Intervju

Aida Begić: Za umjetnika je najbitnije da se bavi onim temama koje ga se duboko tiču

MELIHA TERZIĆ

Ne samo na osnovu postojećih izjava autorice filma Snijeg, te sadržajnijih intervjua kojih se sjećamo, već najviše poslije doživljaja samog filma, mislimo da Aidu Begić zaista treba još upoznavati i poticati na razgovor jer takva ličnost i takav umjetnik zavređuje veliku pažnju.


Ne bismo ponavljali već postavljana pitanja i pokušat ćemo najviše od onoga što nas zanima dokučiti iz samog filma, iznutra. Vjerujemo da je dosta o sebi kao umjetniku Aida Begić kazala već jednim filmom; da ima dosta iskazanih stavova o životu i čovjeku u toj jednoj filmskoj priči; da je tu specifična slika Bosne u novom vremenu, poslije rata, sažeta u nekoliko bošnjačkih sudbina, i ne samo bošnjačkih; da se može reći da autorica filma vjeruje da nam je, uprkos svemu, izvjesna budućnosti jer i mir ima svoje junake (junakinje!), i cijeli taj optimizam izlazi iz činjenice da je Bog na strani čestitih i istrajnih, a Bog sve vidi i zna (Bog nije ćorava koka), i upravo zato ne treba da umre nada i da se zakopaju snovi.
U uvodnom dijelu koji se može smatrati filmskim prologom je jedna od najljepših scena-sabah u džamijskim ruševinama. Tako je mjesto i vrijeme radnje odmah potpuno definisano. Hoće li i nadalje naš svijet, naše prilike, ostati izvorom i okvirom Vaših inspiracija?
Mislim da je za umjetnika najbitnije da se bavi onim temama koje ga se duboko tiču. Raditi filmove u našim uvjetima znači da morate biti vezani za jednu priču, jedan materijal, nekoliko godina. Samim tim, taj materijal mora biti ozbiljan, kompleksan i za autora veoma važan, kako tokom procesa ne bi izgubio volju. Mene se najviše tiču stvari koje su dio moje najbliže okoline, tj. prostora u kojem živim. To ne znači da me zanima isključivo lokalno, nego u mikrokosmosu ovog prostora vidim refleksiju kosmičkih dešavanja. Ako pričate ozbiljnu priču o jednoj osobi koja živi u jednom malom bosanskom selu, to je dovoljno velika tema koja obuhvata cijeli svijet.

U malom džematu Slavnog samo dedo Mehmed i dječak s tajnom su muške glave, ostalo su žene. Sve različite. Alma je najmarkantnija ali su i sve ostale interesantne. Malo ih je, a zastupljene su sve generacije. Izgleda da Vas kao umjetnika u međuljudskim odnosima interesuje međugeneracijska složena spona i razlaz. (Ipak, svekrva Safija i Alma će, za lijepo čudo, izgraditi most između sebe, prvo Alminim strpljenjem i hizmetom a onda i Safijinim fer-priznanjem u pravi čas za sve što je njena trpećiva nevjesta-udovica uložila u tu neobičnu krnju porodicu).
Osim generacijskog jaza i kompleksnih odnosa unutar porodice, postoji još jedna za mene važna stvar koja se ogleda u odnosu Alma-Safija, a to je brkanje vjere i tradicije. U našoj sredini, koja ostaje patrijarhalna i kad muškarci više nisu među živima, tradicionalni postulati bivaju tumačeni kao dio vjerskih. Tako, recimo, žene koje su ostale udovice nerijetko bivaju žrtve pogrešnog tumačenja morala i etike. Njihovo pravo da nastave život i preudaju se nakon muževe smrti biva osporavano i smatrano sramotom i bezosjećajnošću. Ženama u našoj sredini nije jednostavno nastaviti život i nakon razvoda, a kamoli nakon muževe smrti. Mislim da je takav tretman žene nepravedan i kosi se s onim što sama vjera dozvoljava.
U radu na filmu ste imali asistenciju u u vezi s likovima djece i njihovom specifičnom psihologijom. Tu su najmlađ e curice koje su pune života, one se igraju, pa i snijeg, koji nikome drugom ne treba, priželjkuju, insceniraju, i one su najmanje svjesne težine života okalemljenog na opustošenom ognjištu, ali tu su i one starije koje su prava siročad, bar se tako osjećaju, kraj živih majki i u stalnom, dramatičnom su nesporazumu s njima. Možda ste, međutim, djecu mogli bolje razumjeti i prikazati i zato što ste majka, a i zato što ste mogli uključiti i vlastito iskustvo jer vam je rat provalio u život u petnaestoj godini i sve okrenuo naglavačke.
Djeca koja su žrtve ratnih tragedija, primorana su da odrastu prije vremena. Sjećam se da su u Sarajevu djeca imala poglede staraca. Tako je i danas s onom djecom čiji životi trpe direktne posljedice ratnih stradanja. Oni s jedne strane jesu razigrani, ali s druge imaju više zrelosti od mnogih ‘odraslih’ u selu. Navikli da se sami o sebi brinu, lišeni roditeljske ljubavi, ta djeca su najstrašniji podsjetnik užasa rata. Moje roditeljsko iskustvo je, možda, najviše uticalo na to da bolje razumijem one likove koji su izgubili svoju djecu.
Vaše žene u filmu imaju “zlatne ruke”. čak i begovica, još uznosita (pročelje je i u ruševnom domu tamo gdje ona sjedi), radi nešto iglom; nana Fatima namotava na svoj tkalački stan i neumorna je s makazama čije štric, štric postaje simbolični zvuk u filmskoj priči; Alma je neprestano u poslu i prevazišla je i muške i ženske mogućnosti gonjena snagom nade i tuge… Mislim da dobro poznajete naše ženske “tipove”. Jeste li možda odrastali u kakvoj živopisnoj mahali koja je izvanredna životna bosanskohercegovačka scena?
Nisam. Odrasla sam u centru Sarajeva, sredini koja formalno nema puno zajedničkog sa selom Slavno. Čak ni nane i dede mi nisu sa sela. Morala sam proći ozbiljne pripreme da bih naučila kako ljudi na selu žive. I ja i glavna glumica Zana Marjanović koja je odrasla u New Yorku. Jedina osoba u mom okruženju koja je prekrasno heklala i plela je moja Majka (mamina mama), koja mi je bila inspiracija za lik Safije.
Upečatljivo je suočenje naših povratnika kojima se rat, zapravo, uopće još nije završio (ni mrtve svoje nisu našli i ukopali, u klopci su minskih polja i td.) sa Srbinom Mirom. A on je, čak, možda komšija-zločinac koji im je ubijao najdraže i tako osujetio i njihove živote. U najznačajnijoj sceni suočenja, naši nevoljnici ne pokazuju bodeže u očima, već samo pitanja: Zašto?! Gdje?! I opet Zašto?! Je li to, zapravo, Vaše lično zašto i imate li danas svoj odgovor u vezi s našom tragedijom, zločinima i zločincima?
Nemam odgovor na pitanje zašto se ljudi pretvore u zvijeri i kako su u stanju mučiti i ubijati druge ljude. Nisam ni pokušavala naći odgovor na to pitanje. Lik Mire je čovjek koji pokazuje barem zrno ljudskosti, čovjek koji je spreman da kaže da mu je žao. Vjera u tračak dobra čak i kod onih koji su bili dio zločina je nešto što mi omogućava da zadržim optimizam.
Podozrijevam da ste scenama u kojima stranac Mark i Miro bezočno varaju nanu Fatimu da bi joj iznudili pristanak za odlazak iz Slavnog htjeli aludirati i na laži koje se pletu oko BiH i u BiH i zamagljuju pravu istinu i razvodnjavaju pravdu još i danas, a odigrale su užasno ružnu, i za nas pogubnu, ulogu u ratu.
Ljudi su, nažalost, uvijek i svuda spremni da urade strašne stvari drugima zbog ličnog dobra. Miro i Marc imaju interes, materijalni interes, i to im je, nažalost, mnogo važnije od ljudskih priča i emocija. Živimo u vremenu u kojem je novac osnovni orijentir i najveće dobro. Mislim da je to najveća tragedija današnjih razvijenih i manje razvijenih društava. Teško je boriti se protiv toga i teško je u takvim vremenima održati drugačije prioritete od onih materijalnih. Svjesni smo da se ratovi vode zbog novca, teritorija i materijalne prevlasti koja danas, nažalost, često znači i onu suštinsku.
Divna hrabra Alma, koja živi Farukov i svoj san (da Slavno hrani pola Bosne, pa i pola Njemačke), prava je heroina kakvih nema, ili ih nema dovoljno u savremenom filmu.
Balkanski film je preplavljen mačo stereotipima. Ta slika se mijenja s ulaskom žena autorica u filmsku umjetnost. Snijeg jeste rijedak primjer galerije dostojnih ženskih likova i kompleksnih ženskih karaktera.
S tako malo filmskih sredstava ste dali kompleksni lik Sabine koja se ne saživljava sa situacijom i ne solidariše sa zajednicom i tragična je na svoj način, višestruki gubitnik. Mislim da Vaš ženski senzibilitet dolazi do izražaja, i tu. Slažete li se da neke finese o ženi može uočiti i pokazati samo žena umjetnik u filmu, kao i u drugim umjetnostima, i je li Vam općenito Vaša ženska vizura presudno odredila neke momente u filmu?
Djelimično sam u prethodnom odgovoru dala osvrt na to. Ne vjerujem u podjelu na muški i ženski film. Autorice su različite i nisam sigurna da mogu povući paralelu između sebe i mnogih svojih koleginica. Ipak, možda su žene osjetljivije na površno i mačoističko tretiranje određenih problema i samim tim neke stvari postavljaju drugačije od muškaraca. Možda najradikalniji, ali i najbolji primjer za to su scene ‘seksa’, ili bolje reći silovanja u većini balkanskih filmova koje su režirali muškarci, te verbalnog i svakog drugog nasilja nad ženama koje vidite u tim filmovima. Opet, njihovi autori nisu ljudi koji svoje žene tako tretiraju, već, jednostavno, nisu dovoljno osviješteni i emancipirani u pogledu muško-ženskih odnosa. Pribjegavaju stereotipima ne dovodeći ih u pitanje.
Nameće se utisak da ste umjetnik koji puno drži do kompozicije filma (podjela na dane, prolog i epilog, lajtmotivi kao armatura koja povezuje cjelinu), do uloge detalja (Almina kutija u kojoj su ostaci nekadašnjeg života i ogledalce s iskricom mogućih promjena, naočari Omerove, pa i ona smreka u tegli na prozoru), do simbolike (ritualna scena Alminog abdesta na česmi; Almina mahrama na vjetru; ponjava prostrta na vodi u koju su utkane nanine dove i za žive i za mrtve). Koja je to filmska škola?
Razlika između lošeg, dobrog i jako dobrog filma se najviše prepoznaje u detalju. Ukoliko se dobro i ozbiljno bavite materijalom, onda će se to ogledati u izboru detalja. Gledalac neće uvijek primijetiti svaki detalj koji je u kadru, ali će osjetiti da je nešto tačno i dobro napravljeno.
Kako ste odnosno zašto ste spojili saz i klavir u muzici filma? Ta muzička pozadina je jako efektna i Vi ste je znali “naručiti”, zar ne?
Kompozitor Igor Čamo i ja smo se odmah složili da je karakter zvuka klavira nešto što najbolje muzički ocrtava atmosferu filma. Saz je, opet, po mom mišljenju, fascinantan tradicionalni bosanski zvuk koji smo probali netipično odsvirati. Spoj jeste čudan, ali mislim da sadrži suštinski osjećaj spoja kultura koje mi u sebi nosimo.
Namjerne nedorečenosti, tajne oko nekih likova-dobrodošle su. Govore snažne scene dovoljno, ali ne kažu sve, i dovoljno ne govore. Dobra mjera. Smišljate li dugo ovakve efekte? Da li inače sve unaprijed smislite, ili Vam se i nešto sretno “dogodi”, na snimanju?
Reditelj se mora ozbiljno pripremiti za snimanje filma. Ne vjerujem da se u dobroj umjetnosti stvari tek tako ‘dogode’. Ukoliko se nešto i sretno spoji i desi, opet iza toga mora postojati veliki rad. Direkor fotografije Erol Zubčević i ja smo se intenzivno pri-premali za projekt godinama. S glumcima sam imala probe, posebno sa Zanom koja je nekoliko mjeseci pro-vela s porodicama na selu, sa ženama koje su prežvjele tragediju Srebrenice. Samim tim, u toku snimanja koje io-nako ima mnogo nepredviđenih okolnosti, mi smo bili maksimalno spremni da na te okolnosti odgovorimo.
Zamišljam Vas na terenu uz ekipu. Koji li je Vaš rediteljski stil? Koji način vođenja, organizovanja tima i saradnje?
Ne volim nervozu i nepotrebne tenzije u radu. Opet je nekakav stereotip da reditelj mora da galami i da silom vodi ljude. Ukoliko radite s profesionalcima i ozbiljnim saradnicima, onda je taj rad zadovoljstvo i teče u miru. Trudim se da i u trenucima kada neki članovi ekipe ‘pucaju’ zadržim smirenost i zdrav razum. Reditelj je stub na koji se sve naslanja i jako je bitno da odiše snagom i zrelošću.
Hoće li se autorica filma Snijeg moći odmah prepoznati i u novim ostvarenjima (po svom filmskom jeziku i rekvizitariju, po temama i likovima…), ili ćete istraživati neke nove odnosno postojeće svoje mogućnosti na novi način, u novom pravcu?
Moj slijedeći film Mamac je u mnogo čemu različit od filma Snijeg. Prije svega, događa se u Sarajevu danas, trebalo bi da ima sasvim drugačiju dinamiku od Snijega. Nadam se da ću uspjeti da zadržim prepoznatljiv rukopis, ali u jednoj sasvim drugačijoj filmskoj priči.
Nama gledaocima se čini da Vaš film nije skup (niste podizali nikakva zdanja za snimanje, mijenjali mjesto radnje i sl.) i da ste sposobni iz minimuma izvući maksimum.
Film je jako skup, posebno u odnosu na naše uvjete i stadnarde. Njegov budžet je milion eura. Naravno, ni trećina tog novca nije došla iz Bosne i Hercegovine, već je budžet sklopljen uz pomoć stranih koproducenata iz Njemačke, Francuske i Irana. Ljudi se čude na šta je potrošen toliki novac, ali tehnika kojom se film snima, zatim stotinjak saradnika koje zaposlite tokom rada a kojima treba platiti dnevnice, spavanje, hranu, honorare, prijevoz itd. stavke su koje koštaju jako puno novaca. Nažalost, u BiH ne možete sklopiti kompletnu filmsku ekipu, jer mnogih zanimanja kod nas nema, zatim, mi svu tehniku moramo uvesti iz inostranstva i svu postprodukciju – laboratoriju, postprodukciju slike i zvuka – moramo raditi u inostranstvu i to poskupljuje film također. Kad bismo sve to imali kod nas u BiH, onda bismo i fimove mogli snimati za manje novaca.
Vrijedan je pažnje i rad na dokumentarnom filmu s Vašim darom i odnjegovanim aktivnim odnosom prema životu, stvarnosti. Koje Vas teme za taj žanr inspirišu? Imaju li unutrašnje, organske veze s igranim?
Nisam se mnogo bavila dokumentarnim filmom i, kad jesam, to je bilo više s ciljem istraživanja za igrani film. Vjerodostojnost za svoje filmove crpim iz života, a radeći na dokumentarnom filmu upoznajete život kroz kameru i to je jako uzbudljivo. Osim čitanja, razgovora s ljudima, uvijek mi je važno da određene fenomene vidim i kroz kameru prije nego uđem u kreiranje igranih scena.
Da napravimo malu digresiju na kraju, da se malo našalimo, odnosno zadovoljimo jednu (djetinjastu) radoznalost: Ko je pojeo Almin bestilj, ajvar, paprike s kupusom i ostalo?
Nažalost, većina tih u filmu naizgled divnih proizvoda su bili filmska rekvizita i jedva smo ih uspjeli održati do kraja snimanja. Recimo, šljive smo morali držati u hladnjačama, jer im je prošla sezona, i već su bile gnjile do posljednje scene za koju smo ih trebali. One proizvode koje smo kupili gotove, dio tegli ajvara, šarene salate i sl. smo dali ugroženom stanovništvu.

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 33. novembar, 2009. godine.     

Comments

Comments are closed.