Tema broja

Blagoslovljeno “sigurno mjesto”

AZRA HASANOVIĆ

Davno, prije mnogo, mnogo hiljada godina, svijetom su vladale žene. Matrijarhat, kako su to doba prozvali i u njega vjerovali teoretičari 19. stoljeća, a savremeni povjesničari ga sveli na drevni mit bez historijske utemeljenosti, zasnivao se, kao i prastare paganske religije, na konceptu ženske moći rađanja i uzdržavanja života. O tome svjedoče venere, isklesane ženske figure s naglašenim stomakom i grudima, pronađene u velikom broju na arheološkim nalazištima iz kamenog doba širom Evrope i sjeverne Azije, neke starije od 30.000 godina, o čijoj se funkciji ništa pouzdano ne zna, ali se smatra da predstavljaju simbole plodnosti.

Materica, tako mistična jer u njoj nastaje život, vrlo često kao historijsko mjerilo ženske moći, ali i slabosti, na simboličkom nivou oduvijek je predstavljala samu suštinu ženskog postojanja. Materica kao simbolički identitet, sa svojim predimenzioniranim značenjem, u prošlosti je smatrana fundamentalnim organom žene, djelimično odgovornim za sva oboljenja ženskog spola. br31-25

Kada je još Platon u antičkoj Grčkoj objašnjavao: Kada u ženama materica ili rodnica, kako je nazivaju, unutrašnje živo biće koje žudi za rađanjem djece, uprkos povoljnom razdoblju duže ostane bez ploda, tada, uznemirivši se strašno, počinje da se kreće i lutajući svuda, čitavim tijelom, zapušuje disajne puteve; i tako, pošto je disanje spriječeno, dovodi tijelo u krajnju opasnost, izazivajuć i i druge opasne bolesti, nije ni slutio da će histerija (grčki hystera maternica), tipično žensko oboljenje koje je opisao, sve donedavno biti aktivni termin za označavanje desetina psiholoških, emotivnih i nervnih poremećaja kod žena. Usljed tog histerocentričnog poimanja ženskog spola, žena se stoljećima smatrala bićem koje je po prirodi podvrgnuto tiraniji nestabilne materice.

S napretkom medicine i neslućenim produbljivanjem znanja o anatomiji, fiziologoji i patologiji ženskog tijela, položaj materice kao glavnog ženskog organa postao je neodrž iv, jer, u fizičkom smislu, svaki dio ženskog tijela koji je čini ženom, ima veliko i posebno značenje. Međutim, ponovo, i na tom empirijskom nivou „razgolićenih“ naučnih činjenica, fascinirajuća građa i simetrija, najprije materice a onda i cijelog ženskog reproduktivnog sistema, naročito načina na koji su po njoj raspoređena mišićna vlakna, kao i druge anatomske i funkcionalne osobine ovih organa, ostavljaju mjesta za postojanje nečega transcedentnog i mističnog u prirodi žene.

Iako se prepoznaje značajna uloga materice u općem psihofizičkom blagostanju žene, kao i u zaštiti od srčanih oboljenja i gubitka koštane mase, neizmjerna važnost reproduktivne uloge materice u znatnoj je mjeri zasjenila druge aspekte njene funkcije, tako da bi se skoro moglo reći da nam je materica, i danas, još uvijek nepoznanica.

Otkrivanje tog misterija začeća i rađanja novog života, savremena medicina dovela je do neslućenih granica. Međutim, još prije četrnaest stoljeća, naš Stvoritelj nam je pružio detaljno objašnjenje fenomena ljudskog bića, čuda koje se dešava među zidovima materice, ističući pri tome poseban status žene kao njene nositeljice i pružajući joj podršku priznanjem neugodnosti i tegoba koje to breme iziskuje, ali i pažnjom i poštivanjem koje su joj muškarci dužni pružiti zauzvrat. Kada Allah (dž.š.) kaže: Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko šire; u Njega sve ima mjeru; (Kur’an, 13:8.), ne možete ne osjetiti sigurnost vlastitog uklapanja u jedan savršeni plan.

Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati? Zar nije bio kap sjemena koja se ubaci, zatim ugrušak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini, i od njega onda dvije vrste, muškarca i ženu, stvori, i zar Taj nije kadar da mrtve oživi? (Kur’an, 75:36-40) Više puta u Kur’anu Allah (dž.š.) nam govori da nas stvara od zanemarive količine (1 od oko 250 miliona sjemenih ćelija koje muškarac izbaci) ekstrakta sjemene smjese, i da upravo ta kapljica sjemena određuje hoćemo li se roditi kao žena ili muškarac. Kada se sjemena i jajna ćelija spoje u jednu i započnu proces diobe, ubrzo počnu nalikovati komadiću sažvakanog mesa, ugrušku. Ugrušak, embrion, ubrzo pušta korijenje u zid materice i počinje da raste. čovjek je u ovoj fazi postojanja u Kur’anu nazvan alaq, što na arapskom znači stvar koja prianja za neko mjesto, a bukvalno se upotrebljava za označavanje pijavice, koja se prilijepi za tijelo i siše krv. Zapanjujuća je tačnost s kojom Kur’an opisuje postanak čovjeka u materici:

Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj! (Kur’an, 23:14) Ništa manje ne fascinira ni preciznost u pojašnjenju faza razvoja čovjeka u materici i opisa samog ambijenta u kojem se to dešava:

… On vas stvara u utrobama matera vaših, dajući vam likove, jedan za drugim, u tri tmine… (Kur’an, 39:6.)

Tri tmine zapravo su abdomen, materica i amnionski omotač, u okviru kojih se razvija ljudski plod, a svaki od ova tri sloja i sam se sastoji od po tri sloja. O različitim fazama čovjekova stvaranja u materici savremeni udžbenici embriologije pišu slijedeće: život u materici ima tri faze: preembrionsku prve dvije i pol sedmice, embrionsku do kraja osme sedmice, i fetalnu od osme sedmice do poroda.

Materica, kao poprište čuda ezelskog razobličenja i dunjaluč kog uobličenja, mjesto je našeg prvog ovosvjetskog rođenja, a žena, majka, kao njena nositeljica, naša je primarna domovina. U normalnim okolnostima, naša tijela odbacuju sve što im je strano, ali od trenutka začeća ne postoji gotovo nijedno tkivo niti organ u tijelu žene koji nisu uključeni u potporu rasta i razvoja djeteta. Materica se uveća toliko da je krajem trudnoće petnaest puta teža od svoje normalne težine. Količina krvi se poveća za više od jedne trećine, bubrezi se izdužuju za oko 1cm, a srce u minuti ispumpa sedam, umjesto uobičajenih pet litara krvi…

Književnik Oldos Haksli, sad već davne, 1946. godine, u svojem Vrlom novom svijetu govori o vremenu kada će se ljudi proizvoditi u „Centrima za inkubatorsku proizvodnju i sistematsku obradu“, a trudnoća i biološko rađanje smatrat će se primitivnim, barbarskim običajima svedenim na nekolicinu divljih plemena izdvojenih iz ostatka svijeta. Ma koliko nevjerovatno i zastrašujuće to izgledalo, mi, preko kontracepcije, vještačke oplodnje, genetičkog inžinjeringa, kloniranja, zapravo već godinama ostvarujemo uslove za pretvaranje rađanja iz biološkog u laboratorijski proces.

Vještačka materica, eksperimentalno kreirana prije nekoliko godina, mogla bi kompletirati taj vrli ljudski pothvat. Tim naučnika s Cornell univerziteta u Americi kreirao je prototip vještačke materice, uz pomoć ćelija uzetih iz tijela žene. Zigotvišak, nastao u procesu vještačke oplodnje, uspješno se zakačio za zid vještačke materice, ali je eksperiment prekinut nakon šest dana zbog zakonskih ograničenja. Glavni cilj ovog projekta je implantacija te bremenite vještačke materice u tijelo žena s oštećenom matericom, koje žele da postanu majke.br31-26

Nekako u isto vrijeme, na Juntendo univerzitetu u Japanu, naučnici su napravili vješ-tačku matericu u pravom smislu riječi, od čistog plastičnog rezervoara napunjenog amniotskom tečnošću. Fetusi uzeti iz koza izdržali su i do deset dana u vještačkim matericama, priključeni pupčanom vrpcom na aparat za izmjenu materija.

Cilj ovog projekta je ostvarenje uslova za preživljavanje fetusa koji, iz različitih razloga, ne mogu ostati u majčinoj utrobi. U oba tima vjeruju kako će u nekoliko narednih godina napraviti materice u kojima će se plod moći razvijati svih devet mjeseci. Iako su ideje zbog kojih je nastala vještačka materica, same po sebi, plemenite, mogućnosti koje ona nudi tjeraju nas da ne vjerujemo baš do kraja u ove dobre namjere, i već su se otvorile brojne polemike, najprije na etičkoj razini. Takvo nešto će, zasigurno, olakšati genetičke korekcije i modifikacije ploda, i stvaranje dizajniranih beba.

Je li to početak kraja trudnoće kao prirodnog životnog procesa?

Žene mogu biti isforsirane od poslodavaca i zdravstvenog osiguranja da se odlučuju za takav oblik trudnoće bez rizika, trudničkog bolovanja; homoseksualni parovi mogu imati svoju vlastitu djecu…

Hoće li žene, bez čudesnih mogućnosti koji je Uzvišeni dao materici, postati nepotrebna vrsta? Međutim, u svim tim zloslutnim nagađanjima, jedno pitanje je od presudne važnosti: šta će se „roditi“ iz vještačkih materica?

Oplođeno jajašce s DNK oba roditelja ne sadrži konačan program rasta i razvoja fetusa, već samo niz mogućnosti kako bi razvoj mogao teći. Kako i koliko od toga će se ostvariti, u dobroj mjeri zavisi od okruženja u materici, fizičkog i emotivnog, tj. utjecaja majčinog fizičkog i emotivnog funkcionisanja. Dijete ne počinje učiti tek kad se rodi, već, moglo bi se reći, odmah nakon što je začeto. Zigot, oplođena jajna ćelija koja se podijelila već nekoliko puta, uči primajući hemijski signal od majke koji mu kaže da se nalazi u jajovodu. Zigot uzvraća na taj signal otpuštanjem hormona u jajovod i u majčino tijelo, poručujući time nešto poput: Mama, ovdje sam, molim te pripremi se da me primiš u svoju matericu. Od tada je dijete u stalnoj interakciji s majkom, i preko nje sa svijetom u kojem ona obitava. Zapravo, vrlo je moguće da čovjek više nauči tokom devet mjeseci u materici nego za cijeli ostatak života. Mnogostruki stimulansi koji su rezultat odnosa između majke i nerođenog djeteta, osiguravaju stabilnu bujicu mogućnosti za učenje, koju dijete iskušava i suočava, upoređujući neuronske obrasce koji već postoje u njegovom mozgu s novim obrascima koji nastaju uz pomoć stimulansa. Dijete svim čulima upija „informacije“ koje mu šalje majka, svjesno ili nesvjesno, tako da odmah po rođenju svako novorođenče, naprimjer, može prepoznati svoju majku po mirisu njenih bradavica, po glasu… Može li takvo nešto djetetu ponuditi plastični kontejner?shutterstock_118680286_web

Koliko god bismo htjeli izbjeći uprošćavanje, govor o nečemu isključivo ženskom, o materici, u bilo kojem kontekstu, na izvjestan se način dotiče pitanja ženskog identiteta. Očito je da više nismo vladarice svijeta, dokazale smo da nismo tek hodajuće materice, prošlo nas je i feminističko zgražanje nad vlastitom prirodom, ima nas robinja, ali i gospodarica. Pa, ko smo? Šta želimo biti? Odgovori koje damo sebi utjecat će na našu kolektivnu budućnost, ali i na kvalitet našeg kratkotrajnog boravka na ovom, i vječnog na budućem svijetu.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 31. mart, 2009. godine.

Comments

Comments are closed.