Muzej Bosna

Bosanska Gradiška (Servicium, Berbir)

Dr. sci. ELMA KORIĆ, prof. historijskih nauka

Dvije istoimene pogranične utvrde na suprotnim obalama rijeke Save, slavonska Gradiška (danas Stara Gradiška) i bosanska Gradiška ili Berbir (danas Bosanska Gradiška), višestoljetni su svjedok naše burne prošlosti.img523

Brojni predmeti pronađeni na arheološkim nalazištima govore o naseljenosti ovih krajeva još u prahistoriji. U doba Rimljana, na mjestu današnje Bosanske Gradiške nalazilo se naselje Municipium Servicium koje je bilo važna raskrsnica puteva prema istoku i jugu Balkana i pristanište za riječnu rimsku flotu. Rijekom Savom krstarile su transportne lađe i riječna patrolna flotila vojnih jedinica provincije Panonije.

Nazivi Gradiskia, Gradisthue, Gradiscia su na latinskom jeziku i potječu iz srednjeg vijeka. Gradiška je i tada imala veliki značaj kao mjesto prelaska preko rijeke Save.

Historičari se slažu da je Gradiška dospjela pod osmansku vlast između 1535. i 1537. godine.

Osmanlije su rano počele koristiti jeftini, relativno sigurni i praktični plovni put rijekom Savom kojim su u Gradišku dostavljane pošiljke žitarica i hrane, sitne stoke, pijeska za popravku tvrđava, topova, municije i baruta. Tokom 16. stoljeća izgrađena je tvrđava Berbir od tvrdih materijala, što je bilo veoma značajno jer je takvu tvrđavu bilo lakše braniti u slučaju opsade. Oko tvrđave su bile mahale s kućama, džamijama i čaršijom.

Tvrđava Gradiška bila je sjedište osmanske kapetanije na rijeci Savi koja je osnovana u prvoj polovini 16. stoljeća. Prvi kapetan rijeke Save bio je Mahmud-beg, a potom su se tokom 16. stoljeća na toj funkciji smjenjivali sinovi bosanskog sandžak-bega Malkoč-bega: Džafer-beg (umro 1560.), potom Husein-beg, te Ali-beg (1574 – 78.). Kapetanije su bile vojne ustanove na plovnim rijekama, a kapetan je, između ostalog, zapovijedao vojnim redovima azapa koji su djelovali u pomorskoj i riječnoj floti. Prema jednom osmanskom izvoru s kraja 16. stoljeća, gradsku posadu tvrđave Gradiška sačinjavali su pretežno azapi i martolosi. Prema osmanskom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, u samoj tvrđavi Gradiška, u mahali umrlog sultana Sulejmana, ubilježeno je 77 muslimanskih img520domaćinstava, dok su u varoši istoimene tvrđave ubilježene 92 kuće nemuslimana. Dizdar tvrđave Gradiška tada je bio Ferhad-aga. Prema Evliji Čelebiji, i sredinom 17. stoljeća Gradiška je imala dizdara, odnosno gradskog zapovjednika te posadu, kao i tržnog nadzornika, što znači da je imala razvijenu trgovinu. Čelebija bilježi 26 džamija i mesdžida, od kojih se u osam klanjao džuma-namaz. Najpoznatije džamije bile su Kapetanova, Hadži-Bekirova i Careva džamija koja se nalazila u tvrđavi. U haremu Tekijske džamije nalazi se turbe zagonetnog šejha Mustafe Gaibije, koje je 1954. godine preneseno iz Stare Gradiške. Šejh Gaibija spominje se u mnogim zapisima i legendama. Bio je veoma učen i cijenjen u svoje vrijeme, pisao je pjesme i prozu u kojima je otvoreno ili skriveno kritizirao negativnosti u Osmanskom carstvu, ali i davao poučne i moralne savjete.

Od 1535. do 1699. godine gradiška utvrda bila je pod osmanskom upravom kao jedinstven grad na obje strane rijeke Save. Tek kada je poslije Bečkog rata i Karlovačkog mira 1699. godine uspostavljena granica između Osmanskog carstva i Habsburške monarhije na rijeci Savi, spominju se dvije Gradiške. Bosanska Gradiška je tada ušla u sastav Habsburške monarhije, a tek poslije Beogradskog mira 1739. godine, zajedno s nekim drugim gradovima sjeverozapadne Bosne, ponovno je priključena Osmanskom carstvu.

Nakon osnivanja Nove Gradiške (Noe Gradisca) 1784. godine, naziv Stara Gradiška (Alt Gradisca ili Vtero Gradisca) upotrebljava se za naselje na lijevoj obali Save, dok grad na desnoj obali Save dobija ime Turska Gradiška (Gradisca Turcicum). Kasnije se ovaj grad naziva i Berbir, po istoimenoj osmanskoj tvrđavi koja je tu bila sagrađena.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 45. novembar, 2013. godine.  

Comments

Comments are closed.