SSUCv3H4sIAAAAAAAEAH2QOwrDMBBE+0DuIFS7CKTLKdKbFGt5MUtkb9DHIRjdPfqCKneaNztajY7rRQg5gSUlH+JIKmrS2ltnwBFvEd+GynEmx4ZAJ5hYyI60Dpy3aNMVFSlwuMTZAmu+7RmLFs3IZkxES8qhY9ZPmTUUhpPkE/mj8TxfDq9WCBbc1C8/u6tjUCOUOmMZle+vQ7P2BXeakTsNfibuuu6sQKfAvbtZxW/lte4Lf0cHEph9AQAA
Porodica

DIJETE I IGRA: Koliko se često uključujemo u igru s djetetom?


ALMEDINA IMŠIROVIĆ, dipl. pedagoginja i psihologinja

U ranoj dječijoj dobi, igra je sve što potiče djecu da se koriste tijelom, osjetilima, emocijama, da razvijaju sposobnost mišljenja, razumijevanje i inteligenciju.

Ne postoji jedinstvena definicija igre. Jedni je vide kao „slobodnu, spontanu aktivnost koja proizilazi iz unutrašnje djetetove potrebe“, dok drugi, opet, smatraju da je igra „prerađena stvarnost u skladu s dječijim doživljajem“.

Postoje i oni koji kažu da je igra „stvaralačka aktivnost, svaki put drugačija, neponovljiva, koja najviše odgovara djetetovoj prirodi, zakonitostima njegova razvoja i omogućuje mu skladan fizički, intelektualni, socijalni i emocionalni razvoj.

Igra je aktivnost kojom se dijete izražava i potvrđuje, snaga koja ga upućuje na nove aktivnosti pomoću kojih razvija sve svoje mogućnosti.“ Koju god od navedenih definicija da prihvatimo jedno je sigurno – igra ima veoma važnu ulogu za cjelokupan djetetov rast i razvoj.

Odgojno-obrazovna vrijednost dječije igre

Dijete se igrom povezuje s drugom djecom i susreće s različitim vrstama materijala, igračaka, a u igri neminovno radi mašta i razvija se kreativno ponašanje. Igra ima izuzetno značajnu ulogu u razvoju i učenju djeteta, posebno djeteta predškolskog uzrasta.

Djeca se igraju iz zadovoljstva, ali igra za njih nije samo spontana zabava, kako to vide odrasle osobe, već aktivnost kojom zadovoljavaju svoje osnovne potrebe, razvijaju umne sposobnosti, kreativnost, uče, jačaju i socijaliziraju se.

Nasuprot predrasudi po kojoj je dječija igra lahko, zabavno i besciljno ispunjavanje vremena, ona se javlja kao izraz napora malog djeteta da prevaziđe raskorak između vlastitih mogućnosti i obrazaca ponašanja koje mora da usvoji da bi se uspješno uključilo u društvenu sredinu.

U igru djeca ulažu svu svoju snagu, pamet, vještinu i strpljenje, što se rijetko zapaža u nekim drugim aktivnostima.

Igre pružaju mogućnost za unapređivanje i vježbanje skoro svih sposobnosti, od perceptivno – motornih (koordinacija oka i ruke, kretanje, spretnost…), intelektualnih (pamćenje, predviđanje, zaključivanje…), socio-emocionalnih (socijalizacija, empatija, obuzdavanje agresije, poštivanje pravila…), kao i sposobnosti komunikacije i kreativnosti.

Za razliku od situacija u realnom životu, koje dijete često ne može da shvati niti da ih kontroliše, dijete u igri kreira situacije koje su potpuno pod njegovom kontrolom, koje može u potpunosti da razumije i u kojima se osjeća sigurno. Igrom dijete može da spozna i posljedice svojih aktivnosti.

Pošto su rizici za loše posljedice u igri mali, ona dozvoljava eksperimentisanje kakvo nije moguće u stvarnom životu i u stanju je da održava aktivnost duže nego što je uobičajeno. Dijete tada djeluje maštovitije, preduzimljivije i oslobođeno je od straha pred mogućim neuspjehom, za razliku od situacija kada su u pitanju neke aktivosti gdje je prisutan vanjski pritisak. Tako se povećava dječiji angažaman više nego u situacijama realnog života, ono se ponaša bolje nego obično, te pokazuje punu svoju produktivnost.

Šta igra znači djetetu?

Koliko ste puta posmatrali svoje dijete u igri?

 Jeste li tada primijetili da igrajući se organizuju različite složene aktivnosti?

Bave se mnoštvom raznovrsnih zadataka koji obuhvataju složene intelektualne napore. Vjerno reprodukuju poznate, svakodnevne scene i situacije, grade složene konstrukcije i prihvataju norme i zakone koje sami sebi nameću.

Pravi mali genijalci, zar ne?

Evo šta, između ostalog, djetetu znači igra. Kada se vaše dijete igra, ono: – upoznaje sebe i svijet koji ga okružuje (istražuje pojavni svijet, rukuje stvarima…), kao i ljude i njihove odnose (razmišlja, zaključuje, uživljava se u uloge…); – rješava jednostvanije i lakše sukobe, prevazilazi svoje strahove i poteškoće (u igri je ono policajac, ljekar…

Često uzima ulogu onoga koji nečim plaši izvor svoga straha: odvodi u zatvor lopova, operira lutku, tjera mrak… Tako se ono suočava i polahko nadvladava svoj strah i nelagodu); – iskazuje sve ono što mu u stvarnom životu nije dopušteno iskazati (ljuti se na drugu djecu, na odrasle, viče, pokazuje agresivnost na predmetima…).

Igrom se dijete vrlo često oslobađa napetosti, prevazilazi negativne emocije i nakon igre postaje smireno, opušteno; – izražava svoje osjećaje, misli, doživljaje, želje, ali i sve ono što riječima ne umije iskazati; – prerađuje, na sebi prihvatljiv način, svoje doživljaje, lijepe i ružne; – stiče samopouzdanje tako što čini ono što želi, vlada situacijom, ima onu ulogu koju odrasli imaju u stvarnom životu (ono je pjevač, glumac, vojnik, roditelj, učitelj…); – uči da bude nezavisno o okolini, uči da bude aktivno; – razvija takmičarski duh; – stiče prve radne navike; – razvija maštu, kreativnost; – uči se prihvatljivim obrascima pona- šanja u odnosu na druge i oslobađa se egocentrizma (spoznaje i uvažava tuđe potrebe, interese, poštuje pravila igre; povećava se samokontrola i saradnja među djecom, smanjuje agresivnost) i slično.FPCDG07HI6_tcm1131-203628

Kako roditelji mogu da pomognu djetetu u njegovoj igri?

Postavite sebi pitanje koliko se često uključujete u djetetovu igru. Ovo je vrlo važno jer uključivanje roditelja u dječiju igru ima mnogobrojne prednosti, kako za dijete tako i za roditelje. Kad god se roditelji uključe u igru svog djeteta, dijete obično biva time oduševljeno, a, zapravo, tada uči od odraslih. To djeluje dvojako: jača odnos na relaciji dijete − roditelj, ali i unapređuje djetetovu igru.

Istina, roditelji često nemaju vremena za dijete, pretrpani su obavezama i brigama. Ko će još naći vrijeme i za igru?! Ono što možete da uradite je slijedeće: pretvorite svakodnevne aktivnosti u porodičnu zabavu. Igrajte se s djecom uključujući se u njihove aktivnosti, ali i uključujući njih u vaše svakodnevne aktivnosti.

Evo nekoliko primjera:

Čitajte priče i pjesmice za djecu (tako razvijate čitalačke navike kod djeteta).

Igrajte „igru skrivača“ (primjer: Kada dolazim s posla, gotovo uvijek moj sin me čeka skriven u nekom kutku stana i govori iz skrovišta: „Mama, nađi me ako možeš!“ Koliko god bila umorna, pristajem na igru.).

U zajedničkoj šetnji: slušajte različite zvukove, npr. ptice, automobile, životinje, šum koraka po travi, šljunku ili lišću… Na taj način dijete uči o svijetu i prirodi koja ga okružuje. (Pitajte ga: Koje je ono boje? Čemu ovo služi? Objasnite, na njemu pristupačan način, kako ptice lete ili koja boja na semaforu označava Stop! ili Kreni!).

Otiđite na izlet. Posebno u prirodnom okruženju, dijete a i vi, praznite negativnu energiju i dovodite organizam u psiho-fizičku ravnotežu.

Igra s ulogama je zabavna kada se igra s roditeljima (odaberite svako svoju ulogu i uživite se u svoj lik!). Igrajte društvene igre (Ne ljuti se, čovječe, šah, monopol…).

Igrajte se loptom na otvorenom.

Uključite dijete u kućanske poslove tako što ćete, naprimjer, igrati igru izazova: Hajde da vidimo ko će biti brži i uspješniji u sklanjanju svog tanjira i pribora za jelo; Dajem ti slijedeći zadatak: dok nabrojim do tri, uradi…Računajte s time da se djeca vole dokazivati i vole da se osjećaju važnim!

Ako je to moguće, odvedite, bar nakratko, dijete na vaše radno mjesto. To djetetu može da bude zabavno, a možda vam ta posjeta pomogne i u tome da vašem djetetu lakše objasnite zašto su roditelji ponekad umorni i neraspoloženi kada se vrate s posla.

Trudite se da bar jedan od roditelja ima dovoljno snage da učestvuje u igri, posebno ako to od vas dijete traži. Ako ste oboje preumorni, onda pokušajte da učestvujete u bar jednom dijelu igre i onda da se isključite jer je za očekivati da je igra poprimila svoj tok, da se dijete zaigralo i da može i bez vas.

Sve navedeno izgleda jednostavno, ali koliko će realizacija ovih prijedloga da bude jednostavna, zavisi isključivo od vas, vaše volje, kreativnosti i strpljenja.

I još samo nekoliko savjeta u vezi s tim kako roditelji treba da se postave u dječijoj igri:

Neka dijete vodi igru, a vi ga slijedite.

Uključite se samo ako je dijete u opasnosti.

Igrajte se s djetetom, ali ne insistirajte na promjeni igre ako vam je dosadilo.

Slušajte, nemojte izdavati upute.

Razgovarajte u toku igre i potaknite dijete na razmišljanje. Naprimjer: Izgleda da se ovaj autić pokvario, šta sada da radimo? Kome da se obratimo? Dajte igri dovoljno vremena, ne prekidajte prerano (sjetite se kako vam smeta kada vas neko prekine u ozbiljnom poslu, isto tako je i s djetetom kada ga prekinete u igri jer je igra za dijete najvažniji posao!).

Dopustite eksperimentiranje i pogreške.

Nemojte se natjecati s malom djecom, to ih može obeshrabriti. Ukoliko se već u nečemu nadmećete, ne podilazite uvijek djetetu, ne puštajte mu da svaki put pobijedi! Tako ga učite da se uspješno nosi s neuspjehom u kasnijem životu.

Mi, odrasli, ponekad zaboravimo da i mi treba da se igramo. Žurimo, brinemo se, planiramo… A igra može da bude relaksirajuća, smirujuća i poticajna. Može nas ne samo zbližiti s djecom već i u nama probuditi davno zaboravljene emocije, želje, čak i skrivene mogućnosti, talente.

Comments

Comments are closed.