Porodica

Dječija znatiželja (potencijal ili problem)


ALMEDINA IMŠIROVIĆ, dipl.pedagog-psiholog
U ranom djetinjstvu, dijete dodiruje, rastavlja, gleda, penje se, sluša, isprobava i uči više nego u bilo kojem drugom razdoblju života. Direktno iskustvo, upotreba predmeta i postavljanje bezbroj pitanja, načini su na koji dijete uči. Paleći i gaseći svjetlo nekoliko puta uzastopno, dijete otkriva odnos uzroka i posljedice, presipanjem vode iz posude u posudu ili po podu, dijete će usvojiti pojam mase i volumena. Dijete samo otkriva slatkoću čokolade, kiselost limuna, toplinu peći i hladnoću snijega. Posebno intezivan razvoj u djetetovom životu počinje oko njegove treće godine. Tada je ono već usvojilo govor, samostalno se kreće i vrlo je zainteresirano za sve oko sebe.
Sada će vas zabavljati, izluđivati ili čak „ostavljati bez teksta” pitanjima koja najčešće počinju riječima: “A, zašto ovo…? A, kako to…?” Biti roditelj trogodišnjeg/četverogodišnjeg djeteta može biti ogroman izazov, upravo zbog nepresušnog interesa djeteta za sve što vidi, čuje ili proba. Međutim, važno je znati da je upravo ta znatiželja snažan pokretač djetetovog spoznajnog razvoja. Znatiželja motiviše dijete da istražuje a istražujući dijete uči i dolazi do otkrića koja obogaćuju njegovo znanje o sebi, drugima i svijetu koji ga okružuje. Takva otkrića su ugodna i praćena osjećajem divljenja i zadovoljstva, što dijete snažno motivira da nastavi svoja istraživanja. Kroz nova istraživanja i nova otkrića, dijete usvaja nova znanja i vještine te se na taj način povećava i djetetov osjećaj kompetencije (osjećaj da je sposobno nešto samostalno uraditi), što ponovo donosi zadovoljstvo. Nova znanja i vještine vode ka novim izazovima i pitanjima.
Prema jednoj od definicija, znatiželja je tendencija da se saznaje, težnja da se posmatra novo, da se dobijaju nove infomacije. Ona je čudesna ljudska motivacija koja nas „gura“ u pravcu upoznavanja svijeta oko nas. Nikada nije više izražena kao u ranom djetinjstvu. Svijet djeteta ispunjen je mnoštvom nove hrane koju treba da proba, novih osoba koje treba da upozna, igara koje treba da igra, riječi koje treba da razumije, mjesta koja treba da istraži…
Šta (ne) potiče znatiželju?
Znatiželja se razvija u sigurnom i poznatom okruženju. To znači da, ako dijete ima povjerenja u osobe koje ga okružuju i osjeća se sigurno i prihvaćeno od njih, istraživat će „novitete“ u svojoj okolini i postavljat će mnoga pitanja. Ali, ako se dijete osjeća neugodno, ako je sramežljivo ili uplašeno, neće reagirati na izazove iz svoje okoline. Naprotiv, kada je dijete nesigurno, nove stvari u okolini mogu mu djelovati kao prijeteće i ono će tražiti blizinu poznatih osoba ili će težiti povratku u poznate uvjete i prostore.
Da li će dijete biti istraživački raspoloženo, zavisi od nekoliko faktora, a neki od najvažnijih su: temperament, roditeljska reakcija, poticajna sredina i reakcija okoline.
Temperament podrazumijeva karakterističan način reagovanja djeteta na nove podražaje. Tako, ovisno o temperamentu, ima djece koja dobro reaguju na nove podražaje i promjene u okolini, lahko pristupaju drugima, lahko se prilagođavaju i imaju veću otpornost na frustraciju, ali ima djece s teškoćama u prilagodbi na nove situacije, s negativnim reakcijama na novosti i promjene, nepovjerenjem prema novim osobama i čestim pokazivanjem intenzivnih negativnih osjećaja. Također, postoje i tzv. oprezna djeca, a to su ona djeca koja sporo reagiraju na promjene i novosti u okolini, sporije se prilagođavaju na nove situacije, pokazuju blage negativne reakcije na nove podražaje, ali ih nakon izvjesnog vremena prihvate. S obzirom na ove razlike u temperamentu, djeca će se razlikovati i u načinu na koji istražuju svijet te u načinu na koji izražavaju znatiželju. Ako u grupu djece donesemo psića, neko dijete će se teško moći suzdržati da ga ne dodirne i ne podigne. Za razliku od njega, neko drugo dijete će biti rezervisano i neće htjeti ni dotaknuti životinju, ali će pitati imaju li psi prijatelje ili o čemu razmišljaju. Neko dijete će ga dugo promatrati prije nego što mu se približi, a možda će biti djece koja mu se neće htjeti približiti ni nakon dužeg vremena. Bitno je imati na umu da je temperament urođen i da bi trebalo poštovati način na koji se neko dijete nosi s promjenama i izazovima u okolini.
Roditeljska reakcija može mnogo utjecati na stepen djetetove znatiželje, a time i na usvajanje spoznaja već i u najranijoj dobi. Jako je važno da roditelji prihvataju, podržavaju i potiču dječiju znatiželju. Svojim ohrabrivanjem, pohvalama i strpljivim odgovorima na dječija pitanja, roditelji će olakšati djeci usvajanje novih znanja, a time i povećati njihov osjećaj kompetentnosti i samopouzdanja. Roditelji mogu pomoći djeci koja su u novim situacijama tjeskobna i imaju poteškoća s prilagodbom. Takvoj djeci potrebno je pružiti posebnu pažnju, dati im podršku u (za njih) zastrašujućim situacijama te ih ohrabriti pa, ako je to potrebno, i zajedno s njima istraživati. Uloženi trud i strpljenje, rezultirat će povećanim osjećajem sigurnosti kod djeteta što je važan preduvjet da dijete samostalno krene u istraživanje i savladavanje izazova te u tome nađe zadovoljstvo.
Uz roditeljsku podršku, za dijete je važna i poticajna sredina, tj. da se djetetu omoguće raznovrsni sadržaji i materijali koje će moći istražiti, dopustiti mu da se njima igra, dopustiti mu da istraži i prirodu oko sebe. Pri tome bi inicijativu trebalo prepustiti djetetu i ne štititi ga pretjerano jer roditeljski strah i mnoštvo zabrana, mogu sma-njiti djetetov potencijal za istraživanje. Ipak, trebalo bi voditi računa o tome da se dijete ponekad može dovesti i u realno opasnu situaciju te mu je određeni nadzor ipak potreban.
Reakcija okoline podrazumijeva reakcije osoba, pored roditelja, kojima je dijete okruženo (šira djetetova porodica, odgajatelji u vrtićima, učitelj/ nastavnik u školi…). Dječija radoznalost bit će „ugušena“ ako naiđe na nerazumijevanja ili negativne reakcije okoline. Dijete, kao i odrasle osobe, želi da ga osobe u njegovoj okolini prihvate pa, ako se desi da okolina nema razumijevanja za dječiju znatiželju, ako je ne potiče ili, još gore, ako je ocjenjuje u negativnom kontekstu (karakteriše dječiju znatiželju kao problem), onda je prirodna djetetova reakcija da se povlači – pita, govori i radi samo ono što mora.
Nažalost, nije rijetka pojava da izuzetno znatiželjna djeca nisu ispravno shvaćena pa, umjesto da budu pohvaljivana i ohrabrivana, vrlo često ih nazivaju „problematičnim“, „nemirnim“ , „hiperaktivnim“ i nerijetko bivaju upućivana pedagozima-psiholozima na razgovor, „inervenciju“. Dodatni problem može biti i pritisak na roditelje takve djece jer ih vrlo često znaju ubjeđivati kako su njihova djeca problematična i kako treba da „poduzmu nešto po tom pitanju“ ili dopustite učitelju/ odgajatelju da on to „sredi“. I onda se pitamo što nam pojedini učenici nisu otvoreni u komunikaciji, ne javljaju se često, mucaju, nemaju inicijativu. Odgovor je jednostavan: zato što smo ih mi, odrasli, u želji da se prilagode našim shvatanjima normalnog, „slomili“.
U ovom kontekstu, zanimljiva je konstatacija Arnolda Edinborougha koji kaže: Znatiželja je glavni temelj obrazovanja. A, ako mi kažete da je znatiželja ubila mačku, mogu samo reći da je mačka umrla plemenitom smrću.
Zašto treba da potičemo dječiju znatiželju?
• Ona je izvorni akt ljudske prirode. Ako je ne potičete, onda sputavate djetetovu prirodu, sprečavate ga da bude ono što jeste.
• Ona pokreće proces učenja, dječiji razvoj ka sve većem razumijevanju svijeta, upoznavanju sebe i drugih. Bez nje nema ni naučnih otkrića, ni umjetničkog djelovanja, ni tehnološkog napretka, ali ni samousavršavanja i razvoja svakog pojedinca.
• Radost otkrivanja novog i nepoznatog jedna je od najsnažnijih ljudskih radosti. Ne uskraćujte tu radost svom djetetu!  Rezultati nekih istarživanja navode na zaključak da su znatiželjne osobe inteligentnije i bolje rješavaju probleme u svakodnevici.
• Radoznalost povoljno utječe na naš društveni život i uspostavljanje kvalitetnijih emocionalnih veza. Radoznali ljudi obično znaju dobro slušati i razgovarati, jednostavno zato što ih zanima šta drugi ljudi imaju reći i kako se drugi osjećaju.
• Također, pozitivno utječe na uspjeh u školi, fakultetu i poslu…
Znatiželja je gorivo emocionalnog, društvenog i mentalnog razvoja. Poticajni komentari i podrška bliskih ljudi, najveća su nagrada i zadovoljstvo svakom čovjeku, a pogotovo djetetu. Potičete li djetetov istraživački duh odgovarajući na pitanja, dodatno pobuđujete njegovu znatiželju za svijet koji ga okružuje, i pomoći ćete mu da razvije samopouzdanje i čvrst karakter. S druge strane, nepažnja, nestrpljenje i odsutnost roditelja, baš kao i strah, lahko mogu prigušiti ili čak posve uništiti djetetov entuzijazam i znatiželju. Manje znatiželjno dijete rjeđe sklapa prijateljstva, ima manje hobija te ga nije lahko motivirati i inspirirati pa teže uči. Uz to, pati i njegov lični potencijal koji se izgrađuje raznovrsnošću i kvalitetom životnih iskustava. (Dr. Bruce D. Perry, američki stručnjak za dječiji razvoj i voditelj centra Child Trauma Academy)
Umjesto zaključka
Znatiželja postoji s razlogom. Čovjek ne može ne biti zadivljen kad razmišlja o misterijima vječnosti i života, o čudesnoj strukturi stvarnosti. Dovoljno je da svakog dana uspijemo razumjeti samo mali dio te misterije.

Comments

Comments are closed.