Uloga roditelja i nastavnika u radu sa hiperaktivnim djetetom (ahdh)

MAJA MEŠANOVIĆ-HUKIĆ, dipl.defektolog logoped

AMIRA BEGIĆ, dipl.defektolog oligofrenolog

Neka ispitivanja koja su provedena kod djece pokazuju da gotovo dvije trećine djece s teškoćama u čitanju, pisanju i računanju jesu i djeca s deficitom pažnje. Uz problem disleksije, tj. poremećaja čitanja, često je povezan i poremećaj koji se naziva “deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj” ili, skraćeno, “ADHD/ADD” (od engleskog naziva Attention Deficit Hyperactivity Disorder/Attention Deficit Disorder). Kao i disleksija, tako je i ova teškoća kod djece nedovoljno poznata u našem društvu. Danas se mnoga djeca opisuju kao “hiperaktivna” i čini se da je ovaj izraz postao jako popularan. Statistika pokazuje da je gotovo svako deseto dijete u zapadnom svijetu hiperaktivno. Najvećim dijelom je tako zbog uticaja okoline: zahtjevi okoline prema djetetu postaju veći, a tolerancija okoline i pomoć, posebno u porodici, vrlo često izostaje u obliku kakav je djetetu potreban. Hiperaktivnost je hroničan problem koji se kod 50% osoba nastavlja i u odrasloj dobi. Više je zastupljen u gradskim, nego u seoskim sredinama. Poznato je da se javlja dva puta češće kod dječaka nego kod djevojčica. Hiperaktivnost je stanje u kojem je osoba neprirodno aktivna.

Ko je dijete s ADHD – om?

ADHD je neurološki poremećaj koji ne počinje iznenada i nije uzrokovan traumom ili problemima kod kuće. Pogađa najmanje 3-5% djece, što je otprilike jedno dijete u svakom razredu.

ADHD odnosi se na skupinu raznih simptoma koji se najčešće karakterišu smetnjom u pažnji praćeno nemirom i impulzivnošću. ADHD nije samo prolazna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove “zločestoće”. “Hiperaktivno” dijete može imati poteškoće na tri različita područja: (hiper)aktivnost, pažnja i kontrolisanje impulsa. Klinička slika može biti jasno ocrtana i dosta rano uočljiva, ali najčešće dolazi do izražaja pri polasku djeteta u školu. Još u drugoj i trećoj godini njegovog života, roditelji primijete da je dijete pretjerano aktivno, a ta aktivnost nedovoljno je osmišljena. Djeca obično trče, teško se zadržavaju na jednom mjestu, a kada sjede, onda obično diraju svoje tijelo, predmete ili sve drugo do što stignu.

  • Dijete koje ima problema na području (hiper)aktivnosti: često trese rukama i nogama, vrpolji se, na času često ustaje sa stolice, pretjerano trči, glasno priča, pjeva, neumorno je, ponaša se „kao da ga pokreće motor“…
  • Nepažnju kod djeteta možemo uočiti kroz sljedeća ponašanja: odsutno je mislima, nepažljivo je, ima poteškoća u praćenju uputa, kratka mu je pažnja, često gubi stvari, teško se koncentriše, sporije je od druge djece…
  • Impulzivno dijete: “istrčava” s odgovorima prije nego što je završeno pitanje, ima poteškoća s čekanjem reda, često prekida i ometa druge, prekida razgovor, nameće se drugima, ne čeka upute, ne može pratiti pravila igre…

Većina djece pokazuju povremeno neke od gore navedenih simptoma, ali ako dijete ima više od osam godina i ima simptomatične probleme s koncentracijom i poteškoće sa samokontrolom u dužem periodu, potrebno ga je tretirati kao dijete s poremećajem nedostatka pažnje i s hiperaktvnošću (ADHD). Kako bi se hiperaktivnom djetetu mogla pružiti adekvatna pomoć i podrška, potrebno je obratiti se stručnjaku (psihologu, defektologu…) koji će utvrditi radi li se stvarno o ADHD-u i predložiti adekvatan tretman.

Uloga učitelja/nastavnika i stručnih saradnika

u radu s djetetom s ADHD-om

Učitelj/nastavnik ima veliku ulogu u razvoju jednog djeteta tokom školovanja. Djeca s poremećajem pažnje predstavljaju izazov za svakog učitelja. Ponekad učitelji mogu doživjeti frustraciju i stres, slično kao i roditelji, u svom odnosu s hiperaktivnim djetetom. Bilo kod kuće ili u razredu, u suočavanju s djetetovim ponašanjem, odrasli mogu postati emotivno hladniji, strožiji i stalno usmjereni na kaznu.

Svojim ukupnim djelovanjem, defektolog/logoped  treba da zastupa i brani dostojanstvo učenika s posebnim potrebama, u skladu s kodeksom struke i pravima djece. Također, defektolog/ logoped ostvaruje saradnju s roditeljima: upoznaje roditelja s psihofizičkim stanjem djeteta na temelju analize dokumentacije o djetetu, prikupljene prilikom ispitivanja, upoznaje roditelja s programom pedagoške opservacije te osposobljava i edukuje roditelja za primjeren rad s djetetom u porodici i sl.

Defektolog/logoped u saradnji s učiteljem/nastavnikom, roditeljem i učenikom potiče učenika na odabir interesantnih područja (vannastavne, vanškolske aktivnosti) jer će baveći se njima zadovoljavati i unapređivati svoj unutarnji svijet. Osim pojedinačne saradnje s učiteljima/nastavnicima i roditeljima, važno je da s njima zajedno organizuje predavanje koje će doprinijeti razumijevanju posebnih potreba učenika, njihovom prihvaćanju, provođenju rada u vezi s položajem u porodici, itd.

Nastavnici, defektolozi i roditelji moraju raditi kao jedan tim. Nastavnici i defektolozi treba stalno da obavještavaju roditelje o djetetovom napredovanju, putem pismene i usmene razmjene mišljenja. Zajednički, oni mogu koordinirati strategije da bi se napravio konzistentan program za školu i kuću. Svako dijete je posebno. Nastavnici i roditelji treba da prilagode programe prema potrebama i sposobnostima djeteta. Treba da bude konzistentno, strukturirano okruženje i kod kuće i u školi, te uobičajena rutina i pravila koja su jasna. Važno je naglasiti – koliko god jedan nastavnik ili učitelj bio kvalitetan i pun razumijevanja, bitno je da ima i slobodu u ostvarivanju nastavnog programa jer će na taj način moći razvijati puni potencijal u svakom učeniku.

Savjeti za nastavnike u radu s hiperaktivnom djecom:

  • Pohvalite i ohrabrite pozitivnu pažnju.
  • Komunicirajte s djetetom jasno izražavajući svoju potrebu na neagresivan način.
  • Izbjegavajte ismijavanje, prodike, kritiziranje.
  • Razlikujte nemogućnost od neposlušnosti.
  • Imajte prioritete. Nemojte se fokusirati na više od tri ponašanja odjednom.
  • Ignorišite nepoželjna ponašanja kako biste ih „ugasili“ u djetetovom repertoaru ponašanja i onemogućili da ih dijete upotrebljava za privlačenje negativne pažnje.
  • Korisitite se individualnim metodama rada.

Uloga roditelja u odgoju djeteta s ADHD-om

Biti roditelj hiperaktivnog djeteta može biti jako zahtjevno pa se roditelji često mogu osjećati iscrpljenim, osamljenim, krivim, frustriranim ili ljutim. Roditelji su obično poslije dužeg vremena uznemireni i postaju agresivni prema djeci. Pred djecu postavljaju visoke zahtjeve u pogledu reda i discipline, a onda ih, kao i svi roditelji, porede s drugom djecom što izaziva osjećaj krivice i nesigurnosti. Odgoj djeteta veliki je izazov za svakog roditelja. Zahtijeva puno ljubavi, vremena, strpljenja, pažnje i učenja o tome kako biti dobar roditelj. Sva djeca prolaze kroz neke razvojne periode koji mogu biti teški i frustrirajući i koji pred nas mogu staviti  bezbroj pitanja. Iako većinu problema s kojima se susretnu roditelji rješavaju sami, te uz pomoć rođaka i prijatelja, postoje situacije u kojima im može zatrebati pomoć stručnjaka. Roditelji su najbolji koordinatori između svih učitelja/nastavnika i stručnih saradnika koji rade s njihovim djetetom. Roditelji provode najviše vremena s djetetom i oni daju, ali i očekuju najviše… Ponekad, u želji da pruže djetetu što više, uključuju ga u iste tretmane kod više stručnjaka istog zvanja. Najveći teret obrazovanja djeteta s bilo kojom teškoćom pao je na leđa u prvom redu roditelja pa onda učitelja/ nastavnika i stručnih saradnika. Sistemska podrška traje kratko vrijeme, pojave se finansijski problemi i ponekad  kompletna podrška izostaje. Interesovanje pojedinih roditelja za uspjeh školarca svodi se na kratko i ne pretjerano znatiželjno pitanje: Šta ima novo u školi? Suprotno tome, događa se da po povratku s časova đaci „raportiraju” do najsitnijih detalja o proteklom školskom danu.

Nijedan od ovih načina nije pravi. Prvi može da obeshrabri, a drugi potpuno da iscrpi učenika, napominje Ljiljana Filipović, psiholog i porodični terapeut. Interesovanje roditelja za đačke rezultate ne smije da nedostaje niti da bude naporno. A napredovanje ili poteškoće u učenju najbolje se uočavaju ako je odnos između roditelja, učitelja/nastavnika i stručnjaka zasnovan na povjerenju i uvažavanju. Potrebno je blagovremeno početi s radom, prvenstveno pokušati otkriti uzrok i napraviti plan rada koji mora da bude realan u odnosu na mogućnosti. U većini slučajeva, potreban je rad s psihologom.

Kod velikog broja djece nedostaju radne navike. Ako nemaju svoju sobu, treba im omogućiti kutak za izradu domaćih zadataka i učenje. Televizija, internet, igračke, sve što bi moglo okupirati dječiju pažnju, ne treba da im bude nadohvat ruke u radnom prostoru. Valjalo bi povremeno provjeriti da li dijete stvarno uče, ili ne, ali ne i zavirivati svaki čas i remetiti mu koncentraciju. Slobodno vrijeme bi trebalo da bude nagrada za uspješno završene školske obaveze. Ono što treba istaći  jeste svijest o tome da i roditelji, porodica, nastavnici, škola, kao i stručni saradnici koji rade sa djetetom, imaju zajednički cilj u radu a to je da dijete bude prihvaćeno u svim segmentima života i da uči u skladu sa svojim sposobnostima.

Djeca nisu bojanke.

Ne možeš da ih ispuniš svojim omiljenim bojama.

(Khaled Hosseini)

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 47. maj, 2014. godine.

 

Powered by keepvid themefull earn money