Ličnost

Arhitektura duše I dio

AIDA TULE, dipl.psihologinja
Arhitektura je sinteza života koja gracioznim i preciznim potezima, na praktičan i funkcionalan način, interpretira vrijeme i prostor kojem svjedoči, te doprinosi njegovom kvalitetu, ostavljajući trajnu poruku za generacije koje dolaze u formi vidljivih i nadahnjujućih tragova. To je jedna dobro uvježbana, veličanstvena igra u kojoj su nadasve važni kontekst i plan. Neizostavna je i integracija s okruženjem i, ono što je najvažnije, da njena unutrašnjost svojom strukturom podržava život u svim njegovim segmentima, a ne da ga umrtvljuje ili guši. Za razliku od klasičnih građevina oblikovanih ljudskom rukom, a kojima se uvijek iznova divimo, u njoj postoji nešto što je puno uzvišenija forma sinteze svega postojećeg, i što nas ne potiče samo na divljenje nego nas i obavezuje da je s ljubavlju otkrivamo, iščitavamo i njegujemo. Ta sinteza se naziva duhovna arhitektura ljudskog bića. Velike ljudske građevine počinju s nemjerljivim dimenzijama iz svijeta duša, a onda moraju preći na mjerljive da bi bile vidljive, tj. čitljive ljudskom umu, te da bi na kraju ponovo završile s onima koje nijedna mjera ne može obuhvatiti. Duhovna arhitektura se uklapa u zakone Uzvišenog Stvoritelja, zakone koji obuhvataju nepregledna prostranstva vidljivih i nevidljivih svjetova. On sebe naziva Dizajnerom/Arhitektom (El Musavvir), jer ono što je stvoreno sa skladom i u najljepšem obliku, uvodi se u postojanje i dinamiku života:
O, čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, koji te je stvorio – pa učinio da si skladan i da si uspravan – i kakav je htio lik (sura) ti dao? (Infitar, 68.)
Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem, zatim ćemo ga u najnakaz niji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili, njih čeka nagrada neprekidna. (Tin, 46.)
Svaka građevina je skup vješto i ciljano osmišljenih znakova koji, ukoliko su ispravno pročitani, govore o tipu arhitektonskog zdanja, o tome zbog čega je napravljena i ko je njen graditelj, te kakvu priču sa sobom nosi. U navedenim kur’anskim ajetima, ta dina mika života vješto je iskazana promjenama kompletnog ljudskog lika ili lica, naglašavajući ključne faktore koji utječu na konstantu u promjenama oblika, kao što su djela koja su uzro, kao što su djela koja su uzrokovana životnim spoznajama, konceptima i bazičnim vjerovanjima. Najočitiji primjeri takvih promjena su u onim fazama života kada smo suočeni s određenim iskušenjima ili izazovima, što je logično jer tada ispliva na površinu sve ono što nosimo u sebi, baš kao kad morski talasi podignu ono što leži na dnu mora.
Naša bazična vjerovanja, naše kormilo, kad je u pitanju djelovanje i ponašanje, jedino dolazi do izražaja kad smo u iskušenjima. Stoga, iskušenja postaju prilika za neprekidan dotok nagrade ukoliko u njima znamo pronaći ispravan plovidbeni kurs i znamo vjetrove života napraviti našim prijateljima.
Posmatram jednu majku kako svome sinu pokušava umanjiti strah od vjetra dok on panično plače i na najmanje puhanje jer je doživio da vidi kako taj isti vjetar svojom snagom prevrće stolove po dvorištu i sjetim se sebe kad sam, kao djevojčica, sama sjedila na stepenicama ispred ulaza u ku ću i posmatrala igru kiše i vjetra. Mislima sam pokušavala da razgovaram s njima, da budem dio njihove igre, da budem njihov prijatelj jer nisam htjela da ih se plašim, htjela sam da se osjećam sigurno i zaštićeno pored njih. Ponesena tim slikama iz djetinjstva, rekoh dječaku: “Vjetar je moj i tvoj dobar drug, hoćeš li da se igramo s njim?” Njegovo od straha iskrivljeno lice odjednom poprimi mirniji oblik, a oči zasijaše probuđene radoznalošću.
Zavisno od unutrašnjeg sadržaja, u formi znanja i karaktera, biva i reakcija koja nas na naljepši ili najnakazniji način oblikuje. Tako primijetimo ljude koje iskušenja proljepšaju i duhovno obogate, ali i one koji s iskušenjima propadnu duhovno, a time i tjelesno.  Ono što površnim okom možemo zapaziti je činjenica da su sve građevine drugačije, posebne, ali kako i u čemu leži njihova posebnost može vidjeti samo onaj koji poznaje jezik arhitekture, što bi u slučaju ljudskog bića bilo jezikom duhovne arhitekture. Znati ispravno pročitati ko je naš Graditelj, za šta smo građeni i od kakvog materijala, šta s tim materijalom možemo poduzeti, šta nas je sve oblikovalo i šta je cilj postojanja građevine, znači imati osnovno znanje potrebno za održavanje tog zdanja i, shodno tome, zdravo se uplitati u tkanje koje se zove ljudska zajednica. Duhovna arhitektura ima svoj jezik, a sposobnost ispravnog iščitavanja ljudskih unutrašnjih građevina uvjetuje poznavanje osnovnih komponenti tog jezika. Kada uspijemo potpuno ovladati svim strukturama tog jezika, onda smo dosegnuli nivo smislenog čitanja svake gravure na tijelu i na duši ljudskog bića. Granice riječi dizajnerskog jezika su granice mogućnosti dizajniranja. Od njih zavisi da li ćemo biti sposobni da prepoznamo i formulišemo pitanja i odgovore, dva glavna vodiča u razumijevanju mape puteva do željenih destinacija.

Comments

Comments are closed.