Ličnost

Arhitektura duše II dio

AIDA TULE, dipl.psihologinja
Jezikom islamske psihologije, osnovne komponente ili unutrašnji krugovi arhitekture čovjeka određeni su siljedećim pojmovima:

  1. Ruh (Duh) – okosnica i srž postojanja, ispoljena kroz egzistencijalne potrebe ili, uprošteno, to je ono što bismo u životu tražili a čemu nas niko od ljudi ne bi poučio.
  2. Nefs (Duša) – ego koji naginje ugodi, a izbjegava svaku neugodu.
  3. Qalb (Srce) – emocionalna dimenzija ljudskog bića
  4. Aql (Razum) – kognitivna ili spoznajna sfera

Poznavati pravila i funkcije ovih sfera, ali i sama svijest o njihovom postojanju i njihovom Mudrom Graditelju, osnovna je komponenta jezika duhovne arhitekture, a razumijevanje njihove međusobne isprepletenost, njihove podjednake važnosti u izgradnji unutrašnjih zdanja, te vješto upravljanje njima u odnosu na naše vanjske krugove (porodica, bračni drug, djeca, prijatelji, komšije, radne kolege itd.), mogli bismo nazvati savršenom vještinom čitanja, ali i ispisivanja nepreglednog broja struktura ljudskog postojanja i mogućnosti njihovog oblikovanja. Ta nevidljiva komunikacija koja se odvija između Graditelja i građevine, najintimniji je mogući proces jer govori o izgradnji snova i najdubljih mašti, a to je ono što psihologija naziva najve ćim izvorom pokretačke snage.
Zamislite šta bi bilo da ostanemo bez tih pokretača!? Bili bismo žrtve budućnosti jer nismo bili od onih koji vode brigu o svojoj unutrašnjoj arhitekturi, tj. nismo vodili brigu o nevidljivoj komunikaciji naših unutrašnjih krugova, a pri prvom iskušenju naše zdanje bi se srušilo. Stari Rimljani su gradili amfiteatre, arhitektonska remekdjela, s jednim ciljem, da ponesu i izdrže nezaboravne borbe divljih zvijeri i ljudi. Koliko su stabilne naše duhovne građevine, od kakvog materijala smo ih gradili i kakve borbe mogu izdržati?
Promjene u potrebama i očekivanjima jednog arhitektonskog objekta ili ljudskog bića nastaju kao neminov na popratna pojava društvenih i vremenskih tokova. Kao takve, one zahtijevaju da budu primijećene i zadovoljene. Ukoliko se pravovremeno ne tretira novonastalo stanje, onda dolazi do zanemarivanja i propadanja tih građevina. U svakodnevnom životu, mi primjećujemo simptome tih propadajućih stanja pa vidimo zgrade koje svojom vanjštinom odbijaju prolaznike, u jako lošem su stanju i skoro da se ne mogu više upotrebljavati, a samim tim i unutrašnja struktura ne odgovara potrebama psihosocijalne kompozicije. Možemo reći da forma prati funkcionalnost i, obrnuto, tako ispravna i stabilna forma postojanja potiče zdravu funkcionalnost. Dodatni simptomi koje uočavamo su da zgrada više ne odgovara datoj lokaciji jer je došlo do promjena u okruženju i pristupu zgradi koji postaje neuslovan.
Nakon ovih zapažanja, postavlja se pitanje u kojem misaonom pravcu bi trebalo dalje da se ide da bismo u potpunosti razumjeli urušavanje jedne građevine, eventualno njen oporavak! Trebalo bi ići u pravcu pravljenja paralela s čovjekom i traženja adekvatnih rješenja. Tako nalazimo ljude koji nemaju svrhu življenja i gube se u vremenu i prostoru u kojem žive. Nepristupačni, ali i beskorisni su sebi i drugima zbog narušenih i disfunkcionalnih misaonih procesa kao osnovnog materijala za gradnju. Ono što bi u arhitekturi automatski bilo ponuđeno kao rješenje je metoda revitalizacije i transformacije, tj. proces vraćanja prvotne živosti ili oživljavanja i proces preoblikovanja koji bi bio prilagođen i određen na osnovu procjene dinamike okruženja i stepena narušenosti. Uspješan oporavak jednog zdanja vidimo u njegovom novom, atraktivnom, svježem i funkcionalnom obliku. Međutim, njegova istinska ljepota ogleda se u tragovima koji se u arhitekturi svjesno ostavljaju da bi bila vidljiva prošlost, bez obzira kakva ona bila. Ti tragovi su možda na prvi pogled “nepravilnosti”, izgleda nam kao da odudaraju od novog imidža, ali upravo to čini građevinu bogatom i zanimljivom. Jedna takva nadogradnja ne znači izbrisati prošlost, naprotiv, ona je vješto ističe i usmjerava ka budućnosti. Cilj je iznova pronaći njene čari i diviti se svakoj pojedinosti koja je doprinijela konačnom izdanju. Uzmimo primjer transformacije Aja Sofije, nekadašnje centralne crkve Bizantinskog carstva. Zadržana je njena kršćanska osnova i uljepšana je islamskom nadogradnjom.
Naš cilj nije, i ne treba da bude, da osiguramo sebi perfektan život, već da živimo nesavršen život u radikalnoj oduševljenosti. Najvažnije je da ne ostanemo ravnodušni spram onoga što je osnova života, a to je njegova izvanrednost. Biti svjestan povezanosti svih nivoa postojanja i djelovanja te njihovog uzajamnog utjecaja i održavanja te povezanosti, od ključne je važnosti da bismo se mogli baviti pozitivnom transformacijom i oživljavanjem ljudskog bića. Primijetiti duhovni moment u razgovoru s poročnim prijateljem, naći intelektualno nadahnuće u konfliktu s dragim osobama, vidjeti prednost u finansijskoj oskudici, otkriti radost u bolu, na prvi pogled su nespojivi dijelovi života koji, ukoliko se smisleno povežu, daju najljepše ljudske građevine. One postaju za čulo vida vatromet boja, a za čulo njuha oblaci opojnih mirisa. Uzvišeni Arhitekta nam, svakim udisajem i izdisajem, postavlja izazove u gradnji da bismo bili i ostali inovativni jer arhitektura jeste inovacija, tj. rad na otkrivanju ljepote koju je On stvorio, čineći time naše disanje dubokim i prožimajućim, a ćelije organizma zahvalnim na svježim unosima zraka. Ukoliko izostane taj inovatorski duh (otkrivački), onda dopuštamo da već  postojeća ljepota propada pokrivena nemarom i zaboravom, a mi ostajemo pod dojmom sljepila duše da se ništa lijepo ne dešava na ovom svijetu. Ono što se duhovnom arhitekturom želi postići jeste efekt iznenađenja koje dobijamo kada imamo dovoljno privlačnu i stimu lativnu pozivnicu da nešto otkrijemo i upoznamo, nešto što će naš duhovni, a time i fizički svijet obogatiti i proširiti. Obično taj efekt postižemo poklonima koje darujemo jedni drugima kada nam je cilj da obradujemo i budemo obradovani. I upravo to postepeno otkrivanje sadržaja poklona kreira efekt iznenađenja.
Najljepši pokloni dolaze kroz životna iskustva koja svakodnevno dobijamo. Imamo Stvoritelja koji nam svaki dan šalje poklone. Međutim, mi ih ne otvaramo, čak i bježimo od tih poklona jer ne vjerujemo da u njegovom sadržaju ima dobra i radosti za nas.
Ljudi koji bježe od prihvatanja novih iskustava koja im život donosi isti su kao građevine koje su na samom početku imale fantastičan vanjski i unutrašnji dizajn, ali su vremenom propale jer su ostale zadovoljne starim i prevaziđenim stanjem. Ljudski um se oživljava i preoblikuje kroz sistem vrijednosti, osjećaj smisla i uspjeha. Sva tri faktora se grade pojedinačno i uvezuju s nama bitnim osobama koje dijele iste poglede. Ovim se formiraju sigurni unutrašnji i vanjski prostori za zrijenje i duhovni rast. Prostor zaštite i sigurnosti, povjerenja i opuštenosti osnova je zdravog života. Međutim, svijest o toj potrebi ne bi bila u toj mjeri prisutna da se ne susrećemo sa svakodnevnim strahovima, stresom i brigama, te s onim ljudima iz okruženja koji ne dijele naš pogled na život. U svojim dubokim promišljanjima i nemirnim duhom koji ga tjera da se kreće i istražuje, Šems iz Tabriza bilježi misli: Dok sam posmatrao ljude oko sebe, shvatio sam da je lahko voljeti Savršenog Stvoritelja, neokaljanog i nepogrešivog kakav On jest. Mnogo je teže voljeti ljudska bića sa svim njihovim nesavršenostima i mahanama. Ne zaboravi, čovjek može spoznati samo ono što može voljeti. Nema mudrosti bez ljubavi.
Ravnoteža između pozitivnog i nega tivnog, dobra i zla, igra je koja oblikuje život svakog pojedinca, baš kao što je i igra svjetlosti i sjene osnovna odrednica u arhitekturi. Metode promišljanja o te dvije suprotnosti i njihovom upravljanju je mentalna prekretnica koja određuje šta će dominirati na/u našoj građevini. Da li će biti više svjetlosti ili tame? Vođeni ovim zapažanjima, možemo reći da je uspjeh uspostaviti zdrav odnos između ove dvije odrednice upotrebljavajući sistem vrijednosti koji nam u konačnici daruje smisao našeg postojanja i kretanja u prostoru i vremenu, ali i s činjenicom da uspjeh ne leži uvijek i samo u svjetlosti. Njenim prevelikim količinama možemo biti zaslijepljeni, kao što to biva i s predugom obavijenošću mrakom. Nekada je jedini put do svjetlosti kroz tamu kada, lutajući, naizgled bezizlaznim prostorom, smognemo dovoljno snage da pronađemo izlaz, baš kao kada u bespomoćnosti i razočarenju vidimo rješenje u vjerovanju i oprostu te, svjesni svojih okolnosti i njihove složenosti, doživimo pozitivnu pro mjenu i u njoj maksimalno uživamo, ili kada beskonačnom raspravljanju uvidimo da izostaju konstruktivna djela u koja bi trebalo uložiti svu svoju energiju, a koja su u konačnici jedino što će o nama nešto reći. Zar to ne dokazuje da su obje strane života važne za potpuni uspjeh!?

Comments

Comments are closed.