Muzej Bosna

Buhurdar

MELIHA TERZIĆ

buhurdar m (ar.-pers.) kadionica u kojoj muslimani pale mirisave materije, kao što su ud,
amber, i anduz.–„Kadionice i b u h u r d a r i razlikuju se samo u tome što kadionica ima na vrhu kapka krst, a buhurdar ga nema.“(GZM, 1951.225.)    < tur. buhurdan < pers. behurdan (behur-dan) „kadionica“ (Abdulah Škaljić)

sa-horz

I danas, iz mirisnog pramenčića dima sa zapaljenog parčeta anduza ili zrna smreke, može da nam se pomoli jedan posebni svijet, a prisan po svemu, s ambijentima šareno i toplo zastrtih soba, iz kojih smo davno izašli, skupa sa svojim djetinjstvom i mladošću.

Ako ih želimo i uspijemo uspješno dozvati, bar ovako s vremena na vrijeme-nema ih bez mirisa.

Ti mirisi su išli uz svečane i vedre (mevludske, iftarske), ali i uz oproštajne tužne momente (tevhidi) koji prate naše živote i preseljenja na Bolji Svijet.

Neke od predmetnih minijatura koje su u naše kuće dolazile iz vještih ruku starih majstora, preseljavale su se iz života jedne generacije u život druge i vremenom su postajale onaj dio porodičnog naslijeđa koji je odudarao od svega oko sebe pa mu je naglo blijedila vrijednost i onda mu se gubio trag.

Ali, skupljači starina, ima ih, naći će negdje i buhurdar i mjesto za njega u svojim životima na savremeni način.

Buhurdar ne mora biti samo ukrasni detalj s pečatom prošlosti.

Aromaterapija kojoj su danas našli razne nove izvore i pakovanja, „otkrili“ joj značaj u našem zdravlju i raspoloženju, može se dobiti i iz buhurdara.

Divno će biti ako ponekad iz njega izađe i neka dragocjena slika vremena koje nam sada pripada samo tako-kao sačuvana uspomena.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 37. april, 2011. godine.      

Comments

Comments are closed.