Riznica sjećanja i osjećanja

Piše: Azra Hasanović, prof.

Konyune onorange-tanka? – „Kako ti je nos?“

Ovo je uobičajeni pozdrav naroda Onge, indijskih aboridžina, s Andamanskih otoka u jugoistočnoj Aziji. Onge su prastari narod na pragu izumiranja.  Za njih je univerzum, i sve što je u njemu,  definisano prema svom mirisu. Vrijeme je za Onge tek izmjena mirisnih ciklusa. Njihov kalendar je napravljen na osnovu mirisa cvijeća koje procvjeta u različitim periodima tokom godine. Svako doba je nazvano po određenom mirisu, i posjeduje svoju vlastitu jedinstvenu „aromatičnu silu“. I lični identitet, također, određen je mirisom, a nos predstavlja centar osobnosti.

Za razliku od njih, i mnogih drugih naroda i kultura na Zemlji, koji miris smatraju „vladarom“ čulnog svijeta, u dominantnoj, zapadnjačkoj kulturi, miris je, vjerovatno, najmanje cijenjeno od svih čula, najmanje shvaćeno i vrlo slabo istraženo. Za to je, po mišljenju historičara kulture,  odgovorna „revalorizacija čula“ koju su sproveli filozofi i učenjaci u 18. i 19. stoljeću. Intelektualna elita ovog perioda proglasila je vid najvažnijim, neprocjenjivim, superiornim čulom, čulom razuma i civilizacije, dok je za čulo mirisa procijenila da je znatno nižeg reda – primitivna, brutalna sposobnost povezana s divljaštvom.

Nizak status, koji čulo mirisa ima u zapadnjačkoj kulturi, očituje se i u jeziku; kolokvijalni termini za nos skoro su uvijek pogrdni ili, u najmanju ruku, ponižavajući. Sva druga čula imaju pozitivne, laskave asocijacije u svakodnevnom govoru. O nekoj osobi govorimo kao o „vizionaru“, „pronicljivom“, „onom koji zna da sluša“, „koji je lahke ruke“, „dobrog ukusa“… Takvih termina nema za odobravanje sposobnosti mirisanja. Čak, i kada nekoga optužimo za nedostatke u njegovim čulima, želeći da ga uvrijedimo, kažemo mu da je „kratkovid“, „kljakav“, „bez ukusa“, „da se oglušuje“, ali ne i da je  „anosmičan“ – da ne može da osjeća mirise jer nam je čulo mirisa toliko nevažno da rijetko koga vrijeđamo terminima za olfaktorne nedostatke. Kada ne možemo da osjetimo mirise, toliko je nevažno da se uopće i ne smatra nedostatkom. Jedna studija je pokazala da bi ljudi ukoliko bi se morali odreći jednog čula, to najprije učinili s čulom mirisa. A, istina je, pak, da anosmia – potpuni gubitak čula mirisa – često vodi u depresiju i druga duševna oboljenja, poremećaje u ishrani, i bitno smanjuje kvalitet života.

Nos je za disanje

Čulo mirisa je i najteže istraživati. Ne postoje dva čovjeka koji isti miris osjećaju na isti način. Ne doživljavamo isti miris svaki put na isti način. Čak je parcepcija mirisa u jednoj nosnici drugačija nego u drugoj, zavisno od protoka zraka i količine mirisa. Nevidljiv, nečujan, nedodirljiv, miris je, takoreći, neizmjerljiv. A, za razliku od čula vida ili sluha, čulo mirisa nema ni svoj vlastiti organ, nego „surađuje“ s organom koji ima drugu svrhu, s nosom. Oko 95% nosne šupljine nema nikakve veze s čulom mirisa. Osnovna funkcija nosa je njegova respiratorna funkcija. Najveći dio nosnog prostora služi za čišćenje, vlaženje i grijanje zraka prije njegovog ulaska u pluća. U tome je naročito značajna sluz koja prekriva zidove nosa. U njoj se nalaze sitne cilie u obliku dlačica koje se talasaju i pomjeraju sluz ka grlu. Prašina, bakterije i druge hemikalije koje budu „uhvaćene“ u sluz bivaju uništene od strane stomačne kiseline kada se ta sluz proguta. U nosu se zrak koji udišemo zagrije na 35C, što je optimalna temperatura za pluća. Pri tome se taj zrak i dodatno ovlaži. Dišući kroz nos u organizam dnevno unesemo i do litru vode. Dlačice i membrane u nosu filtriraju zrak koji udišemo i pomažu u izlučivanju sluzi. Pri tome se oslobađaju antibakterijske molekule u nosu koje čiste zrak i povećavaju funkciju imunog sistema. Disanjem na nos aktiviraju se zglobovi u glavi i vratu, glava postaje „lakša“ jer se sinusi ispunjavaju zrakom a njihove membrane se aktiviraju i podmazuju. Zrak koji ulazi u pluća, prolazeći kroz nosne pregrade, usporava  se, i na taj način se omogućava bolje integriranje procesa disanja s drugim biološkim procesima. Disanjem se u nosu omogućava proizvodnja nitričnog oksida koji opušta bronhe i sterilizira zrak u sinusima na njihovom putu ka plućima.  Disanjem na nos aktivira se proizvodnja imunoglobulina koji jačaju imuni sistem i pomaže u povećanju fluktuacije moždano-kičmene tečnosti aktiviranjem i pokretanjem sfenobazilarnog zgloba, hraneći centralni nervni sistem. Stimulira se normalan razvoj lica i pomaže razvoj sinusa kod djece, aktiviranjem njihovog rasta zračnim gibanjem. Reguliše se zapremina zraka koji se udiše, nastajanjem dodatnog otpora i anatomski mrtvog prostora, što je važno u regulaciji disanja. Nos ima vrlo osjetljive živčane završetke na korijenima dlačica koji upozoravaju na nezdrave čestice u zraku.

Pored toga, nos je ravnopravan dio govornog aparata i, moglo bi se reći, glavni organ ne samo mirisa već i ukusa. Ukusni pupoljci na jeziku mogu razlikovati samo četiri ukusa: slatko, slano, kiselo i gorko, a sve ostale ukuse registruju naši mirisni receptori u nosu. Čulo mirisa je odgovorno za 80% ukusa koje osjetimo.

Nos nas odaje

Nos je, uslovno rečeno, važan organ i naše neverbalne komunikacije. Širenje nosnica ukazuje na ekstremno nezadovoljstvo i spremnost na bitku. Šmrcanje, osim kad je u pitanju prehlada, odaje nezadovoljstvo i nelagodu. Povlačenje prstom dužinom nosa može da upućuje na neslaganje. Dodirivanje nosa može nas odati kad lažemo. Kada neko laže, doživi „Pinokio efekt“ – povećava mu se temperatura oko nosa i u orbitalnim mišićima koji se nalaze u unutrašnjim uglovima oka, krvni sudovi u nosu se šire, tako da nos izgleda veći i crveniji. To oticanje nosa može izazvati  otpuštanje histamina, što opet izaziva svrbež i peckanje, tjerajući time osobu da dodiruje nos i trlja ga. Nos se „pregrijava“ i prilikom konzumiranja alkohola.

Centar ljudskog lica, jedinstven i neponovljiv za svakog pojedinca, nos je stoljećima polazište raznih teorija ličnosti. Kinezi, naprimjer, vjeruju u sretna i nesretna lica. U toj šemi iščitavanja lica, nos predstavlja rijeku Ji koja donosi bogatstvo. Što je nos  veći, zaobljeniji i mesnatiji to je i veća sreća u postizanju bogatstva. Prema modernim popularnim, podjelama postoji četrnaest tipova ljudskog nosa, a svaki od njih govori ponešto o osobi kojoj pripada. Mesnati nos je najuobičajeniji među muškarcima, a ljudi koji ga imaju su emotivni i darežljivi. Rimski nos ima samo devet posto  ljudi na svijetu, a on iza sebe krije ambicioznu i hrabru lidersku osobnost. Također, rijedak je i „orlovski nos“, a osobe koje ga imaju su pametne i poslovne. Žene vrlo često imaju nos okrenut nagore, a značajke ličnosti na koje ovaj tip nosa ukazuje su optimističnost i pružanje podrške i ljubavi. Ljudi s prćastim nosevima brzo razmišljaju i donose odluke, a oni s nakrivljenim su neustrašivi, samopouzdani i rođeni borci. Oni čiji nos nalikuje sokoljem kljunu su, pak, rođeni buntovnici kojima nije stalo do tuđeg mišljenja. Grčki tip nosa imaju inspirativni pojedinci koji su funkcionalni i dobri organizatori, a nubijski nos imaju oni radoznali, otvoreni, širokoumni. Neki naučnici, čak, iščitavaju obrasce osobnosti na osnovu načina na koji pojedinac čačka nos.

Međutim, nos je i najnezaštićeniji, najnevoljeniji i najneprihvaćeniji organ kad je u pitanju ljudska spremnost na prinošenje žrtvi modernim trendovima ljepote i odlučnost da „koriguju“  Božije stvaranje. Kao rezultat uticaja društvenih medija, studije pokazuju da je sve veći broj kozmetičkih hirurških zahvata u odnosu na one rekonstruktivne prirode. Među njima je operacija korigovanja nosa (rinoplastika) na prvom mjestu, naročito kada su u pitanju pacijenti ispod trideset pet godina starosti. Svjetska prijestonica rinoplastike, u kojoj se godišnje obavi preko 100. 000 operacija korekcije nosa, danas je, vjerovali ili ne, Teheran. U ozračju stare perzijske izreke: „Ubij me, ali me učini lijepom“, izaći u javnost s flasterima na tek operisanom nosu u Teheranu nije sramota, već znak prestiža.

Stručnjaci upozoravaju da se dešava da nakon završenog operativnog postupka pacijenti zapadnu u krizu jer shvate da je njihovo „nesavršenstvo“ zapravo dio njihovog identiteta i kada ga se riješe, iznenada moraju da grade novu sliku o sebi. A, belgijski istraživači su došli do saznanja da oko jedna trećina pacijenata koji žele da urade korekciju nosa imaju simptome  BDD-a, straha od ružnoće ili lošeg izgleda. To je mentalni poremećaj kada su pacijenti preokupirani zamišljenim  defektom u izgledu a,  ako i postoji mala fizička abnormalnost, zabrinutost i opsjednutost pacijenta njome je neodgovarajuća i prekomjerna.

Mirisna komunikacija

Ono što je relativno nedavno naučnu pažnju skrenulo prema „organu u nemilosti“ bila je potraga za ljudskim feromonima. Feromoni su izlučevine hemijskih faktora koje izazivaju društveni odgovor kod članova iste vrste. Mogu signalizirati nečiji identitet, uzbuđenje, privlačnost… Feromoni igraju značajnu ulogu u komunikaciji kod većine životinjskih vrsta. Komuniciraju li i ljudi putem feromona? Oni koji su u to ubijeđeni tvrde da feromone proizvode apokrine žlijezde koje se u velikim koncentracijama nalaze na licu, prsima i gdje god postoje dlačice na tijelu. Ove žlijezde počnu da funkcionišu tek nakon puberteta, a kod muškaraca su mnogo veće nego kod žena. Da bi se feromoni detektovali, mora da postoji specijalni organ, vomeronazalni organ (VNO). Koristeći se visokotehnološkim mikroskopskim sondama tim, predvođen Luis Monti-Bloch s Univerziteta u Utahu, u nosu je pronašao dvije male udubine, po jednu u svakoj nosnici. Jamice su obložene receptorskim ćelijama koje se jako aktiviraju kad su u prisustvu određenih tvari. Istraživači vjeruju da ćelije u VNO šalju električne impulse u hipotalamus koji potom stimuliše hipofizu da počne ili prestane da proizvodi određene hormone. Ispitanici kojima su pod nos stavljani ljudski feromoni navode da nisu osjetili nikakakv miris, već toplinu i neki neodređen osjećaj blagostanja. Drugi istraživači tvrde da ljudi posjeduju VNO, ali da on ne funkcioniše, nema neuronsku vezu s mozgom, već da je naše čulo mirisa sasvim dostatno da samo registruje i feromone.

U studiji s Univerziteta u Utrehtu u Holandiji, naučnici su pokušali otkriti da li smo i mi ljudi sposobni da šaljemo informacije o našem emotivnom stanju putem hemijskih signala. Za potrebe ovog eksperimenta, naučnici su prikupili znoj ispitanika dok su gledali film koji izaziva strah ili film koji izaziva gađenje. Dva dana prije eksperimenta, učesnicima nije bilo dozvoljeno da puše, piju alkohol, jedu jako mirisnu hranu ili naporno vježbaju, kao ni da upotrebljavaju bilo kakva mirisna, kozmetička ili higijenska sredstva.  Žene učesnice potom su bile izložene tim čistim mirisima tijela dok su izvršavale neki vizuelni zadatak. Žene koje su mirisale majicu sa znojem osobe koja je gledala film koji je izazivao strah, nesvjesno su pravile uplašeni izraz lica, a druge lice s izrazom gađenja. Ovi rezultati su u suprotnosti s uobičajenim pretpostavkama da ljudi komuniciraju isključivo putem jezika i vizuelnih znakova. Oni sugeriraju da se hemijski signali ponašaju kao medij preko kojeg  ljudi  mogu da budu „emocionalno sinhronizovani“ izvan svjesnog.

Allah (dž.š.) u Kur’anu nam govori o jednom takvom „eksperimentu“, u kojim je upotrebom slične „metodologije“, prije nekoliko hiljada godina, dokazano postojanje ljudske komunikacije putem tjelesnih mirisa. Čula izoštrenog ljubavlju i čežnjom, te potpomognutim poslaničkim nadahnućem, Jakub (a.s.) prepoznaje miris svog voljenog Jusufa (a.s.), na košulji koja je kilometrima daleko tek krenula prema njemu:  I kada karavana napusti Misir, otac njihov reče: “Ja zbilja osjećam miris Jusufov, samo ne recite da sam pomatuhio.” (12:94.)

Miris ljudskog tijela utiče na međuljudske odnose. Jedan je od ključnih činilaca u razvoju privrženosti između novorođenčeta i majke jer jedno drugo raspoznaju po mirisu, kao i u emocionalnom i socijalnom razvoju djeteta kad utiče na osjećaj sigurnosti. U našem mozgu, koji ne percipira sve mirise jednako, tjelesni miris pobuđuje posebnu pažnju. Mozak  ga procesuira u regijama različitim od onih kojim se služi za obradu drugih mirisa. Kada su ispitanicama u jednom eksperimentu dali da pomirišu majce koje su nosili dobrovoljci tokom noći, i one koje su bile naprskane vještačkim mirisom tijela, oni nisu mogli da odrede koji je miris tijela pravi, a koji vještački, ali je PET-snimak mozga žena, dok su mirisale majice, pokazao da se prilikom mirisanja pravog tjelesnog mirisa  u mozgu „pale“ sasvim drugi dijelovi, oni koji inače ne služe čulu mirisa, već za prepoznavanje poznatih i zastrašujućih poticaja.

Klaus Wedekind, istraživač na polju biologije, 1995. godine je radio istraživanje o tome kakvu ulogu igraju feromoni (hemijski signali) u odabiru partnera kad su ljudi u pitanju. Ponovo su žene morale „zabadati nos u tuđe stvari“, tačnije – tuđe majice. Došao je do vrlo zanimljivih rezultata. Najprije su muški učesnici u istraživanju zamoljeni da 48 sati nose majcu, ne upotrebljavajući za to vrijeme nikakvu vrstu higijenskih ni kozmetičkih mirisa. Prije toga, tim participantima je urađeno genetičko testiranje kojim je utvrđeno za koje bolesti su genetički predisponirani.

Potom je od skupine ispitanica traženo da odaberu majicu s tjelesnim mirisom koji ih najviše privlači. Ženama koje nisu upotrebljavale kontraceptivne pilule, najprivlačnije su bile majice koje su nosili muškarci čiji je glavni histokompatibilni kompleks genotipa različit od njihovih, odnosno muškarci s genetičkom predispozicijom za bolesti, najrazličitijom od njihove vlastite. Miris tijela u sebi nosi signale imunološkog zdravlja pojedinca, a različitost imunoloških kompleksa partnera je vrlo značajna jer maksimizira zaštitu od oboljenja, a minimizira recesivne mutacije kod potomaka. Za žene koje su upotrebljavale pilule, rezultati su bili potpuno suprotni.  Činjenicu da nas privlače  ljudi koji imaju drugačiji imuni sistem od našeg kontroliše naš podsvjesni mozak preko nosa odnosno čula mirisa. Naravno, ukoliko ga ne ometa sva sila kozmetičkih i parfemskih „oružja“ kojima se trudima zamesti svaki trag svom tjelesnom mirisu. Iako sve vrijeme mislimo da su izgled i karakter ličnosti odgovorni za „hemiju“ između nas i određenih osoba suprotnog spola, izgleda da je za to odgovoran naš nos. Čini se da za odabir odgovarajućeg partnera stvarno ne moramo „vidjeti dalje od nosa“.

Mirisni „autoput“

Kao vrhunsko čulo, miris je upravljao preživljavanjem naših prahistorijskih predaka. Međutim, i danas, kad nam nije toliko važno u pronalaženju hrane, partnera i u zaštiti od opasnosti, ljudi imaju iznenađujuće dobro čulo mirisa, čak, i sa samo 350 funkcionalnih gena za mirisne receptore, u poređenju s 1.300 kod miševa, naprimjer. Procjenjuje se da čovjek može da osjeti i do 10.000 različitih mirisa, i to na površini veličine poštanske marke. Međutim, naše čulo mirisa tako je dizajnirano da je u stanju razlikovati gotovo beskonačan broj hemijskih spojeva u vrlo niskim koncentracijama.

Protok zraka kroz nos je prilično brz (250 ml/sec) i veoma turbulentan. Zbog te brzine i vrtloženja samo mali dio zraka koji udišemo uspije doći do olfaktorne, mirisne regije. Olfaktorna regija kod ljudi zauzima malo područje, od oko 5cm² na „krovu“ nosa, sadržavajući ukupno do 50 miliona receptorskih neurona, a svaki neuron ima od 8 do 20 sitnih dlačica (cilija) koje su u direktnom kontaktu sa zrakom. Kada udahnemo, većina hemikalija iz zraka se otopi u sluzi koja oblaže olfaktornu membranu, gdje se molekule mirisa  vežu za receptorske proteine iz cilija, inicirajući nastajanje električnog signala. Mirisni receptorski neuroni jedini su neuroni u nervnom sistemu koji se regularno zamjenjuju, svakih 4 do 8 sedmica.

Važno je istaći da mirisni epitel sadrži i drugu vrstu senzornog sistema, u formi receptora trigeminalnog živca, koji su odgovorni za osjećaje dodira, pritiska, boli i temperature u području usta, očiju i nosne šupljine. Neki neugodni mirisi ne samo da nam se gade i da nas uznemiruju već nam u pravom smislu riječi nanose bol. Kad do nas dođe oštar miris amonijaka, naprimjer, receptorske ćelije prime informaciju o mirisu, dok vlakna trigeminalnog živca upozoravaju na oštar ubod koji nas odmah natjera da ustuknemo. Oko 70% svih mirisa podražuju i receptore trigeminalnog živca, iako su oni generalno i do nekoliko puta manje osjetljivi od mirisnih receptora.

Interesantno je da olfaktorni neuroni nemaju mijelinski pokrov što čulo mirisa čini najsporijim od svih čula. Ne samo da mozgu treba duže vremena da primi mirisni podražaj već  ta mirisna informacija traje puno duže od onih koje primamo putem vida i sluha. Međutim, čulo mirisa je, u isto vrijeme, i najbrže od naših čula. Naime, dok signali koje primaju druga čula putuju pravo u talamus, „veliku razvodnu tablu“ mozga, gdje  moraju biti asimilirani i prilagođeni prije nego stignu u interpretativne dijelove mozga, mirisne poruke jure namjenskim putevima direktno iz nosa u olfaktorni, mirisni korteks mozga, na trenutnu obradu. Primarni mirisni korteks u kojem se odvija viši nivo procesuiranja mirisnih informacija formira direktnu vezu s amigdalom i hipokampusom. Samo dvije sinapse dijele mirisni živac od amigdale koja je zadužena za bilježenje emocionalnih iskustava i emocionalne memorije, a tri sinapse dijele olfaktorni živac od hipokampusa koji je zadužen za memoriju i asocijativno učenje. Olfaktorni bulbus u koji najprije dolaze mirisne informacije dio je moždanog limbičkog sustava, dijela mozga koji je toliko povezan s memorijom i emocijama da se ponekad naziva „emocionalni mozak“. Najstariji korijen našeg emocionalnog života se nalazi u osjećanju mirisa, tačnije, u mirisnoj regiji koja spaja naš nos i mozak.

Nepokolebljiva mirisna sjećanja

Mirise i emocije počinjemo da združujemo još prije rođenja. Tek što prođu tri mjeseca od našeg začeća, čulo mirisa počinje da funkcioniše, a kad se rodimo, potpuno je razvijeno, aktivno i već iskusno. U istraživanju na Univerzitetu Oklahoma, na porodiljskom odjeljenju su ispitivane reakcije novorođenčadi koja su odvojena od majki. Kada su pored uplakanih beba stavili bolničku odjeću koju su nosile njihove majke, bebe bi prestale plakati, a one koje su bile budne, ali mirne, okretale su se prema majčinoj odjeći.

Miris za nas nema lični značaj, sve dok ne postane povezan s nečim što nam je važno. Pri našem prvom susretu s određenim mirisom, počinjemo da formiramo nervnu vezu koja isprepliće miris i emociju. Kapacitet i za miris i emociju ukorijenjen je u istoj mreži moždane strukture – limbičkom sustavu, gdje su centri za miris, emocije i memoriju u direktnoj interakciji. Ni jedno drugo čulo nema ovako dubok pristup.

Bliska povezanost s emocijama i memorijom, prije nego s dijelovima mozga koji imenuju stvari, možda je objašnjenje zašto su ljudi tako nemoćni u određivanju mirisa – jednostavno, nemamo dovoljno riječi da imenujemo i opišemo mirise. Neke studije su pokazale da ljudi ne mogu identifikovati više od polovine mirisa predmeta iz kućanstva koje svakodnevno upotrebljavamo. Ali, ako im se da lista mogućih odgovora, ili se miris spoji s vizuelnim tragom, uglavnom sve pogode.

Čak, i tako „bezimeni“ i neizrecivi, kad iznenada izrone na površinu našeg trajanja, poput sante kad se sudari s brodom, neki mirisi potresu cijelo naše biće. Tako je i miris  kolačića umočenog u čaj od lipe inicirao nastanak jednog od najvećih djela svjetske književnosti, ciklusa romana „U potrazi za izgubljenim vremenom“ Marcel Prousta, najvećeg francuskog romanopisca 20. stoljeća,. Trenutak spoznaje moći koju miris i ukus posjeduju pisac bilježi ovako: “Ali, kad od neke davne prošlosti, nakon smrti bića, nakon razorenja stvari, više nema ničega, tad još uvijek ostaju samo miris i ukus; premda nježniji, ipak imaju više životne snage, manje su stvarni, ali postojaniji, vjerniji, pa žive duže, kao da su duše, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje, nadu, i kraj ruševina svega drugog, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.”

Mirisna memorija je, uistinu, duga i otporna. Ljudi se mogu prisjetiti nekog mirisa nakon godinu dana sa 65% tačnosti, dok vizuelno prisjećanje fotografija pada na 50% tačnosti nakon samo tri mjeseca. Formiranje autobiografske memorije svoj vrhunac dostiže između petnaeste i tridesete godine. U jednom istraživanju, stariji ljudi su bili izloženi seriji različitih mirisa, i od njih se tražilo da govore o sjećanjima koje u njima bude ti mirisi. Rezultati su bili zadivljujući. Potaknuta vizuelnim i verbalnim aluzijama, memorija ispitanika sezala je do godina njihove  adolescencije. Ali, sjećanja potaknuta mirisima sezala su u doba ranog djetinjstva, s vrhuncom u petoj godini života. Ta sjećanja su, također, bila i mnogo emotivnija i živopisnija od onih potaknutih verbalnim i vizuelnim aluzijama. Istraživači su upotrijebili nesvakodnevne mirise, poput mirisa đurđevka,  hlora, karanfilčića, katrana… Čak, i ako su te mirise osjetili nekada kasnije u živitu, ljudi ih nisu povezivali s tim kasnijim sjećanjima. S drugim vrstama memorije, istraživači su pronašli fenomen „retroaktivne  interferencije“ kad se novije uspomene miješaju sa starijim i mogu ih promijeniti. Međutim, s mirisima je upravo suprotno. Poznato je da kada se jednom formira asocijacija za određeni miris, veoma je teško taj miris asocirati s nečim drugim. Snaga čula mirisa je poput magične vremenske mašine.

Koji je miris najljepši?

Za formiranje sklonosti ka određenim mirisima, pored emocija i asocijativnog učenja, važan je još  čitav niz untrašnjih i vanjskih faktora.  Kada je naš doživljaj nekog mirisa u pitanju, druga čula, te semantički i verbalni znakovi, često nas mogu „vući za nos“. Dodajmo tome i spol, godine, zdravstveno stanje i ličnu historiju. Naša prva iskustva s nekim mirisom imaju jak uticaj na to kako ga doživljavamo kasnije. Tako miris đubriva za ljude koji su odrasli na farmi može biti ugodan i buditi osjećaj nostalgije, dok miris ruže, povezan s nekim nemilim doživljajem, može biti uznemirujući i neugodan. Čak i snaga sugestije igra važnu ulogu u percepciji mirisa. Efekti verbalnog očekivanja su tako snažni da same riječi mogu obmanuti čulo mirisa. Rezultati su pokazali da percepcija svih mirisa može biti pod značajnim uticajem riječi kojima je označen. Kada je oznaka pozitivna, svaki miris je procijenjen kao ugodniji i poznatiji, nego kada je na isti miris stavljena negativna etiketa. U jednom eksperimentu, u posude su stavljeni komadići ostarjelog parmezana. Na nekima od njih stavljen je natpis „povraćanje“, a na nekima „specijalni sir“. Spram te etikete ljudi su prilazili posudi s gađenjem, ili s odobravanjem. Istraživači su otkrili da naše očekivanje od nekog mirisa može imati posljedice i na zdravlje. Dvjema skupinama astmatičara predstavljen je isti, potpuno bezopasan sintetički miris, s tim što je jednima rečeno da taj miris pomaže kod astme, a drugima da bi im taj miris mogao pogoršati simptome. Ljudi kojima je rečeno da je miris potencijalno opasan osjetili su pogoršanje astmatičnih simptoma, ali ne samo u psihičkom smislu već su im zabilježene stvarne upale pluća. I glad može da utiče na poimanje mirisa; kad smo gladni, osjetljiviji smo na mirise, ali mirise hrane bolje raspoznajemo „na pun stomak“. Otkriveno je i da su pretili ljudi mnogo osjetljiviji na mirise hrane od mršavih. A, neki ljudi su jednostavno „slijepi“ za određene mirise, zahvaljujući određenoj promjeni samo jednog slova u njihovoj DNK. Međutim, i čulo mirisa može „stavljati nos gdje mu nije mjesto“, odnosno uticati na percepciju drugih čula. Neugodan miris, tako, može uticati na procjenu nečije fizičke privlačnosti. Učesnice u jednom istraživanju ocijenile su lica muškaraca kao značajno manje privlačna u prisustvu neugodnog mirisa, nego kada ih je okruživao ugodan miris ili čisti zrak. Poslanik (s.a.v.s.) bio je jako osjetljiv na neugodne mirise, čak je i svojim ashabima preporučivao da vode računa o mirisu kojim će se predstaviti u društvu. Ko jede crni  ili bijeli luk, neka se udalji od nas, ili neka napusti džamiju. Osim što nas same, pod uticajem neugodnog mirisa, ljudi mogu neadekvatno percipirati, sumporne komponente iz luka aktiviraju trigeminalni živac izazivajući time osjećaj boli u nosu i istinsku nelagodu onima koji su izloženi njegovom mirisu.  Ko jede luk, crveni ili bijeli, ili prasu, neka se ne približava džamiji jer i meleki osjećaju neprijatnost od onoga od čega je ljudi osjećaju. Poslanik (s.a.v.s.) govori nam da i duhovna bića, osim što čuju naše riječi i vide naša djela, mogu da osjete i naše mirise, stoga moramo da budemo još pažljiviji da svojim (za)dahom ne tjeramo od sebe bića od svjetlosti.

Miris nije samo biološko i psihološko iskustvo već i društveni i kulturalni fenomen.

Poimanje nekog mirisa kao lijepog i poželjnog umnogome zavisi i od kulture određenog podneblja, naroda. Tako za stočarski narod Dassanetch iz Etiopije nema ljepšeg mirisa od mirisa krava. Povezanost tog mirisa sa socijalnim statusom i plodnošću je tako velika da muškarci peru ruke kravljim urinom i mažu tijelo kravljim izmetom, a žene utrljavaju kravlje maslo u kosu, na ramena i grudi, ne bi li mirisale što privlačnije. Za narod Dogona iz Malija, pak, nema poželjnijeg mirisa od mirisa luka. Oni lukom mažu svaki dio tijela kao jako poželjnim parfemom. Za Bušmane je najljepši miris – miris kiše.

U nedavnoj studiji koju je provela američka vojska ne bi li izumila „smrdljivu bombu“, pokazalo se da je skoro nemoguće pronaći miris, zapravo, smrad koji se jednoglasno smatra neprijatnim u različitim etničkim grupama.

Mirišljave zamke

Skorašnje studije pokazuju da mirisi mogu uticati na nas i kad su u koncentracijama ispod svjesnog nivoa. Naprimjer, nezamjetljiv slatki ambijentalni miris povećava nivo tolerancije na bol, dok neuobičajeni miris deterdženta spontano mijenja ponašanje prilikom čišćenja. Spoznaja da mirisi mogu odigrati značajnu ulogu u različitim vrstama društvenog prosuđivanja, interakcije i ponašanja, otvara neke sasvim nove mogućnosti. Subliminalni, podsvjesni miris, čija je koncentracija tako niska da ga ne možemo osjetiti svjesnim opažanjem, iskorišten u odgovarajućem okruženju može znatno da utiče na naše odluke prilikom kupovine, naprimjer, i u poimanja kvalitete određenog proizvoda. Naprimjer, cvjetni miris na ženskoj spavaćici u poimanju kupca podiže kvalitet te spavaćice i njegovu spremnost da je kupi. Neki proizvođači i prodavači već upotrebljavaju pažljivo ugođene mirise da namame mušterije. Neke kompanije pokušavaju, čak, da razviju miris svoje marke, nešto što će kupci povezivati s tom kompanijom, baš kao i njen znak, logo. Ne iznenađuje da tematske arome u određenim prostorima povećavaju njihovu vrijednost i udobnost u našem poimanju, međutim, mirisi, također,  mogu biti iskorišćeni da bi uticali i na našu darežljivost, pouzdanost i političku pristrasnost. Čak su i političari otkrili da mogu manipulirati građanima na nivou mirisnog čula. U oktobru 2010. godine, kada se aktivista pokreta „Tea Party“ u državi New York, Carl Paladino borio za guvernersko mjesto, na adrese 200.000 registriranih republikanaca u državi New York  poslao je letke koji su bili premazani aromom raspadajućeg smeća. U smrdljivim lecima, Paladino je govorio  protiv demokrata koji su “izdali povjerenje javnosti” i obećao da će „zaustaviti smrad korupcije u Albanyju“.

Mirisi imaju pozitivne efekte na raspoloženje, smanjenje stresa, poboljšanje sna, samopouzdanje i fizičko i kognitivno djelovanje. Tako je  otkriveno da su ljudi pod uticajem sredstva za čišćenje s mirisom limuna skloniji velikodušnom poklanjanju svog vremena i novca za plemenite svrhe. Taj miris čišćenja, također, potiče ljude da budu iskreniji i pravedniji u poslovanju s drugim ljudima. Miris kamilice poboljšava raspoloženje, lavanda relaksira i uspavljuje,  miris jasmina  razbuđuje, menta potiče na aktivnost… Iako čulo mirisa slabi tokom godina, pokazalo se da ugodni mirisi imaju pozitivne efekte na raspoloženje u svim dobnim skupinama.

Međutim, ugodan miris ponekad nam može „skočiti na nos“ jer može zamagliti naše rasuđivanje. Tako je u jednom eksperimentu u kockarnici u Las Vegasu pokazano da su ljudi na automatu za kockanje potrošili 45% više novca nego uobičajeno kada je to mjesto bilo namirisano ugodnim mirisom. U jednoj drugoj studiji, u ocjenjivanju šampona od strane potrošača, šampon koji su učesnici studije proglasili najgorim, na ponovljenom testiranju je proglašen najboljim, nakon što mu je znatno poboljšan miris. Ispitanici su rekli da se taj „novi“ šampon bolje ispire, bolje pjeni i ostavlja kosu sjajnijom. A, šampon je ostao potpuno isti, samo mu je promijenjen miris.

I bolest ima miris

Mirisi mogu uticati i na zdravlje, pozitivno, a ponekad i negativno. Zdravstveni učinci i simptomi variraju, uključujući iritacije očiju, nosa ili grla, kašalj, stezanje u prsima, pospanost i promjene raspoloženja. Mirisi, također, mogu izazvati bolesti kao što su astma, depresija, stresom inducirane bolesti, ili preosjetljivost. Može se smanjiti i sposobnost za obavljanje zadataka, kao što se mogu dogoditi i druge socijalne/bihevioralne promjene. Mirisi mogu da poremete koncentraciju, smanje produktivnost, pobude simptome, i generalno povećaju odbojnost prema nekoj sredini, osobi, hrani  ili proizvodu. S druge strane, ljudi s jakom depresijom često pokazuju smanjenu osjetljivost na mirise. Opadanje sposobnosti čula mirisa može biti rani znak neuroloških oboljenja poput Parkinsonove, Alzhajmerove i Hantingtonove bolesti, a čulo mirisa često je otupjelo kod ljudi koji imaju ta i druga kognitivna oštećenja, te kod šizofrenije i Daunovog sindroma. Jedna grupa učenjaka tvrdi da su određena psihijatrijska oboljenja tako blisko povezana sa specifičnim nedostacima čula mirisa da bi test osjetljivosti na mirise trebalo da bude dio dijagnostičke procedure.

No, i sama bolest ima miris. Iako doktori tradicionalnih medicina već stoljećima u postavljanju dijagnoze obavezno analiziraju i miris pacijentovog tijela i daha, u tu proceduru upustila se i moderna medicina, naravno, upotrijebivši novo tehnološko čudo – vještački nos. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, naučnici su uspjeli konstruisati vještački, električni nos, napravu koja pomoću specijalnih senzora registruje i analizira mirise, imitirajući na taj način, čulo mirisa. Vještački nos je našao svoju primjenu u industriji, naročito u industriji mirisa, ali su rezultati njegove primjene najinteresantniji u oblasti medicine. Do danas je vještački nos uspio „nanjušiti“ infekcije urinarnog trakta, helicobactery pylori, tuberkulozu, bolesti uha, grla i nosa, karcinom pluća. Naprimjer, hemijska supstanca dimethylsulfone je povezana s karcinomom kože. Smatra se da ljudski nos ne može da je osjeti, a da to novi senzor ugrađen u vještački nos može. Trenutno se radi na konstrukciji sićušnih elektronskih noseva koji bi bili ugrađeni u mobilne telefone i analizom daha njihovog korisnika brzo i efikasno mu dijagnosticirali zdravstveni problem. Hemijski senzori u vještačkom nosu  su iznimno dobri u otkrivanju jedne supstance ili klase hemijskih tvari, čak, i u vrlo razrijeđenim koncentracijama, ali biološki nos je znatno više svestran i sposoban za raspoznavanje suptilnih znakova koji vještački nos potpuno zbunjuju.

Mirisi, on i ona

Studije su pokazale da mirisi aktiviraju veći dio mozga kod žena, nego kod muškaraca. A, žene su i  puno bolje u detekciji mirisa na podsvjesnom nivou. Utvrđeno je da nadmoć ženskog čula mirisa naročito dolazi do izražaja u vrijeme ovulacije. Istraživanja su pokazala da su ženama najvažnije upravo mirisne karakteristike prilikom odabira partnera. Muškarcima je, s druge strane, važnije kako žena izgleda, nego kako miriše. U nekim su ispitivanjima, čak, pokazali da ih više privlače mirisi hrane, voća, začina, nego skupocjeni parfemi napravljeni s jedinom svrhom da privuku njihovu pažnju.

U jednoj studiji testirana su 32 mirisa da bi se vidjelo koliko dobro mogu maskirati tjelesni miris. Među muškim ispitanicima to je uspjelo 19, a među ženskim samo 2 mirisa. Iz ovog se dalo zaključiti da ljudski znoj prenosi informacije koje su naročito značajne ženama pa je zato tako teško blokirati žensku osjetljivost na miris znoja. Pored toga, ovom studijom je utvrđeno da je miris ženskog znoja, koji je jednako jak kao i muški, lakše maskirati parfemima. Oko 19 % testiranih mirisa je smanjilo intenzitet muškog mirisa ispod pazuha, a više od 50% njih to je uspjelo sa ženskim mirisom znoja. Interesantno je da je i Poslanik (s.a.v.s.) pravio razliku između muškaraca i žena kada su u pitanju mirisi, njihova specifična svojstva i tačna pravila njihove upotrebe. Tako se u jednom hadisu objašnjava: Parfem za muškarce je onaj čiji je miris jak, a boja nezamjetna, a parfem za ženu je onaj koji je više obojen, a miris mu je nezamjetljiv. I dok je muškarcima upotreba mirisa preporučena, čak, kao za džumu, i forma ibadeta, žene prilikom odabira i upotrebe mirisa moraju biti jako oprezne jer je i miris dio njihovog hidžaba, i njegova je uloga, u tom smislu, da zaštiti, sačuva i pokrije njenu ljepotu i privatnost. Prenosi se da je Poslanik (s.a.v.s.) rekao:  Kada žena stavi parfem i izađe u muško društvo, a njezin miris bude tako jak da ga i drugi osjećaju, ona je preljubnica i svako oko (koje se za njom okrene) oko je preljubnika. Koja god se žena namiriše, neka ne prisustvuje jaciji s nama.

Miris života

Svako od nas ima svoj vlastiti, jedinstveni mirisni identitet, mirisni otisak, formiran pod uticajem naših gena, tipa kože, ishrane, zdravlja, raspoloženja, vremena… Čak, i različiti dijelovi tijela različito mirišu. I ono što je u našem srcu i duši odašilje se iz nas u formi našeg specijalnog duhovnog mirisa. Postoje i mirisi u nama i oko nas koje ne možemo registrovati čulima ovog svijeta, a koji će nas zapahnuti jednom kad zakoračimo u neke druge dimenzije; miris duše, miris dobrih dijela… Ali, iako ne možemo da ih osjetimo, možemo njima bogatiti svoje postojanje. U jednom hadisu, Poslanik (s.a.v.s.) kaže: Primjer vjernika koji uči Kur’an je kao primjer utrudždžeta (vrsta voća nepoznata na našim prostorima), njen miris je lijep, a i ukus joj je lijep. Primjer vjernika koji ne uči Kur’an je kao primjer datule, ona nema mirisa, a ukus joj je sladak. Primjer munafika koji uči Kur’an je kao primjer rejhana (bosiljka), njen miris je lijep, a ukus joj je gorak, a primjer munafika koji ne uči Kur’an je kao primjer hanzale (gorke, divlje tikvice), ona nema mirisa, a ukus joj je gorak.

U ovom hadisu, Poslanik (s.a.v.s.) otkriva nam jedan vanvremenski i izvanprostorni miris, miris učenja Kur’ana, koji, ako se njime „namiriše“, čak, i munafika pretvara u nešto mirisno, a onoga ko ga ne „upotrebljava“, pa makar bio i vjernik, ostavlja bez ikakva mirisa. Pa, odaberimo onda upravo ovaj, najčarobniji miris u čarobnom svijetu mirisa, za miris našeg života.

Mirišimo riječima svoga Stvoritelja!

Powered by keepvid themefull earn money