Duhovnost

O jednoj dovi

Piše: Azra Hasanović

Ukrcavši 15.000 vojnika na 36 ratnih brodova, francuski kralj Louis IX je, uz podršku pape Innocenta IV, 1248. godine, krenuo u novi krstaški pohod, sedmi po redu. Ovoga puta cilj je bio Egipat, a potom i Jerusalem. Krstaška vojska se, kao i u prethodna dva pohoda, iskrcala u Damieti (Dumjatu), koju su muslimanski vojnici i stanovništvo neposredno prije toga napustili.

Zakoračivši na tlo muslimanske države, Luis IX poslao je pismo sultanu Salihu Ejjubu u kojem mu poručuje: Vi znate da nam narod Al-Andalusa donosi novac i poklone iako ih mi tjeramo kao stoku i ubijamo njihove muškarce, a od njihovih žena pravimo udovice i zarobljavamo njihove
dječake i djevojčice, a njihove kuće ostavljamo praznima. Rekao sam Vam dovoljno i savjetovao sam Vas do kraja, pa sada, i ako mi prisegnete najsnažnijom zakletvom i ako odete kršćanskim sveštenicima i monasima i ako pred moje oči donesete svijeće kao znak povinovanja križu, sve to me neće odvratiti od toga da Vas pronađem i ubijem na najdražem Vam mjestu na zemlji. Ako će ova zemlja biti moja, onda je ona poklon koji mi je dat u ruke, a ako će biti Vaša i pobijedite me, onda ćete Vi imati prednost. Rekao sam Vam i upozorio Vas o svojim vojnicima koji me slušaju. Oni mogu ispuniti doline i planine, ima ih kao kamenja, a Vama  će biti poslani s mačevima smrti i uništenja.

Krstaška vojska se zadržala u Damieti nekoliko mjeseci, tokom kojih im je neprestano stizalo pojačanje u ljudstvu. Kada su doznali za smrt sultana Salih Ejuba, odvažili su se i krenuli prema Kairu. Prvo su nenadano napali muslimanske trupe nadomak Damiete i uputili se prema El-Mensuri u kojoj je bila smještena sultanova palača. Kada su čuli da je ummet napadnut, prema Menuri su krenuli mnogi muslimanski borci iz raznih krajeva Magreba. Među njima je bio i šazilijski šejh Ebu-Hasan Muhammed ibn Nasir ed-Dar’i iz Feza, zajedno sa svojim muridima. Cijeli svoj dotadašnji život posvetio je jačanju vjere svojih savremenika i oživljavanju šerijata. Njegovi učenici su odlazili plemenima oko Susa i u sve južne regione Maroka i donosili im vjeru islam. Njihov cilj je bio da upućuju ljude, osnivaju škole, džamije i zavije posvećene ibadetu i zikru, naročito učenju salavata na Božijeg Poslanika. Iako tad već u poodmaklim godinama i skoro slijep, šejh Ebu-Hasan zauzeo je svoje mjesto u prvim borbenim redovima u bici za Mensuru. Pred sami početak bitke započeo je
učiti dovu za pobjedu nad neprijateljem koja je po njemu dobila ime Nasiri dova.
Zapovjednik muslimanske vojske memeluk Baibers el-Budukdari naredio je da se muslimanske trupe sakriju u gradu i da se kapije gradskog
utvrđenja ostave otvorene. Kada je krstaška vojska stigla i naišla na otvorene gradske kapije, vojnici su pomislili da je i ovaj grad napušten i pohrlili unutra. Ubrzo su se našli sa svih strana opkoljeni muslimanskim snagama koje su na njih krenule svom silom. Krstaška vojska pretrpjela je ogromne gubitke, preko 15 hiljada ratnika ostalo je na bojnom polju, a nekoliko hiljada ih je zarobljeno. U panici i rasulu, ostaci krstaških snaga su se povukli izvan Mensure, s namjerom reorganizacije i ponovog napada. Međutim, muslimanska vojska ih je tako blokirala da su se uskoro suočili s glađu, epidemijama, a onda i dobrovoljnim prelascima na stranu muslimana. Kakva je agonija vladala među krstašima pokazuje jadikovka jednog templara:
Bijes i tuga su se nastanile u mom srcu tako čvrsto da sam se jedva usudio ostati živ. Čini se da Bog želi da podrži Turke kako bismo mi izgubili… ah, Gospodaru (Bože), teško meni, Istočno kraljevstvo je tako teško poraženo da nikada neće biti u stanju da se ponovo uzdigne. Svako ko želi da se bori protiv Turaka je lud, za Isusa Hrista se ne bori niko više. Oni su pobijedili, oni će pobijediti.
Iako poražen, kralj Louis IX je pokušavao da pregovara, nudeći muslimanima Damietu u zamjenu za Jeruselem i neke gradove na sirijskoj obali. Ponuda je odbijena i krstaška vojska je uskoro definitvno pobijeđena u bici kod Fariskuračime je označen kraj i propast Sedmog krstaškog pohoda. Louis IX, kao i njegova braća, zarobljen je i zatočen u kući sultanovog sekretara Ibrahim ibn Lukmana, a za njegovog čuvara je
postavljen evnuh Subih el-Muazami. Obolio je od dizenterije, ali ga je izliječio jedan muslimanski doktor. Nakon položene zakletve da više neće
ratovati protiv Egipta, oslobođen je za otkupninu od 400.000 dinara, zajedno sa svojom braćom i 12 hiljada ratnih zarobljenika.

O nadmenom i osorom Louisu IX uskoro su počeli pisati satirične stihove, poput sljedećeg: Ako oni (Franci) odluče da se vrate radi osvete ili da čine
zlodjela, recite im: Kuća Ibn Lukmana je netaknuta, lanci su još uvijek tamo, kao i evnuh Subih.
Mnogo stoljeća poslije, francuski vladari ponovo su došli sa svojom vojskom na područje Magriba i ovoga puta uspjeli zagospodarati njime putem svoje kolonijalne vlasti.

Aparthejd kojim je vladala francuska kolonijalna vlast u Maroku podrazumijevao je svakodnevna ponižavanja muslimanskog stanovništva, njihovog dostojanstva, vjere, tradicije i kulture i dokazivanje superiornosti kolonijalnih gospodara. Obespravljenost, zatvaranja i mučenja ulijevali su beznađe i strah u srca muslimana.
Opisujući tu atmosferu straha i izbezumljenosti, spisateljica Leila Abouzeid u svojim memoarima o vremenu okupacije Maroka spominje
slučaj jednog čovjeka koji je bio uhapšen zato što nije pozdravio jednog francuskog oficira pored kojeg je prošao na ulici. Njegova zatvorska
kazna podrazumijevala je i radnu obavezu u selu gdje je žvjela Leila. Jednog dana, obavljajući zadati posao, na ulici je ponovo susreo onog oficira dok je jahao na konju. Čovjek je spustio teret koji je nosio i pozdravio oficira jednom, pa za svaki slučaj i drugom rukom. Ovaj ga je upitao zašto ga dvaput pozdravlja, a čovjek mu odgovori da je jedan pozdrav za njega, a drugi za njegovog konja, za svaki slučaj.

U takvim okolnostima, nakon skoro osam stoljeća, ponovo je otkrivena dova šejha Ibn Nasira. Dova se ubrzo proširila širom Magriba i muslimani su se počeli okupljati i zdušno je učiti u skoro svakoj džamiji. Nova atmosfera odlučnosti, samouvjerenosti i poleta postala je, kažu, tako očita da su je primijetile i kolonijalne vlasti. Reakcija na ova događanja stigla je iz Pariza u vidu naredbe o zabrani javnog učenja Nasiri dove u džamijama. Međutim, sama ta zabrana kod muslimana je protumačena kao pobjeda i, od tog datuma, njihova borba za nezavisnost postala je nezaustavljiva i uskoro krunisana pobjedom.

Nasiri dova opet je otkrivena u današnjem teškom historijskom trenutku za muslimane. Nije mali broj onih koji današnje stanje muslimanskog ummeta upoređuju sa stanjem u kojem se on našao tokom spomenutog Sedmog krstaškog rata, ili tokom kolonijalne okupacije Magriba iz prošlog stoljeća. Oni smatraju da bi i savremeni muslimani „učeći ovu dovu i razumijavajući njezine riječi, počeli da razmišljaju, planiraju i djeluju, s jasnom spoznajom da nisu neprijatelji oni koji imaju moć, da je njihov novac, zapravo, bezvrijedan i da je njihovo uspostavljanje reda čisto sijanje haosa.“

Moć ove molitve imama Muhammeda ed-Dari’a le`i u njenoj jednostavnosti, njenoj čistoći i iskrenom obraćanju Allahu, džellešanuhu. Neophodno je damolimo Boga da naši grijesi budu oprošteni, da Njegova
milost bude spuštena na nas, da socijalna pravda bude uspostavljena, uprkos nama ovakvima, da pogrešna činjenja budu ispravljena, da pravednost ponovo zavlada u našim zemljama, tako da siromašni više ne budu u potrebi, da se mladi mogu obrazovati, da kiša bude blagorodna i naše nagrade obilne.
To je molba da budemo oslobođeni od agresije stranaca u zemljama nad kojima oni nemaju pravo, molba koja je jako potrebna u današnjem svijetu opterećenom invazijama i teritorijalnim okupacijama. Konačno, njome se traži, ne da naći neprijatelji budu uništeni, već da jednostavno njihovi planovi, zavjere i zlo koje uzrokuju, budu zaustavljeni. Njena suština je milost koja je zapravo suština Božijeg poslanika Muhammeda, sallallahu
alejhi ve sellem, koji je poslan kao milost svim svjetovima.

Link za Nasiri dovu:https://bewley.virtualave.net/Nasiri_Dua.
pdf

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *