekla sam da one lebde u krvi a on je, pametnica moja, brzo i vrlo radoznalo upitao: «A, seko, kako te stanice lebde, pa moraju biti na jednom mjestu kad autobus dođe?»…

Eto, dnevniče, svi su okupirani ispitima.

Lijepo je učiti, prelijepo je saznavati nove stvari, korisno je i neophodno obrazovati se.

Fakultet treba da shvatimo kao prioritet i kao jednu faza u životu od presudnog značaja.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 29. august, 2008. godine.  

Comments

Comments are closed.