Ličnost

Dnevnik jedne studentice

NUDŽEJMA HASANOVIĆ

Brzo uzimam ključeve od kućnih vrata i izlazim s dovom (babo me je tome naučio). Razmišljam kako, koliko god da sebi ostavim vremena za spremanje, uvijek osjetim potrebu za bar pet minuta više. Morat ću uraditi nešto s tim u vezi, mada kažu da je to karakteristično za žensko spremanje. Putem sam razmišljala oplaniranim poslovima, prvo ću u poštu, usput mi je, onda ću…

Sinoć sam pročitala Floberovu rečenicu: Ljubav je proljetna biljka koja sve ispunjava mirisom nade, čak i ruševine koje obraste. Proljetne biljke, te su mi najdraže, najljepše, jave se baš kad ih poželimo, iščekujemo. I ja sve svoje različite vrste ljubavi mogu uporediti s proljetnim cvijećem. Miris nade je tako djelotvoran i podsticajan miris. Zanimljivo je koliko nam nada znači i koliko puta mi, nadajući se dobrom ishodu, istrajavamo u nečemu. Nada je osjećaj koji nam ulijeva sigurnost i bodri nas.

Ova razmišljanja me ponukaše da se sjetim Božije ljubavi koja je savršena, najveća i najljepša, a ovo što moje srce čini većim, ovo ljubavi što je meni određeno, ne može se porediti s univerzalnom ljubavlju.

Kako nas je Dragi Allah učinio posebnim dajući nam mogućnost da se volimo međusobno! Kad čovjek postane svjestan svojih osjećaja, može da se divi Božijem davanju da nam druge osobe neprocjenjivo puno znače u životu, oplemenjuju ga.

U ljubavi smo zainteresirani za drugu osobu, za njen život. U ljubavi mi osjećamo brigu ili, određenije, osjećamo odgovornost. A ta odgovornost, dužnost, dobrovoljan je čin, čin izazvan ljubavlju. Mi smo prema osobama koje volimo odgovorni, a time smo ujedno odgovorni i prema svojim zahtjevima.

Oni prema kojima osjećamo ljubav u nama pobuđuju veliko interesovanje, želimo da znamo što više i ta vrsta spoznaje ispravno usmjerava naša osjećanja, stavlja ih u odgovarajuće okvire. Kažu: „Sve što više znaš, u stanju si da jače osjećaš sreću ili tugu.“

Da, tako je. Imam potrebu da o toj osobi znam puno; šta voli, a šta ne, gdje izlazi, šta joj je hobi, kakva interesovanja. Baš u težnji da saznam, u upoznavanju, u upoređivanju i približavanju – u svemu tome čovjek voli; a ljubav je postojana, ikao takva je primjetna, vidljiva.

Ljubav je vrlina čovjekova, to je njegova moć da razumije druge, da ih podržava, da ruši barijere između različitih i različitog. Putem ljubavi on osjeti sreću bližnjih, izbjegne osjećaj otuđenosti, nauči dosta o životu.

Za svaku ljubav moramo naći određeni put, svaku vrstu ljubavi potrebno je njegovati. U tom nastojanju nam ustreba dosta strpljenja, odricanja, napora i nade a sve što se radi u svrhu ljubavi treba da bude neopterećujuće i časno. Koliko je zanimljiv i lijep cijeli taj put do voljene osobe, a kasnije i put koji koračamo s njom, počevši od moje spoznaje da mi je neko poseban i od moje potrebe za upoznavanjem, preko upoznavanja, čestih razgovora, iščekivanja ponovnog susreta, konsultovanja oko bitnih stvari, radovanja zajedničkim uspjesima, razmjenjivanja nježnih riječi…

Divim se ljudskoj upornosti koja tad dođe do izražaja i našoj spremnosti da dajemo, poklanjamo. Čovjek je sretan kada daje a u ljubavi čovjek daje, daje dio sebe, daje od svog života ono najplemenitije i najvrednije, daje od svoje duše i srca.

Ljubav je jedna vrsta davanja, ali time mi ne gubimo sebe, mi kroz to davanje svoje radosti, i ostalog, zapravo volimo. Davati znači biti sretan i bogat jer nije bogat onaj koji ima, nego onaj koji daje – to je istina koju su potvrđivali mnogi mudri ljudi. Samo ljubav izaziva ljubav, pa i ako nije uzvraćena onom vrstom ljubavi koju smo željeli, mi treba da budemo sretni jer znamo voljeti, znamo davati.

Voljeti nekog nije samo osjećanje, mnogi su primijetili da je to i odluka, obećanje. Mislim da se ljubavi ne može naređivati, ali i ona se može kontrolirati, ograničavati na dozu normalnog, izdržljivog, željenog zato kažu da je ljubav umijeće. Ja volim jačinom koju podržava moje srce, razum isavjest.

Iz razmišljanja me prenu glas žene s djetetom kojoj je potreban novac za hranu. Pružih joj desnom rukom pomoć a u sebi osjetih neko veliko zadovoljstvo potaknuto prethodnim razmišljanjem i tim dobrim djelom.

Odjednom čuh ezan s vitke munare Čaršijske džamije. Daleko sam odmakla od pošte, knjižare. Razmišljanja su me udaljila od mog plana, od zadatog posla, a kada razmislim, to može pričekati sutrašnji dan. Sad ću da klanjam podne.

Sama sebi predložih šetnju s osobom s kojom ću moći nastaviti priču o ovoj temi. Ulazeći u džamiju, zahvalih Allahu (dž.š.),Tvorcu Jedinom.

Put koji sam prešla danas relativno je kratak, ali razmišljanja koja su me danas pohodila doista su dragocjena i meni zanimljiva, jer kroz svoje stavove ja odajem sebe, u razmišljanju upoznajem sebe. Sjetih se Poslanikovih (a.s.) riječi: Ko spozna sebe, spoznao je i svog Gospodara.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 28. april/maj, 2008. godine.       

Comments

Comments are closed.