Intervju

Sakina Jakubi

Sakina Jakubi je osnivateljka i izvršna direktorica Afganistanskog instituta  za učenje (AIL), ženske nevladine organizacije osnovane 1995. godine. Nakon što su tokom devedesetih godina talibani zatvorili sve škole za djevojčice, AIL je otvorio i podržao 80 tajnih škola u kućama za tri hiljade djevojčica i djevojaka. Pod vođstvom Sakine Jakubi, AIL radi na jačanju žena i obezbjeđenju obrazovanja i zdravstvene zaštite siromašnim ženama i djevojkama u ruralnim i urbanim sredinama, služeći stotinama hiljada žena i djece godišnje kroz svoje programe učenja, obrazovne centre, škole i klinike u Afganistanu i Pakistanu. Dr. Jakubi primila je brojne međunarodne nagrade, ima pet počasnih doktorata na prestižnim svjetskim univerzitetima, a 2005. god. bila je predložena za Nobelovu nagradu za mir.

Obraćanje Sakine Jakubi na  TED Women  konferenciji 

maj 2015. god. u SAD-u

Utječem se Allahu od prokletog šejtana.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Rođena sam u porodici srednje klase. Mom ocu je bilo pet godina kada je ostao bez svog oca, ali kad sam se ja rodila, on je već bio biznismen. Njemu nije bilo važno da li su mu djeca sinovi ili kćerke – svi će pohađati školu. Pretpostavljam da sam imala sreće. Moja majka je imala 16 trudnoća. Od tih 16 trudnoća, samo nas petero smo preživjeli. Možete zamisliti kroz šta sam prošla kao dijete. Iz dana u dan gledala sam kako mrtve žene ili djecu odnose na groblje. U to vrijeme, kada sam završila srednju školu, jako sam željela da postanem doktorica. Željela sam da budem  doktorica  da bih pomagala ženama i djeci. Zato sam završila srednju školu, i željela sam da se upišem na univerzitet. Nažalost, u mojoj zemlji nije bilo studentskih domova za djevojke, tako da, iako sam primljena na medicinski fakultet, nisam ga mogla pohađati. Zbog toga me je otac poslao u Ameriku.

Došla sam u Ameriku i završila fakultet. Dok sam studirala, moju zemlju je napala Rusija. Pohađala sam fakultet, a nisam  znala  šta se dešava s mojom porodicom i zemljom. Nekada bi prošli mjeseci, i godina, a ja ništa nisam znala o njima. Moja porodica je bila u izbjegličkom kampu. Čim sam završila svoje obrazovanje, dovela sam ih u Ameriku. Željela sam da budu bezbjedni.

Međutim, gdje je bilo moje srce? Moje srce je bilo u Afganistanu. Dan za danom, dok sam slušala vijesti, dok sam gledala šta se dešava s mojom zemljom, srce mi se slamalo. Zaista sam željela da se vratim u svoju zemlju, ali sam u isto vrijeme znala da to ne mogu učiniti jer tamo nije bilo mjesta za mene. Imala sam dobar posao. Bila sam profesorica na fakultetu. Imala sam dobru platu. Imala sam dobar život. Moja porodica je bila sa mnom, mogla sam da živim s njima. Ipak, nisam bila sretna. Željela sam da se vratim kući.

Tako  sam otišla u izbjeglički kamp. Kada sam stigla  u izbjeglički kamp u Pakistanu, tamo je bilo sedam i po miliona izbjeglica. Sedam i po miliona izbjeglica! Oko 90% njih bili su žene i djeca. Većina muškaraca je bila ubijena ili su otišli u rat. Znate, u tom izbjegličkom kampu u koji sam išla svaki dan da bilježim stanje, otkrila sam stvari koje ne možete ni da zamislite. Vidjela sam udovice s petero do osmero djece koje su samo sjedile i plakale  ne znajući šta da rade. Vidjela sam mlade žene koje nisu imale načina da odu bilo gdje, nisu se mogle obrazovati, nisu imale nikakvu aktivnost, zabavu, čak nisu imale ni mjesto gdje bi živjele. Vidjela sam mladiće koji su izgubili očeve i dom i koji su izdržavali svoje porodice. S 10 do 12 godina bili su glava porodice, pokušavajući da zaštite svoje sestre, majke i njihovu djecu.

To je bila poražavajuća situacija. Moje srce je kucalo za moje narod, ali nisam znala šta da uradim. U jednom trenutku – pričamo o impulsu – u jednom trenutku sam pomislila: šta ja mogu da uradim za te ljude? Kako ja da im pomognem? Ja sam samo jedna osoba. Šta ja mogu da uradim za njih? I onda, u tom trenutku, sjetila sam se da je obrazovanje promijenilo moj život. Ono me je preobrazilo. Dalo mi je status. Dalo mi je samopouzdanje. Dalo mi je karijeru. Pomoglo mi je da izdržavam svoju porodicu i da ih dovedem u drugu zemlju da bi bili bezbjedni. U tom trenutku sam spoznala da je ono što treba da dam mome narodu – obrazovanje i zdravlje. Krenula sam za tim.

Ali, mislite li da mi je bilo lahko? Ne, jer u to vrijeme, školovanje za djevojčice bilo je zabranjeno, potpuno. Također, otkako je Rusija napala Afganistan, ljudi nisu nikome vjerovali. Bilo je teško doći i reći: „Ja želim da uradim to.” Ko sam ja? Neko ko je došao iz SAD-a. Neko ko se tamo obrazovao. Da li su mi vjerovali? Naravno da nisu.

Ono što sam zaista morala da učinim, jeste da izgradim povjerenje u toj zajednici. Kako ću to uraditi? Odlazila sam u kamp, radila sam ankete i posmatrala. Raspitivala sam se. Konačno, pronašla sam jednog čovjeka. Bilo mu je 80 godina i bio je mula. Otišla sam do njegovog šatora u kampu i rekla mu: „Želim da učinim da ti postaneš učitelj.” On me je pogledao i rekao: „Luda ženo, luda ženo, kako misliš da ja mogu da budem učitelj?”, a ja sam mu odgovorila: „Ja ću te naučiti kako.” Najzad, on je prihvatio moju ponudu, i kada sam počela da mu držim časove, to se pročulo. Za samo godinu dana od tog trenutka, otvorili smo 25 škola, petnaest hiljada djece se školovalo, i to je bilo zadivljujuće.

Naravno, mi smo zdušno radili svoj posao. Podučavali smo ljude da budu učitelji. Podučavali smo ih o ženskim pravima, ljudskim pravima, demokratiji, vladavini zakona. Držali smo sve vrste predavanja. Jednog dana, sjedila sam u kancelariji u Pešavaru, u Pakistanu. Odjednom, vidjeh da moje osoblje bježi u sobe i zaključava vrata, vičući mi: „Bježi! Sakrij se!” Znate, kao pretpostavljeni, šta u takvoj situaciji činite? Uplašite se. Znate da je situacija opasna. Znate da stavljate život na kocku, ali kao vođa, morate da se saberete. Morate se sabrati i biti jaki. Upitala sam: „Šta se dešava?” Nepoznati ljudi su nahrupili u moju kancelariju. Pozvala sam ih da uđu. Bilo ih je deveterica – deveterica talibana. To su bili najružniji ljudi koje možete vidjeti.

Izgledali su zloslutno, crna odjeća, crni turbani, i uletjeli su u moju kancelariju. Pozvala sam ih da sjednu i ponudila ih čajem. Odbili su. Naravno, ton kojim su govorili bio je zastrašujući, bila sam jako uplašena i tresla sam se. Ali sam, također, bila jaka, držala sam se. Naravno, do tada sam već počela da nosim crni hidžab koji me je pokrivao od glave do pete. Jedino što se vidjelo bile su moje oči. Upitali su me: „Šta to ti radiš? Znaš li da je školovanje zabranjeno za žene, djevojke i žensku djecu? Šta radiš ovdje?” Ja sam ih samo pogledala i rekla: „Kakva škola? Gdje vi ovdje vidite školu?”

Oni su me pogledali u oči i rekli: „Ti ovdje podučavaš djevoke.” Rekla sam: „Ovo je kuća tog i tog. Dolaze nam neki učenici, i svi oni proučavaju Kur’an. A, vi znate da u Kur’anu piše da žene koje se podučavaju Kur’anu postaju dobre supruge koje su poslušne svojim muževima.”

Reći ću vam jednu stvar: tako se postupa s takvim ljudima i znate…

Tada su oni počeli da pričaju paštunski između sebe. Razgovarali su i onda rekoše: „Hajdemo. Ostavite je na miru, ona je u redu.” Tada sam im ponovo ponudila čaj, otpili su po gutljaj i otišli. Moje osoblje je odmah pojurilo u moju kanceleriju. Bili su nasmrt preplašeni. Nisu znali zašto me talibani nisu ubili, zašto me nisu odveli, ali svi su bili sretni što me vide, veoma sretni. I ja sam bila sretna što sam ostala živa, naravno. Mi smo nastavili obrazovati djecu i tokom pada talibana – naravno, u vrijeme talibana to je bila druga priča. Radili smo u tajnosti i uspjeli smo da obezbijedimo obrazovanje u 80 škola za djevojčice, za ukupno tri hiljde učenica, i nismo prestajali.

Nakon pada talibana, otišli smo u Afganistan i otvarali smo školu za školom. Otvorili smo Centar za obrazovanje žena. Kontinuirano smo otvarali ambulante. Radili smo s majkama i djecom. Podučavali smo ih o reproduktivnom zdravlju. Držali smo sva moguća predavanja koja možete da zamislite. Bila sam jako sretna. Bila sam zadovoljna rezultatima mog rada. Jednog dana, išla sam sjeverno od Kabula s četvero učitelja i jednim tjelohraniteljem, kada je, potpuno iznenada, pred nas izašla grupa od devetnaest mladića i zaustavila naše vozilo nasred puta. S puškama na ramenima, blokirali su put. Pitala sam vozača šta se dešava, a on je odgovorio da ne zna. Pitao ih je u čemu je problem. Momci rekoše: „Nemamo ništa s tobom.” Pozvali su me po imenu i rekli: „Ona nam treba.” Moj tjelohranitelj je izašao i rekao da će im on odgovoriti umjesto mene. Oni rekoše da od njega  ništa ne žele i opet prozvaše  moje ime. Žene  u kolima počele su vikati i vrištati. Bila sam preplašena i rekoh sebi: „To je to. Ovaj put sve će nas pobiti.“ U to uopće nisam sumnjala. Ipak, desi se trenutak kad prikupite snagu iz nečega u što vjerujete i što radite. To vam je u srcu. Verujete u svoju vrijednost i iz nje crpite snagu.

Držala sam se uz auto. Noga mi se tresla pa sam iskoračila. Upitala sam ih: „Šta mogu da učinim za vas?” Znate šta su mi odgovorili? Rekli su: „Mi znamo ko si ti. Znamo i gdje ideš. Svaki dan ideš na sjever, tamo-ovamo. Podučavaš žene, učiš ih i pružaš im mogućnost da se zaposle. Ti ih osposobljavaš za nešto. A, šta je s nama? Šta je s nama? Šta ćemo mi da radimo?” Pogledala sam ih i rekla: „Ne znam.” Oni rekoše: „U redu. Jedino što možemo, što znamo da radimo, od kad se rodimo, jeste da nosimo puške i ubijamo. To je sve što znamo.“ Znala sam šta te njihove riječi znače. Bila sam u zamci. Zato sam napuštala to mjesto. Rekli su mi: „Pustit ćemo te da odeš, idi!“ Ušla sam u auto, sjela i rekla vozaču da se okrene i vrati nas nazad u kancelariju. U to vrijeme, pomagali smo samo djevojkama. Imali smo sredstava samo za žene, da ih podučavamo, šaljemo u škole i ništa više.

Kad sam se vratila u kancelariju, moje osoblje je otišlo. Pobjegli su kući. Niko nije ostao.  Samo  je  moj  tjelohranitelj  bio tu. Izdao me je glas. Bila sam potresena, sjela sam za sto i rekla: „Šta sad da radim? Kako da riješim ovaj problem?” Jer, već smo imali program poduke koji je započeo na sjeveru. Stotine žena su čekale, došle su da uče. Sjedila sam samo tako, kada me je, potpuno neočekivano, nazvala jedna od divnih donatorki radi nekog izvještaja. Kad je čula moj glas, rekla je: „To nisi ti. Šta ti se desilo, šta nije u redu?“ Rekla sam da nije ništa, da je sve u redu, pokušavajući da sve sakrijem. Međutim, koliko god se ja trudila da je uvjerim da je sve u redu, ona mi nije vjerovala i tražila je da joj kažem šta se dogodilo. Na kraju sam joj ispričala cijelu priču. Ona je onda rekla: „U redu, sljedeći put ćeš otići tamo i pomoći ćeš im. Ti ćeš im pomoći.“ Kada sam dva dana kasnije krenula istim putem, njih više tamo nije bilo, bili su malo dalje, isti mladići. Stajali su tu i držali puške uperene u nas, signalizirajući nam da zaustavimo auto. Stali smo. Izašla sam iz auta i rekla im: „Dobro, pođite sa mnom.” Oni pristadoše. „Pod jednim uslovom – šta god vam kažem, morate to prihvatiti.” Oni se složiše. Tako sam ih odvela u džamiju. Da skratim priču, rekla sam im da ću im obezbijediti učitelje. Danas su ti mladići najbolji učitelji. Naučili su engleski jezik, naučili su kako da budu učitelji, naučili su da upotrebljavaju računar i moji su vodiči. Idu  sa mnom u svaku planinsku oblast koju ne poznajemo. Oni vode, a mi pratimo. Oni nas štite.

To nam govori da obrazovanje mijenja ljude. Ako podučavate ljude, oni će se promijeniti. Danas ponovo moramo da radimo na jednakosti spolova. Ne možemo   da podučavamo samo žene, a muškarce da zaboravimo, jer muškarci su živi ljudi koji ženama zadaju najveće glavobolje. Tako smo počeli da podučavamo muškarce, jer oni treba da znaju potencijal žena, da znaju koliko potencijala imaju muškarci i da žene mogu da obavljaju iste poslove kao i oni. Mi ne prestajemo da podučavamo i muškarce. Ja, zaista, verujem u njih.

Živim u zemlji koja je bila divna. Želim to da podijelim s vama. To je bila divna zemlja, divna i mirna zemlja. Išli smo svuda. Žene su se školovale. Postajale su pravnice, inžinjerke i nastavnice. Išli smo od kuće do kuće. Nikada nismo zaključavali vrata. Međutim, znate šta se desilo mojoj zemlji. Danas, ljudi ne mogu da mrdnu dalje od svog praga a da se ne osjećaju ugroženo. Ali, mi želimo isti Afganistan kakav smo imali prije. Želim da vam predstavim i drugu stranu. Danas, žene u Afganistanu rade veoma, veoma naporno. One završavaju škole. Uče da budu pravnice. Uče da budu doktorice. Uče da budu učiteljice i vode svoje firme. Divno je vidjeti takve ljude kako dostižu svoj puni potencijal. Sve to će se i desiti.

Željela sam ovo da podijelim s vama, zbog ljubavi,  saosjećanja i zbog povjerenja i iskrenosti. Ako imate uza se ovih nekoliko osobine, uspjet ćete. Mi imamo jednog pjesnika – Mevlana Rumi. On je rekao da ako imate saosjećanja i ako imate ljubavi, možete osvojiti svijet. I, da vam pravo kažem – možemo. Ako smo mi u Afganistanu uspjeli, potpuno sam sigurna da svi to mogu, na svakom mjestu na svijetu.

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *